1. dio

KARLO KELIN

TRAG U KORAKU

Ovaj roman je plod moje mašte, ali duboko inspiriran 

stvarnim i dragim osobama koje će se prepoznati u njemu

Podsjećaš me, zadnji put te kišne večeri

Na nemirne prste i dahom prigušene zvukove

Na nesputanu vrelinu i miris tvoje strasti

I poznate znakove sirove slabosti moje

Oblačiš se presporo i podlo zanosno

Gledaš me preko ramena, beskrajno dugo

Gaziš po vidljivom tragu mog poraza

Tamo, u dubini, gdje dotičem dno i tamu

Pa što, govoriš mi s osmjehom pobjednika

Jesam ti se nudila, jesam te htjela, jesam ti bila

Ali nisam za duge staze ni svjetla svijeća

Ne vjerujem u sudbinu, stol za dvoje i čašu vina

I dok kišne kapi odnose u sumrak

Tvoj prepoznatljiv lik kovrčave kose

Čujem tvoj smijeh, tvoje korake na putu u zaborav

I gledam tragove tvojih usana na ostatku cigarete

Ugasnula je svjetlost lampe kraj rijeke

Sve naše snove vrtlogom je odnio vjetar

Dani iza nas nestali su u jednoj pjesmi

Za zaljubljenu koja to nisi znala ili htjela biti

Karlo K.

                  ___________________________________

                    

                      MIRNA

Prvi puta su se sreli krajem prosinca, u njenoj maloj trgovini na blagajni, gdje je ukucavala robu za naplatu.

Serijski zavodnik u akciji.

Poslije se često pitao tko je koga zaveo, onako, na prvu. Uvjeravala ga je, sa onim njenim prekrasnim smješkom, da je on nju oborio s nogu, ali je u dubini duše znao da ja on taj koji je tog predsilvestrovog popodneva pao kao glineni golub. Bez ispaljene lovčeve patrone. Od jednog pogleda. Njenog pogleda. Pred kojim je bio nemoćan.

Dok je stajao u redu ispred blagajne, primijetio je njene prekrasne plave oči, neznatno našminkane pune usne, crnu, kao ugljen, kraću, neukroćenu kosu. Pravilne crte lica skladno su upotpunile njenu prirodnu ljepotu, jednostavno, bila je lijepa kao pubertetski san.

Bit ćeš moja, prostruji mu glavom.

Došavši na red, posložio je artikle na pomičnu traku kad začu njen glas:

- Dobra večer, gotovina ili kartice? - upita ga profesionalno uljudnim glasom.

- Gotovina - odgovori on, dok je ona vješto ukucavala robu preko blagajničkog čitača.

- Želite li još nešto? – upita ga, vješto pakirajući artikle u vrećicu.

- Da, pojas za spašavanje - nagne se prema njoj, našto ga ona zbunjeno pogleda.

- Čovjek se lako utopi u plavim dubinama - dometne, gledajući ju ravno u oči.

I dalje ga je gledala ništa ne shvaćajući. Iskusni lovac je obilazio plahu srnu, siguran u svoju nadmoć.

- U plavim dubinama vaših očiju - završi osmjehujući se i primijeti lagano rumenilo koje joj preplavi lice.

Ona na čas zatvori oči, jedan mali trenutak, pa se zagleda u njega i plaho se nasmiješi.

- U tom slučaju vam ne treba pojas – dometne tiho, dok je slagala novčanice u blagajnu.

- Kako ne? – upita, gledajući ju pogledom osvajača kojemu je plijen već takoreći pao u krilo.

Još zadnji trzaj, pomisli u sebi.

- Plićak - podigne ona pogled - nema dubina.

Pogleda ju značajno u oči.

- Varate se - reče on - ja bih se sigurno utopio u tom plićaku.

- Vaše plave oči mame a treba znati plivati - nastavi samouvjereno.

Ovo je već toliko puta prošao. U pitanju su nijanse. Oči, kosa, usne, ovisi što bi mu prvo palo na pamet.

- Mislim da vi dobro plivate - potiho odgovori trgovkinja i tada se okrene slijedećem kupcu, a on uzme svoju vrećicu i krene prema izlazu.

Na samom izlazu se okrenuo prema njoj i zastao da vidi hoće li se i ona okrenuti za njim. Ako se okrene, pala je, slijedi joj završni udarac.

Kada je završila sa kupcem, okrenula se i, vidjevši ga gdje stoji na izlazu, lagano mu se nasmiješi, a on uzdigne palac na pozdrav, okrene se i izađe.

Još jedna, zadovoljno se osmjehnu u sebi.

Mala je slatka, pravi med, i bio je u pravu, lako se možeš okliznuti i nestati u ljepoti njenih očiju. Ali ne i on, to nije vrijedilo za njega, on je taj koji osvaja, koji postavlja pravila igre, sve su te cure bile, manje-više, iste. Nije ih bilo teško zavesti, samo je trebalo malo mašte, volje i zrno upornosti.

Došao je opet za tri dana, pred kraj radnog vremena, muvao se između polica a da nije ništa kupio i čekao da i posljednji kupac ode i tada se uputio k njoj na blagajnu.

Primijetila ga je, nasmiješila se, vidjelo se da je i njoj drago što ga vidi. Srce mu je zaigralo dok joj je predlagao da mu se pridruži večeras. Pristala je i od te večeri su zajedno.

Kako lako, pomisli u sebi po tko zna koji put.

  

∞

Istina, bio je zabavan, curama zanimljiv i slovio je za poželjnog frajera, lokalnog bećara rado viđenog na tulumima i zabavama na kojima bi se uvijek nešto ulovilo. A nije ni bilo teško, mahom su se cure često same nudile.

Ozbiljnu vezu je smatrao dužu od desetak dana, a takvih baš i nije bilo, obično bi se pozdravili nakon što je dobio što je tražio ili nudio i nije se baš trgao za nešto ozbiljnije. Osjećaji i radnje su mu se svodili na use, nase i podase i to je bio krajnji domet njegovih potreba i želja.

Bio je vjerojatno neželjeno dijete, odrastao uz tetku Sofiju, koja ga je prihvatila nakon što mu je majka nestala i za koju se dan danas ne zna gdje je i da li je uopće među živima. Tetka Sofija nije željela govoriti o njoj, on ju nije pitao i na tome je i ostalo.

Upravo kad je završio srednju školu, tetka Sofija je umrla i od tada je ostao sam u stanu koji je poslije ostavinske rasprave pripao njemu.

Bio je zadovoljan u svom svijetu elektronike, hardwarea i čačkanja po njemu. Još je i zarađivao na tome, radeći u Brankovom servisu elektroničke opreme, pa gdje ćeš bolje. O softwareu su se brinule pametnije glave.

Govorilo mu se da ima potencijala završiti faks, ali njemu je i srednja škola bila sasvim dovoljna, uživao je u životu i nije ga bilo briga za ozonske rupe, Ohmov zakon ili porez na prirez.

No, pokazalo se da je bio potpuno u krivu što se dosadašnjeg načina i poimanja života tiče. Na njegovu sreću. Mirna je razlog što je tek počeo živjeti život. I uživati u njemu.

  

∞

Mijenjala ga je, lagano i postupno, a da toga nije bio svjestan, njegovu esenciju, habitus, njegov način razmišljanja i odnos prema životu i okolini koji je bio prilično sazdan od arogancije, prepotencije, umišljenosti da je neodoljiv, jedinstven, poželjan u svakom društvancu i svakoj djevojci jahač s kojim bi radosno odjahala u suton.

Mirna ga je nesvjesno, svojom djetinjom iskrenošću i ljubavi prema životu, upoznavala sa istinskim vrijednostima kroz tihi šapat, blistavi osmjeh, radosni zagrljaj i topli stisak ruku.

Postupno i sigurno je upijao taj, njemu potpuno novi pogled i svijet ljubavi, osjećaja, želja i potreba, svjesno se prepuštajući spoznaji da je postala razlog njegovom ustreptalom srcu koje ne može dočekati njenu crnu kosu na vidiku, njene usne, iskrice radosti u očima što su zajedno.

Sve je manje vremena provodio sa svojim društvom uviđajući ispraznost takvog ponašanja, gledajući sebe u novom svjetlu i sve se više čudeći samom sebi kako je i na što trošio svoju mladost, neprestano imajući potrebu za dokazivanjem alfa mužjaka, noseći tu ulogu dignuta nosa, a ustvari nije bio svjestan goleme praznine takvog života.

Njegovo društvo se nemalo čudilo gdje je nestao onaj Karlo, bahat i nedodirljiv, ali im je bilo jasno tko je uzrok toj promjeni i samim tim je Mirna za njih bila persona non grata, nepoželjna po svim pitanjima i nestrpljivo su očekivali da se Karlo opameti i postane opet svoj.

Upravo takav odbojan, prezirući i ponižavajući stav prema Mirni ga je dodatno uvjerio u ispraznost dosadašnjeg načina života i s većim žarom se priklonio njenom naručju.

  

∞

U tih su dvije godine, upoznavajući se, Mirna i Karlo prolazili uobičajene faze prilagodbe i dosta dobro je to išlo, nastojali su biti iskreni i brižno su čuvali i gradili niti koje su ih vezale. U bitnim stvarima su se slagali, tako da nisu dolazili u situaciju da se sukobljavaju.

Uostalom, Mirna se nije nikada posvađala, obično bi prešutjela, samo bi izvila jednu obrvu, slegnula ramenima i sa smiješkom mijenjala temu.

Nije se isticala u želji da opravdava svoje stavove, ali je poštivala razlike u mišljenju ili ponašanju, nikada ne bi podviknula, protestirala ili se naljutila. Bilo je to neobično i s vremenom je Karlo sve više cijenio takav njen stav, uviđajući koliko je bila u pravu.

Otvorena je bila prema svemu, prihvaćajući svakoga, ali čvrsta u svojim pogledima i navikama. Bila je uvijek iskrena prema sebi i prema drugima, nije podnosila laž i okretala se od ljudskih podlosti, ne želeći ulaziti u sumnjive i bespotrebne rasprave.

Povučena i plaha, uživala je u jednostavnim, malim stvarima, obožavala svog Malenog, sitnog koker-španijela, kojega je pokupila na cesti promrzlog, prljavog i napuštenog, voljela je svoj dom i svoju majku, zazirala je od svečanih skupova, velikih riječi i govornika.

No, seks je bio posebna priča. Bila je naprosto zatvorena poput konzerve sardina, sramežljiva i prilično nedostupna. U prva tri mjeseca njihove veze Karlo je najdalje otišao do njenog grudnjaka, uspjevši ga otkopčati i rukom zagrliti njenu dojku, dok su se jednom prilikom, šetajući subotom navečer kraj gradske tržnice, zaustavili kraj praznog betonskog štanda.

Ljubeći ju lagano u oči, usta i vrat, osjetio je njenu rastuću želju i očekivao je da će, kao i uvijek do sada, njegove nestrpljive ruke, koje su krenule ispod njene majice, blago preusmjeriti propisno samo oko njenog struka.

Na njegovo iznenađenje, nije bilo otpora i on nastavi dalje, prtljajući oko kopče na grudnjaku, koju nikako da oslobodi. Stisnula se još više uz njega osjećajući mu rastuću nabreklinu u hlačama, a on konačno pobijedi kopču.

Zabacila je glavu unatrag, sklopljenih očiju i Karlo joj zadigne majicu do vrata, grudnjak skliznu sa njenih dojki i ukrućenih bradavica. Zaronio je lice među njene dojke, uzeo u usta toplu bradavicu i osjetio kako raste pod njegovim jezikom. Prepustila se i potom ga uhvatila za glavu, ubrzano dišući i šapćući.

- Što im to radiš?

- Sišem ih… grickam... - mrmljao je.

Rukama mu je mrsila kosu i stiskala glavu.

- Kako je to dobro… blagi bože… baš je dobro… - šaputala je sebi u bradu.

Opustila se i Karlo ju još čvršće pritisne uz kamenu plohu štanda, šireći joj istovremeno noge svojim koljenom.

Čvrstina njenih bedara je polako popuštala i Karlo ju uhvati rukom ispod gaćica, osjetivši njenu vlažnost. Dlanom prekrije njene dlačice, već prilično orošene, osluškujući njene drhtave uzdahe.

Sad si moja napokon, pomisli zadovoljno, gurajući joj prste u njenu vrelinu, sklisku kao prezreli avokado, dok se Mirna tresla od nemira njegovog prsta, hvatala se rukama za njegova ramena i za rub betonske plohe štanda, tražeći oslonac za svoje nestabilne noge.

Tražila je daha zatvorenih očiju, drhtala rukama na rubu kamenog štanda, nekontrolirano stiskala i širila noge, nestajala u slasti koja je obuzela.

Karlo je znao da je došlo vrijeme za kušanje njenih božanstvenih sokova, vrijeme je da tvrđava padne, da se teška okovana vrata, tako dobro i pomno čuvana otvore, dostojanstveno se prizna poraz, pokloni pobjedniku i da se časno predaju ključevi rajskih odaja.

No, Mirna se odjednom ukrutila i zastala.

- Nemojmo… dalje… - uzdahnula je isprekidanim dahom i podigla mu glavu. Pogledala ga je u oči, duboko dišući.

Stao je, iznenađen.

- Molim te - ponovi Mirna tihim, drhtećim glasom - nemoj dalje.

Oči su joj blistale od uzbuđenja i ona obori glavu, skrivajući sitne tragove krivnje u njima.

Zastao je kao usred puknuća filmske trake, nesposoban prihvatiti naglu promjenu. Povukla mu je ruku iz njenih gaćica, još uvijek lagano drhteći cijelim tijelom.

Stajao je spuštenih ruku kraj nje, zbunjen, ljut i ponižen, ne znajući što bi rekao, dok je ona namještala grudnjak i spuštala majicu.

- Oprosti mi - reče tiho, spuštena pogleda - nisam htjela da

ispadne ovako. 

- U redu je – promrmlja Karlo suho, ali ga ona prekine i stavi mu ruku na usta.

 - Znam što želiš - nastavi tiho - i znam isto tako da je grozno što se ovako ponašam prema tebi - zastala je - ali… izgubila bih se - nadoda tiho.

Odmahnuo je rukom misleći u sebi, mala sjebala si me, a Mirna nastavi.

- I ja tebe želim, potpuno i svim srcem, osjetio si to i sam, ali ne ovdje, na štandu, na kamenu. Želim da to s tobom bude posebno.

Koja spika za odjeb, pa nije toliki debil da to puši. No, šutio je, još uvijek ljut i povrijeđen.

- Željela bih ti dati sve, svoju sebe i svoje ja, sve što imam i što jesam - podigla je glavu, gledajući ga nesigurno u oči.

Šutio je.

- Nisam djevica - dodala je - ali to nije vrijedno spomena, no još nisam spremna.

Šutio je i dalje ju je netremice gledao. 

- A želim biti tvoja, vjeruj mi, ali se bojim da ne bi dugo trajali. Ne poznamo se dovoljno dobro, a znam tko si i što govore za tebe i ne bih voljela da me povrijediš – glas joj je i dalje drhtao.

      Stajao je i dalje i šutio. Čekao je da vidi kamo to vodi.

- Želim muškarca kojem ću biti voljena žena i prijatelj, ljubavnica i dobra majka njegove djece. Želim muškarca koji se veseli mojoj sreći i tuguje sa mojim suzama – nastavila je tiho, gledajući ga u oči.

Samo da ne spomene još Trnoružicu, pomisli Karlo zlovoljno. Pa koja li je ovo romantičarka? Samom sebi ne vjeruje da si dozvoli slušati ovakve priče za klasični odjeb.

No, slušao je i dalje, nekakav nutarnji sitni nagon ga je sprječavao da se okrene i ostavi i nju i njenu priču za malu djecu, ma kako god ona smiješno zvučala.

Nastavila je.

- Taj muškarac dobiva ženu koja ga voli i želi, prijateljicu koja ga razumije i poštuje i ljubavnicu uvijek spremnu na sve. Taj muškarac si ti, ako to želiš biti – udahnula je duboko.

Šutio je i dalje, sad već malo zbunjen.

- Ako ti je stalo do mene, makar i mrvicu koliko ti meni značiš, molim te, imaj strpljenja da nastavimo graditi našu vezu, osjećam da možemo uspjeti i htjela bih da uspijemo… -  zastala je, sada već suznih očiju.

I dalje je stajao ispred nje, sad već dobrano zbunjen i prilično iznenađen njenom iskrenošću, slušao je njen glas, glas razuma i želje, čežnje i ljubavi, glas žene koja želi biti voljena.

Ipak je smatrao da je nakon tri mjeseca veze itekako prošlo vrijeme da se zadovolji njegov muški ego, da se konačno pojebu kao ljudi, da osjeti njenu slast, i normalno, nije htio mrvice, htio je sve, odmah i sada.

Istina je da nije njihovu vezu gledao njenim očima, sviđala mu se, bila je naprosto slatka, bio je zagrijan i čekao je priliku da se Mirna počne topiti i da dobije što mu pripada. Svu njenu suzdržanost i odbijanje svake ozbiljnije nježnosti, osim ljubakanja u kinu, u ulazu u njenu zgradu ili na tržnici, kao sada, bilježio je pod stavkom: duguje mi visoke kamate. Naravno da je nestrpljivo iščekivao dan naplate.

No, otvorivši mu se sada, predajući mu se na njen način, shvatio je u tom trenutku svu njenu zrelost i veličinu i koliko je, ustvari, malo držao do nje.

Osjećao se jadno, postalo mu je jasno da je Mirna cijelo vrijeme bila svjesna tko je i što od nje očekuje, a nije joj nudio istodobno ništa, pa ipak mu se nadala.

U trenu, neka druga svjetla su se počela paliti na njegovom horizontu, polako je postajao svjestan promjene nastale novom spoznajom, drugačijim osjećajima. Nudila mu je sigurnost, ljubav, povjerenje, razumijevanje, prijatelja, ženu, ljubavnicu, a on je to zamalo propustio radi jednog dizanja nogu na kameni štand.

Kakav sam ja tuljan, pomisli gorko. 

Raširi ruke prema njoj.

- Dođi – pozove ju, a ona mu padne u zagrljaj.

- Uspjet ćemo - obeća joj tiho u uho - siguran sam u nas. 

- I ja sam sigurna - dodala je i čvrsto ga stisnula.

Stajali su tako zagrljeni, prepuštajući se osjećajima.

Čime sam ja zaslužio ovakvu žensku, pomisli Karlo zadovoljno.

- Hvala ti – prišapnu joj i pogleda u zvijezde.
      Podigla je obrve.

- Na čemu? – upita ga.

- Na tebi - nasmije se Karlo.

Sva sreća pa je tada, te subote, na gradskoj Tržnici, u tami subotnje mjesečine, Karlo spustio svoj nos, ponos i svoj ego i poslušao glas žene uz koju je kasnije spoznao slatki i veličanstveni svijet ljubavi. Svijet ljubavi za koji nije niti pretpostavio da postoji.

∞

Tiho i nenametljivo, uspjela je postati Karlov mladenački san, noćna želja i podrška, bila je njegov život i njegov svijet, savjest i putokaz, on je bio njen čovjek, njen muškarac i, što je najvažnije, njena ljubav.

Voljeli su šetnje uz Bosut dok bi vjetar nosio lišće sa drveća, pa bi zastali gledajući patke u vodi i njihovu igru, ljubili se prislonjeni uz stup rasvjete, voljeli su proljeće i kasnu jesen u Vinkovcima, Vinkovačke Jeseni  i razigranu šokačku rapsodiju nošnji i zvuk tamburica.

Sjedili bi na klupi uz Bosut ili u Lenijama, oazom zelenila u središtu grada, držali se za ruke, gledajući se u oči upijajući ljubav koja ih je obavijala, sužavajući im prostor u svemiru samo na njih dvoje.

Mirna i Karlo. Kraj svijeta i svih postojećih dimenzija.

Ljeti su odlazili na kupanje, na Banju, umjetno jezero nastalo iskapanjem gline za potrebe domaće tvornice crijepa, ili su odlazili na bazene, prskali se vodom, njegove nemirne ruke pod vodom je nevješto i sramežljivo pokušavala skloniti sa njenih dojki, ljubio bi ju u vrat, oči, usta, dok se ona nelagodno osvrtala oko sebe.

Zimi su ostajali kod Karla, u malom stančiću u blizini nogometnog stadiona, dugo u noć gledali pahulje kroz prozor, kuhali večere i pravili razne salate, pijuckali bambus i otkrivali svaki djelić tijela, mirisa i slasti, nezasitni u davanju, voljeli su se silinom koja ih je ostavljala bez daha, tijela su im igrala poznatu igru dok je usnama skupljao sitne kapljice znoja sa njenih uzdrhtalih dojki, bili su vjerni i dobri igrači iskonske igre razigrane mladosti.

Bili su dva tijela nesposobna funkcionirati jedno bez drugoga, kao spojene posude, istih misli, pokreta i osjećaja, znali su točno što svaki treptaj ili pokret znači i kuda vodi.

Zabavljala ga je u početku njena plaha suzdržanost u otkrivanju sebe, svojih osjećaja i reagiranja tijela i što je više ulazila u taj svijet, tim mu se sve većim žarom prepuštala, svjesna svoje bespomoćnosti i istodobno uživajući radi toga.

Svoje potpuno prepuštanje i davanje je dizala do vrhunca, ljubeći ga istinskom željom, postajući svakom danom sve više svjesna svoje ljepote žene. Istodobno je i Karlo upoznavao sebe i svoju želju da ljubi kao što je ljubljen, da voli kao što je voljen, da želi kao što ga se želi.

Postupno su se izolirali od okoline, bili su zadovoljni zajedničkim trenucima, jednostavno bili su jedno, gradili su i potvrđivali svoj odnos na istinskoj radosti otkrivenih vrijednosti i silne potrebe za zajedništvom.

Svađa je za njih bila nepoznat pojam, pa čak ni sitne nesuglasice nisu ostale neriješene, mislili su isto o različitom, nadopunjavali nedorečeno, spajali naizgled nespojivo i time samo jačali vjeru u sebe i ljubav koja je postala toliko jaka da su se bojali priznati njenih nepoznatih granica.

Otvaranje Mirne je potaknulo Karlovu spoznaju o ljepoti čiste i nevine ljubavi za koju je do tada držao kao do lanjskog snijega, svjestan koliko mu je ustvari bila prijeka potreba i da je, u biti, i sam bio takav, željan dati i primiti na način kako mu se Mirna prepuštala i davala.

Nikada do tada nije niti jednoj djevojci rekao da je voli, vjerojatno zato što to zaista nije osjećao i što mu je to bilo nezamislivo izreći.

A inače je bio toliko drven po tom pitanju da mu to nije padalo na pamet, jer je smatrao da za to nema potrebe, pa to mu je bilo kao da sluša razne plačipičke koje čekaju dnevnu dozu potvrde svojih slatko lakiranih noktića i trend frizure.

Čuj, volim te. Koja glupost.

No, naravno da je i to doživio, mora priznati, na svoju veliku radost. Svojoj Mirni je priznao da ju voli. O, da.

Bilo je to na njihovu godišnjicu koja se poklopila sa dočekom Nove godine koju su odlučili dočekati kod njene majke Željke, udovice, koja je rano ostala bez muža, dok je Mirni bilo samo pet godina.

Željka je bila profinjena, ljepuškasta i žilava računovotkinja koja se odrekla svog života priklonivši se poslu i svojoj kćeri svim srcem i dušom, nastojeći ne učiniti od sebe i kćeri razmažene i nesposobne osobe. Uspjela je njih dvije postaviti na mjesto dostojno poštovanja i njihov dom učiniti kutkom ugodnim za život.

∞

Parkirao je auto te večeri, na Staru godinu, ispred Željkinog stana i trčkarajući projurio kroz pahulje snijega, stao ispred ulazna vrata i pritisnuo zvono na ulaznim vratima.

Otvori mu Mirna, obučena u laganu haljinu od tamnog tila, golih ramena i crne, kovrčave kose koja joj je uokvirila lagano rumenilo na obrazima, naglašen crvenkasti ruž na punim usnama i većim okruglim bijelim naušnicama na ušima. Blistala je u svojoj ljepoti koje nije ni bila svjesna, iskrice radosti u njenim očima su se miješale sa svjetlom u hodniku.

Osmjehne se, pozove ga pokretom ruke a Karlo je stajao na vratima, nijem od njene ljepote, gledao skamenjen u nju, grlo mu se osušilo, zatočen na tren, u vremenu i prostoru, od njene ljepote.

- Karlo - nasmije se Mirna - pa uđi, nemoj nam nositi snijeg za vrata.

Gledao je u te drage oči, toliko puta i uvijek i iznova nestajao u njenim ljepotama, taj njen pogled koji podsjeća na dugine boje i nebesko plavetnilo morskih dubina.

Ušao je u hodnik, poljubio ju, skoro nespretno, na što se Mirna slatko nasmijala, primajući ga za ruku.

Ušli su u dnevni boravak, a Željka ustane iz fotelje i pruži obraz na njegov poljubac, radosno mu se osmjehujući.

- Dobro došao, Karlo, nadam se da nije bilo gužve na cesti - pozdravi ga ugodno tihim glasom.

-  A ne – odvrati Karlo - pada slabi snijeg, ali uredno ga čiste sa ceste.

-  Mali je, ali od srca – doda Karlo, vadeći iz džepa manji poklon, pružajući Željki crno bijelu narukvicu, kombinacija srebro-kaučuk, umotanu u prozirni svijetli šuškavi celofan sa mašnicom vezanom na krajevima.

-  Baš si šašav – nasmije se Željka, sakrivajući nelagodu, dižući ju prema svjetlu i okrećući ju u ruci - i hvala ti, što drugo da ti kažem.

Pozdravio je i Ivana, Željkinog dugogodišnjeg prijatelja koji mu, ustajući sa stolice, srdačno stisne ruku. Dobar, odan i iskren prijatelj obitelji koji je vremenom postao i Željkin oslonac i ljubavnik.

Sjeli su za stol, bogat slavonskim specijalitetima prikladnim za blagdane i prihvatili se čišćenja svih izobilja na stolu.

Večera je protjecala u laganom i lepršavom ozračju, spontano i ugodno. Nešto prije 22 sata Željka i Ivan najave da žele nastaviti doček kod Ivanovih prijatelja, već su kao prije s njima dogovorili, ali su ih ustvari htjeli ostaviti Mirnu i Karla.

Mirna se iznenadila, ali nije komentirala, već im je zaželjela ugodan nastavak večeri.

Ostali su sami u toplini dnevnog boravka, uživali u predstojećoj samoći.

Mirna je upalila svijeće na stolu i ugasila svjetlo, pustila glazbu iz glazbene linije i povukla Karla u zagrljaj.

Plesali su, lagano, stisnuti uz zvuke Gibonnija, Azre, Parnog Valjka i dalmatinskih klapa, upijali atmosferu mirisa, zvukova i dodira.

Prepustio se toplini njenih ruku koje su mu grlile vrat, njene podatne i željne usne koje su se nudile i tražile njegove, napete bradavice koje su čekale da ih se ukroti, njeno uznemireno tijelo koje mu je rado predala, njena vlažnost i želja, divlja i neukroćena, koju je skoro mogao napipati u zraku kako su se sve više pripijali jedno uz drugo, nudila se, otvarala, željela i tražila, osjećao je miris žene, žene koja je svu svoju intimu i ljepotu prepustila u njegove ruke, svjesna dara kojega nudi.

Bilo je nestvarno, imao je osjećaj da nestaje u vremenu, da se gubi u njenim očima koje su potražile njegove, i tada, kad su im se pogledi našli, kada je tonuo u dubinu njenih očiju, čuo je sebe kako tiho i prigušeno govori volim te, dušo, iznenađen i sam nesvjestan izgovorenog.

Zastala je, gledali su se i dalje, netremice, tko zna koliko dugo, vrijeme je stalo, izgovoreno je ostalo u zraku, kao da ga je Mirna namjerno uhvatila, materijalizirala, zadržala i upijala, dok ga nije prisvojila i pospremila u najdublji kutak svog srca i duše.

Nestvarna je bila ljepota njena golog tijela pod svjetlom lampica na kitnjasto okićenoj jelci dok su nestrpljivo strgali sa sebe odjeću i tu novogodišnju noć dočekali vrelih i znojnih tijela nekontroliranih pokreta, tu noć su dodirnuli svoj kutak svemira, tu noć je Karlo postao svjestan ljepote žene kad muškarac kaže ženi volim te, muškarac koji zaista tako i osjeća.

∞

Stao je ispred Željkinog stana i dvaput stisnuo sirenu auta, no vjerojatno su ga ugledali još dok je skretao u njihovu ulicu, jer su se odmah otvorila ulazna vrata stana u prizemlju.

Željka je stajala na otvorenim vratima stana i mahnula mu rukom na pozdrav. Karlo je preskočio par stepenica i prihvatio dva kofera koja su stajala u predsoblju, usput pozdravljajući.

- Bog, Željka, je li to sve? – upita ju.

- Nadam se ne - odvrati mu Željka i okrene se prema kćeri - mislim da se za dvadesetak dana ljetovanja treba ozbiljnije pripremiti što se garderobe tiče.

- Naravno mama, ti bi ponijela sve pulovere i par dugih hlača u slučaju da sunce nestane iza kakvog prijetećeg oblaka - nasmije se Mirna izlazeći iz dnevnog boravka, noseći preko ramena svoju torbicu.

- Ali kćeri moja - nastavi joj majka - tebi bi bilo dovoljno par krpica i nešto sitnica, a vrijeme se začas promijeni…- brbljala je ne bi li se oslobodila napetosti rastanka.

- Zato sam i napunila dva kofera, mama - nadopuni ju Mirna i toplo ju zagrli.

Godila joj je majčina briga i stoga ju poljubi u oba obraza.

- Ne brini se, znaš i sama da imamo sve što je potrebno, pa i više od toga - umirivala ju je - osim toga, godišnji odmori tako brzo prođu da pošteno ni ne staviš prst u more, a već moraš natrag - tješila ju je Mirna, osjećajući i sama onu nelagodu kod ovakvih rastanaka.

Željka ju zagrli i čvrsto stisne.

- Mirna, znam ja sve to, ali znaš da se brinem.

- Znam - umiri ju kćer - zato te i volim.

Odvojila se iz zagrljaja i držeći ju za ruke, osmjehne joj se.

-  A sada mi reci što me čeka u frižideru kad se vratimo?- pogleda ju veselo.

- Torta sa jagodama, kao i uvijek - obeća Željka i rukom obriše suzu-  ah, do vraga, još ću se i raspekmeziti.

Nije voljela rastanke.

-  Željka, ostaj mi dobro – Karlo joj stisne ruku na pozdrav - javit ćemo se čim stignemo - dobaci preko ramena dok je nosio kofere niz stepenice.

- To se podrazumijeva mama - doda Mirna sjedajući u auto.

Dok su vezali pojas, Mirna pošalje dlanom poljubac Željki koja im digne ruku za pozdrav, a zatim brzo uleti u stan.

Krenuli su, a Mirna se blago nagnu prema Karlu i lagano mu dodirne obraz usnama za pozdrav. Uvijek bi ga ovako ljubila, dajući mu znanja da je tu, da ga voli, da je njen i da je njegova.

To nije bila navika, znali su, već potreba da se osjete, da pripadaju jedan drugom, sitnica od koje sve polazi i u tim bi trenucima Karlo osjećao svu njenu mladost i radost  života s njom.

Izašli su iz uspavanih Vinkovaca prema izlazu na autoput za Zagreb, pa pravac Zadar. Bila je poprilična gužva, naročito kako su se približavali naplatnoj kućici u blizini Zagreba.

- More dolazimo ti - uzdahnu Mirna, kao da pozdravlja starog prijatelja.

Naprosto je obožavala more, upijala njegove mirise i snagu valova, predavala mu se otvoreno i bez zadrške, što je za rođenu slavonku bilo pomalo čudno.

Mirna ni po čemu nije izgledala kao slavonka blijede i svijetle puti. Naprotiv, crnka i tamne boje kože, koja ni zimi nije gubila nijansu preplanulosti.

Rođena vinkovčanka, ali čim bi prošla Velebit, zatvarala bi oči kao u molitvi, duboko disala kroz nos da joj krv brže poteče venama, kao da pipa morski zrak oko sebe i s prvim pogledom na morsku pučinu nestao bi sav umor nagomilan tijekom godine.

Karla bi uvijek zadivila ta njena ushićenost i očaranost koju Mirna nije niti krila i naprosto je uživala u tome.

- Još smo četiri stotine kilometara do mora - pecnuo ju je, znajući što se događa u njoj.

- Sitnica u odnosu na tristošezdeset dana, koliko smo bili daleko do danas - nije se dala, podsjećajući ga na prošlogodišnji odmor.

- U pravu si, prošle godine smo se sjajno proveli, bilo je neponovljivo, naročito zadnji vikend – dobaci Karlo i pogleda ju sa strane, smješkajući se.

- Ah, misliš na koncert Parnog Valjka, kada je kiša… - izvila je obrvu pokušavajući se sjetiti.

- Ne - prekine ju Karlo - mislim na vrijeme poslije koncerta - naglasi i ponovo se nasmije.

- Ne znam što je bilo smiješno, osim što smo pokisli i ... - na tren ga okrznu pogledom i lice joj obli lagano rumenilo.

- Pokvarenjak si - izbaci suho i lagano ga lupi dlanom po ramenu - uostalom, bila sam pijana i malo toga se sjećam.

Nasmijao se grleno.

- Popila si rum-kolu poslije večere u petak, a subotu i nedjelju je padala kiša i nismo izlazili iz sobe od kada smo došli sa koncerta, dva dana skoro da nismo ni jeli, a kamoli pili, samo smo se jebali - nije joj dao uzmaka.

-  Nisi bila pijana, prema tome…? – zastane neumoljivo, naslađujući se njenoj nelagodi.

- Prema tome, pokvarenjak si -  ponovi Mirna.

Nagne se, zagrli ga rukom oko vrata, privuče mu lice i lagano poljubi u obraz.

- Ako me budeš još podsjećao na to, morat ćeš skrenuti na prvo parkiralište - prošaputa mu na uho, milujući mu dlanom vrat.

- Hej, nije fer dok vozim - pobunio se, osjećajući žmarce u vratu od njenog glasa.

Stavila mu je prst na usta.

- Prema tome, mijenjaj temu ljubavniče – nasmiješi se i odmakne se od njega.

Nije mu promakao sjaj u njenim očima, niti ljubav koju nije pokušavala sakrivati.

- U redu – reče Karlo, dok je, ubrzavajući, obilazio jedan šleper.

- Mijenjam temu, što imamo za papicu? – upita ju.

- Što, zar si već gladan? - iznenadi se.

- Pa jesam - nastavi Karlo nevino - što nudiš?

- Napravila sam sendviče, a ima i bresaka, što bi htio? - okrenula se na zadnje sjedište da dohvati torbu-hladnjak.

- Doručak specijal – naglasi Karlo, gledajući ravno na cestu ispred sebe.

Zastala je u pola okreta i lagano pokrenula glavu prema njemu. Osjećao je njen pogled na zatiljku i jedva je zadržavao ozbiljan izraz lica i nakon nekoliko trenutaka sijevnu njen zapovjedni glas.

- Pogledaj me, Karlo Mihaliću.

Okrenuo se prema njoj i nije se mogao suzdržati, te se počeo smijati, vidjevši kako se zajapurila.

- Pokvarenjak si – brujao je njen glas - do kosti, i to nepopravljivi - tražila je riječi, a on se nije prestajao smijuljiti.

- Pa pitala si što bih htio - i dalje se pravio nevin.

- Karlo Mihaliću – povukla se natrag u sjedalo - doručak specijal ćeš dobiti u specijalnoj prigodi kakva je bila i onda kada si poslužen. A da bi uopće došli u takovu prigodu, obzirom na tvoje ponašanje, mislim da ćeš još dugo biti u postu - zagledala se u cestu ispred sebe.

Doručak specijal, kako su ga poslije nazvali, je bio apsolutno iznenađenje za Karla, jer je zaista bio nepripremljen za to od Mirne, djevojke koja se vlastite seksualnosti još uvijek znala posramiti.

Veći dio te noći poslije koncerta su se mazili, voljeli i naprosto uživali u zajedništvu misli i tijela. Ogovarali su svakog koga su se sjetili od poznanika i smijali se ludorijama kojih su se prisjećali.

Bilo im je tada osam mjeseci od kada su zajedno, a Mirna se i taj vikend pokušavala osloboditi nelagode koja ju je pratila dok bi se Karlo uvijek iznova divio njenom tijelu, šapućući joj razne prostote, koje nije baš lako prihvaćala kao dobra katolkinja.

Dan je dobrano zamijenio jutro kada mu se učinilo, kroz polusan, da čuje Mirnu pod tušem. Trgnuo se na njen glas iz kuhinje zovnuvši ga na doručak. Odskakutao je, onako gol, iz kreveta u kupatilo na umivanje. Obukao je gaćice i majicu i ušavši u kuhinju, stao kao paraliziran.

Mirna je ležala leđima na kuhinjskom stolu, rukama uhvativši noge ispod koljena. Na sebi je imala samo bijelu pamučnu potkošulju ispod koje su joj vidljivo iskočile bradavice. Gledala ga je ravno u oči, raširila je koljena i digla ih pod bradu.

Fiksirao je njeno međunožje, nije skidao pogled sa malog trokutića njegovanih dlačica.

- Ako si za doručak, izvoli, evo ti moja… pička – prošaputa, gledajući ga netremice, još više šireći noge.

- Liži ju, siši, grizi, jebi, radi s njom što god hoćeš – nudila se besramno.

Trnci su Karlu prolazili vratom od svake njene riječi.

Prišao je stolu, osjećajući podrhtavanje svojih nogu i uhvati ju rukama ispod leđa. Pridigla se i sjela mu na dlanove. Zagnjurio je glavu u njenu vlažnost, lagano ju jezikom raširio i liznuo natekli klitoris.

 - Hoćeš da te ližem? - upita ju muklo.

- Hoću…liži me… siši - glas joj je zadrhtao.

I potrudio se, zaista, lizao je ju i grickao, sisao njen pupoljak, a bila je vlažna i slatka, gorka i sluzava, med i šlag, radost i ludost, nebo i anđeli, srž života.

Raspustila se, nemoćna, nekontrolirano se trzala, nokte mu zabijala u leđa.

- Gurni mi ga - zausti zadihano - daj mi ga.

Uzdigao se i ne čekajući, zabio se u nju. Dočekala ga je spremna, vrela, vlažna, meka i podatna, a on je klizio i klizio, zabijajući se sve više i brže.

Gledao je kako vrti glavom, kako na tren otvara oči koje su negdje duboko u svemiru, kapljice znoja ispod trepavica i na usnama, ruke kojima je prihvatila njegove dok joj je stiskao dojke, podržavajući stisak, nudeći im ritam i snagu.

-Jebi me Karlo - slušao je njen dah, njene isprekidane riječi,

osjećao njenu vlagu i nestajao u mirisu i pulsiranju njenog tijela.

S naletom sperme se zgrčila u orgazmu, znojna, drhtavih bedara oko njegovih leđa, s krikom zadovoljstva, stegnuvši se oko njega. Gubili su se u prostoru i vremenu, hvatajući zrak, nijemi od doživljenog, skamenjeni poput skulpture.

Potrajalo je prilično vremena dok su počeli normalno disati, zagrljeni i stisnuti u svojoj doživljenoj intimi, ljubavi i postojanju.

Poljubila ga je, toplo, nježno i tiho upitala.

- Kako ti se dopada doručak? – skrivala je pogled.

- Mmmmm - mrmljao je ljubeći je - nikad bolji, slađi i ukusniji, pravi specijal.

Dignuo se na lakat, pogledao ju u oči i rekao.

- Anđele, činiš me muškarcem.

Stavila mu je prst na usne, ne dozvoljavajući mu da govori.

- Šššš, dušo, ti si moja želja, moj san i moja radost – poljubi ga silinom strasti.

-Trebam tvoj smijeh, tvoje oči i tvoje ruke, trebam te i volim jer si dio mene, u mom srcu boraviš.

To je Mirna, djevojka crnih kovrča i prekrasnih plavih očiju u kojima je rado tonuo, osmjeha kojem se radovao, tijela koje nudi toplinu i uzbuđenje, plaha djevojka koja je postala žena. Žena njegovog života. Žena koju je osvojio. Ili ona njega. Odavno mu je to prestalo biti važno.

∞

Na autocesti je već sada bila poprilična gužva. Radio je javljao o povremenim zastojima na dionicama ispred njih i stvaranju kolona pred tunelima, što su se ubrzo uvjerili kad su naišli na prilično dugu kolonu vozila.

Karlo je vozio vrlo sporo, skoro sat vremena par kilometara, Mirnu je napola slušao i već je bio prilično nervozan kad ugleda odvojak sa autoceste na staru cestu koja je vodila u pravcu mora. Predloži Mirni da siđu sa autoceste i nastave tom starom cestom.

- A znaš da je stara cesta u lošem stanju i puna zavoja – reče Mirna - uostalom, možda ni tamo nije bolja situacija.

- Nisi za to, jel'da? – upita Karlo rezignirano, nezadovoljan pogledom u dugačku kolonu ispred sebe.

- Kako ti hoćeš, ako misliš da ćemo brže stići, spustimo se, ali sat vremena prije ili poslije nam ništa ne znači - pokušavala je ostati na autoputu.

Trenutno su stajali i Karlo izađe iz auta da provjeri situaciju. Na nekih dva kilometara ispred ugleda plave rotirke.

- Saobraćajka - dobaci Mirni kroz spušteni prozor - sada je potpuni zastoj.

- Čemu žurba - promrmlja Mirna neodređeno.

Karlo primijeti da poneki vozači izlaze iz kolone i zaustavnom trakom odlaze na odvojak za staru cestu. Odluči isto i sjedne natrag u auto.

- Idemo starom cestom - reče i uključi se u traku za odvojak.

Mirna ga kratko pogleda.

- Odlučili smo? - nije joj se išlo starom cestom, očito.

Ubrzo su napustili odvojak sa autoceste i uključili se na staru cestu. Neko vrijeme su se vozili u tišini, osjećao je njeno blago nezadovoljstvo svojom odlukom.

- Nema veće gužve ovdje - primijeti Karlo suho.

- Da – promrsi Mirna - a što ovi silni kamioni tu rade? - nije mu dala mira.

- Tri kamiona nisu silni  kamioni – odvrati osjećajući nelagodu. Pojača radio.

- Trebam li šutjeti? - upita ga Mirna, ne okrećući se.

Pogleda u njen profil, ali nije ništa rekao. Bila je nervozna, nije voljela ovu usku, zavojitu cestu i promet krcat kamionima.

Vozili su se šuteći dok im je Gibonni  pjevao sa CD-a, a Mirna se pravila da spava. Prvi puta, koliko ga pamćenje služi, da se nisu uspjeli složiti. Nije mu bilo nimalo ugodno, kao ni njoj.

Vozili su se, čas sporo, čas brzo, ali bez zastoja. Već duže vrijeme su vozili preko 80 km/h, promet nije bio gust, kao na autoputu.

Odjednom se auto, koji je vozio ispred Karla, naglo zanio u lijevu stranu, prešao u suprotnu traku i Karlo u tren pomisli da je tom autu guma pukla, kad ispred sebe ugleda vozilo iz suprotnog smjera koje je pokušalo izbjeći taj automobil.

- Mirna - vikne Karlo panično, istodobno pružajući ruku prema njoj te divljački stisne kočnicu svjestan da je sudar neizbježan i u tom trenu osjete snažan udarac, nastane lom lima i stakla pomiješan sa jezivim zvukom kočnica i stisnutih sirena.

Okrenuli su se nekoliko puta od siline udarca i naglo stali sletjevši u kanal pokraj ceste, ostavši nagnuti na desnu stranu.

Osjetio je da će mu srce iskočiti od šoka i straha. Pogleda Mirnu. Bila je u šoku i čvrsto ga držala za ruku.

- Dobro si? - prošišta uplašeno, dok si je otkopčavao sigurnosni pojas.

Klimnula je glavom dok je i njoj oslobodio pojas.

- Boli te što? - bio je zabrinut.

Odmahnula je rukom.

Izvukao se iz auta i povukao Mirnu kroz njegova vrata jer se njena nisu mogla otvoriti zbog nagnutosti auta na tu stranu.

Pomogli su im i ljudi koji su izašli iz okolnih kuća i vozila. Okrenuo se oko sebe i ugleda auto s kojim se sudario, ispod čije prednje haube se gomilao gusti, crni, smrdljivi dim.

Sledio se od prizora. Učinilo mu se da vidi osobe u vozilu,

ali nije bio siguran, jer se nije moglo dobro vidjeti od dima. Čuo je da netko viče da ima ljudi u tom autu, vladala je opća zbrka i panika.

Ugleda nekog čovjeka kako iznosi iz svog kombija vatrogasni aparat, ali se nije usudio prići vozilu. Karlo je dotrčao do njega i pitao ga zašto ne počne gasiti.

- Gori ulje, motor i tko zna što još - odvrati čovjek uspaničeno.

- Vatra – poviče netko iz gužve koja se već stvorila na cesti.

Karlo primijeti vatru ispod savijene haube auta s kojim se sudario koja se naglo proširi ispod haube i obuhvati unutrašnjost vozila.

Uzeo je aparat iz ruku neodlučnog vozača kombija i potrčao prema zapaljenom vozilu, usput deaktivirajući sigurnosni ventil.

Samo da proradi, pomisli i usmjeri mlaznicu prema vatri.

Pritisnuo je ručicu i gusti bijeli oblak praha snažno prošišta kroz mlaznicu aparata. Vitlao je mlaznicom po zraku i malo po malo plamen se gasio i nestajao. Bilo mu je vruće, znoj mu se cijedio u oči, bio je napola slijep.

Ispraznio je aparat, bacio ga u stranu i krenuo prema vozilu. Skoro mu je pozlilo kada je vidio dvoje ljudi na prednjim sjedalima. Skinuo je majicu i obujmio ruku da otvori vrata i za divno čudo odmah su se otvorila.

Bilo je neopisivo vruće, smrad zapaljene plastike i motornog ulja je bio nepodnošljiv. Nagnuo se preko suvozača da otkopča pojaseve i skoro se onesvijestio od vrućine, ali je ipak uspio.

Počeo je izvlačiti suvozača van, a s druge strane su prišla dvojica mladića i počeli izvlačiti i vozača.

Karlo je pažljivo spustio i polegnuo suvozača uz cestu, na asfalt.

Bio je potpuno iscrpljen, osjećao je nesvjesticu i želudac mu se digao. Tek tada je primijetio da je suvozač bila žena. Netko ga uhvati pod ruku i odvuče u hladovinu kraj ceste.

Stajao je, drhtao od slabosti i gledao u tijela pokraj auta i zgrozio se od pomisli da nije možda mrtva tijela vadio iz auta.

Prišla mu je Mirna i zagrlila ga, bila je uplakana.

Imala je veću modricu i oteklinu iznad desnog uha.

- Dušo, pa ti si se udarila u glavu - reče u strahu pipajući joj oteklinu - boli te?

- Malo - odgovori Mirna tiho.

Još je bila u šoku.

Drhtala je i čvrsto se privinula uz njega. Bilo mu je slabo i morali su sjesti u travu, prišla im je neka mještanka i donijela hladnog soka od bazge.

- Pozvali smo hitnu i policiju, dobro ste? - upitala ih je.

- Jesmo gospođo, hvala vam - odgovori Mirna pijući sok.

Začuju se sirene u daljini.

Karlo pogleda prema nastradalima i opet osjeti mučninu. Vozač iz tog auta se u međuvremenu pridigao i držao je u naručju svoju suvozačicu.

Dobro, bar je netko živ, pomisli Karlo.

Prisili se da ode do njih. Čovjek je sjedio uz ženu koja je krvarila iz glave. Noge su joj pod čudnim kutom bile sklupčane i znao je da su joj obje slomljene.

Pitao je vozača kako mu je, ali se taj uopće nije obazirao. Bio je u šoku. Nije Karlo tu više ništa mogao napraviti i vrati se do Mirne. Sjeo je do nje hvatajući ju za ruke.

-  Živi smo, bože, ne mogu vjerovati - šapnula je.

-  Mirna, zlo mi je… moram povratiti… - Karlo otpuže pola metra uz drvo i dušu ispovrati.

Policijsko vozilo i vozilo hitne pomoći su stigli gotovo istovremeno i policajci su počeli svoju proceduru. Jedan od bolničara je došao do Karla i Mirne.

- Jeste li dobro vas dvoje? - upita ih.

- Da – klimne Karlo glavom.

- Prvo ćemo se pobrinuti za ono dvoje, poslije za vas, u redu? - ponovi bolničar.

Karlo opet klimne glavom. Gledao je kako djelatnici hitne unose dvoje stradalih u vozilo. Dežurna liječnica je prišla Karlu i Mirni, kratko i stručno ih pogledala i rekla policajcu da i njih prebace u bolnicu kad obave očevid.

Za to vrijeme su Mirna i Karlo sjedili zagrljeni, nijemi i preplašeni. Mirna je lagano drhtala, glave naslonjene na Karlovo rame i povremeno ga očima pitala kako je, a on je klimao glavom da je sve ok. Vrijeme kao da je stalo.

- Možete li doći? – pozove ih policajac - odvest ćemo vas sada u bolnicu.

Ustali su i ukrcali se u njihovo vozilo. Pod blještećim rotirkama su ubrzo došli u bolnicu i uputili se na pregled.

Mirnu su odveli na kat na slikanje glave, a Karlu su u ambulanti obradili par porezotina. Usput je Karlo davao svoje i Mirnine podatke policajcu te svoje viđenje i opis nesreće.

Petnaestak minuta poslije, sjedio je u čekaonici i čekao Mirnu.

Sišla je stepenicama u pratnji medicinske sestre i mahnula mu da krenu. Bila je blijeda, uznemirena i još pod šokom doživljenog.

- Što je rekao doktor? - upita ju zabrinuto.

- Sve je ok, udarila sam u glavu, slikali su i to je to. Nema ništa na snimci, samo me još boli glava - doda umorno.

- Slobodni smo? – upita Karlo dežurnog liječnika.

- Sve vam piše u nalazu, sretno ste prošli - on im potvrdno kimne glavom.

- Da, i živi smo, to je bitno – prozbori Mirna dok su napuštali bolnicu.

Njihov godišnji odmor je završio prije no što je i počeo.

∞

Sniježilo je lagano, bio je početak ožujka a prognoze su najavile mogućnost još slabog snijega. Bliži se 20 sati i vrijeme je da Mirna završi smjenu na blagajni i zatvori trgovinu.

Krenuo je pred nju autom, jer ga je nazvala da ju poveze, iako je voljela šetati po snijegu, posebno je voljela pahulje koje je često znao usnama pokupiti s njenog lica ili dlana.

Došao je do trgovine, ušao i sačekao da Mirna zaključi blagajnu i pogasi svjetla. Uključila je alarm, zaključala vrata i izašla na cestu.

Sjeli su u auto u kojega je nerado sjedala od one nesreće. Karlo je kupio drugi auto od mršave isplate osiguranja, malog golfa kojeg je rijetko koristio, jer je Mirna izbjegavala vožnju kad god je mogla.

Poljubio je u kut očiju primjećujući njen umor.

- Gužva je bila danas? – upita ju brižno.

- Pa i ne baš – odmahne bezvoljno glavom - ali sam umorna, kao da me valjak pregazio.

- Glava me boli cijeli dan - dometne - valjda zbog vremena.

Šutke je vozio do njenog stana, povremeno ju pogledavajući. Nije mu se sviđalo njeno bljedilo u licu, inače je bila tamnoputa, ovo je bilo neobično za nju.

- Sad kad dođeš doma, Željka neka ti skuha čaj i pravac u krevet – reče joj brižno.

- Da, i ja sam to pomislila, baš bi mi pasao jedan čaj od mente.

Stigli su, poljubili se još jednom i Mirna izađe van iz auta i mahne mu na pozdrav. Čekao je da uđe i zgradu i kad je zatvorila vrata za sobom, krenuo je doma.

Sutra će joj predložiti da uzme par dana godišnjeg, da se odmori pred nadolazeće pripreme za njihovo vjenčanje, 21.ožujka. Na prvi dan proljeća, naravno.

A Mirnu je zaprosio na treću godišnjicu veze, na Staru godinu, odnosno u ponoć, na prijelazu iz Stare u Novu godinu. Namjerno je čekao taj trenutak.

Bili su sami u njegovom stanu na dočeku. Mirna je pripremala kompletnu večeru, cijelo popodne je prašila s mikserom i kuhačom po kuhinji koja je božanstveno mirisala i čiji ga miris svako malo privlačio u kuhinju gdje je podizao poklopac od juhe i zabijao nos iznad lonca. I ne samo miris govedske juhe, pečenja, raznih kolača, nego su ga posebno privlačila njena gola ramena, rumeni obrazi i naročito vrat, kojega je, onako, u prolazu, kratko ljubio.

Podmuklo i s kurvanjskom namjerom, dakako, vrhom jezika bi joj lagano prešao po vratu pa od uha prema usnama, osjećajući kako se Mirna ježi i uvija, da bi se izvila i tjerala ga iz njene blizine.

- Misliš li ti večerati nešto ili da ja to sve pustim da zagori? - gledala bi ga s blagim prijekorom, prstom mu pokazujući put prema dnevnom boravku.

- Pa što ti smetam? - upita ju Karlo nevino.

- Karlo ne izazivaj me, idi i zabavi se, ali dalje od mene.

- Znači tjeraš… nas, jel'? - naglasi, izazivajući ju.

Pogleda ga ispod oka.

- Pa zabavite se … sami - nasmije se.

- Hoćeš reći da idem drkat kraj tebe?- pravio se ljut.

Ponovo je očima pokazala na dnevni boravak.

- Nepopravljiv si, jooooj, ne znam što ću s tobom – odmahnu vrteći glavom lijevo-desno.

- I ti si mi neko žensko… i samo da znaš - doda Karlo odlazeći u dnevni boravak  - ozbiljno si ga povrijedila.

- A jel? - pogleda za njim - ozbiljno, veliš?

- Da, da - klimao je Karlo glavom - njegova muškost je upitna, skoro da mu je ugled… urušen. 

- Oh, jadničak moj, baš mi ga je žao, urušen, veliš.

Mirna skupi usne dok je slagala meso na pladanj.

- Pa eto, spušten je i prizemljen kao pokvareni avion dvokrilac – potvrdi Karlo.

- Aha, dobro onda - odvrati Mirna – prepusti ti meni brigu oko njegovog spuštanja…i ponovnog dizanja, može?

Okretala je meso u pećnici.

- Ne znam što bi ti mogla sada poduzeti kad je šteta već učinjena… i to prilična.

- Ne beri brigu, imam ja svoju… učinkovitu pomoćnicu za takva stanja.

- Pokaži mi ju, ne vjerujemo ti više – pogledavao je Mirnu naslonjen na dovratak vrata od dnevnog boravka.

- Ajd briši sad, Karlo, stvarno nemam vremena – uozbilji se Mirna.

Slatka igra riječi u kojoj su se sladili cijelo popodne, uživao je u njenom rumenilu i zanosu s kojim je vješto mikserom miješala sastojke, pazila na pećnicu i vješto vrludala po kuhinji.

Postavila je, aranžirala stol i upalila svijeće u svijećnjaku. Odlučili su da se ne oblače posebno i svečano kako to priliči u ovakvim prigodama i da ostanu u trenerkama, opušteno i neopterećeno.

Večerali su uz lagani treptaj svijeća na kraju stola i odsjaj lampica sa ukrašenog bora.

Poslije večere su sjedili na trosjedu, ljubili se, plesali, grickali narezanu kobasicu, šunku, kulenovu seku, tvrdi sir, pijuckali božanstveno crno vino sa Pelješca kojega je donio Željkin Ivan, dok je bio u posjetu svom bratu.

Slušali su im omiljene dalmatinske klape, Princa, Adele, Ganse…

Par sekundi pred ponoć još su lagano plesali, stisnuti jedno uz drugo, bili su dva tijela i jedna duša, osjećao je lagani ritam njenog srca, njene ruke oko vrata, njene usne, tople i lake kao lahor, koje nisu izazivale, nego ga je Mirna povremeno ljubila kao da je htjela reći evo me, tu sam, uvijek prisutna, tvoja sam i ti si moj, mi smo jedno, mi smo nebo i zemlja, vatra i led, dan i noć, mi smo jednostavno Mirna i Karlo, a naša je ljubav bezvremenska, neomeđena prostorom i zaustavljena u trenutku vječnosti.

Ponoć.

Izvana su dopirali zvuci petardi, pucnjeva i slavlja početka Nove godine. Zastali su, zagrljeni.

Uhvatio je dlanovima Mirnu za obraze, zagledao se u njene oči, gubio se uvijek i uvijek u tim dubinama.

- Dušo moja, sretna ti Nova godina - tiho je izustio.

- I tebi dječače moj – odgovori mu šaptom, pogladi ga preko lica i lagano poljubi.

Odvojio se i kleknuo ispred nje držeći ju za obje ruke. Spustila je glavu prema njemu i gledala ga, šuteći.

- Mirna - zakašlje se Karlo na tren i pročisti grlo, pa nastavi treperavim glasom.

- Da li si spremna i pri zdravoj pameti biti moja žena koja će pristati na doživotnu torturu mog srca, mojih ruku, mog tijela i, uz našu djecu, imati uvijek jednog dječaka, samo tvog, čije srce kuca jedino za tebe… i zbog tebe? - izustio je u dahu.

Mirna se zagleda u Karla pa se spusti na koljena, prstima mu prođe po kosi, po licu, usnama i vratu, ispitivala je polako svaki milimetar, neprestano ga gledajući u oči, upijajući trenutak i spremajući ga u vječnost.

- Karlo - čuo se njen šapat, dovoljno glasan i snažan da nadjača vanjske zvukove petardi i pucnjave.

- Očito mi ništa drugo ne preostaje - osmjehne se, pa nastavi - tvoja sam od prvog trena svog života, od prvog daha kojega sam udahnula, od prvih koraka, od prvog dana kad sam te ugledala, od našeg prvog dodira, od tvojih prvih riječi - zastane na tren.

 - A znaš što me posebno raduje? Biti majkom tvoje djece, već sad uživam i radujem se tome - osmjeh joj prekrije lice - a posebno se radujem mom velikom dječaku i želim da uvijek ostaneš takav…moj dječak, samo moj.

Njene neboplave oči su za nijansu potamnjele, ubrzala je dah, osjetio je njene bradavice ispod majice da se bude, poljubila ga je, onako… opako, jezik mu je usisala u svoja usta kao da ga želi progutati, skinula je njegovu i svoju majicu preko glave, u trenu im skinula donji dio trenerke i gaćice i legla na tepih.

Opet su nestali u njihov znani kutak svemira, dodirnuli beskraj, doživjeli stvarnost svojih snova.

∞

Došao je doma i pravac pod tuš. Umor je i Karla uhvatio, bilo je posla u Servisu. Sutra je 8.ožujak, dan Žena, koji je dao povoda da se zezaju u servisu na račun tih proslava koje su u pravilu završavale pijanim muškarcima i stručkom cvijeća za žene.

Jedan veliki buket je čekao Mirnu u cvjećarnici, sutra će ići po njega. Zaspao je u trenu.

Probudio ga je zvuk mobitela, prodoran i neugodno razoran u tišini sobe.

02:33, pogleda na sat-budilicu i prihvati mobitel.

- Molim - odgovori pospano.

- Karlo - začu Željkin uznemireni glas - možeš li doći, Mirna je u bolnici.

Trgnuo se od strave i milijun žmaraca mu prođe kroz vrat od jeze.

- Gdje, što se dogodilo? - prtljao je, pokušavajući razbistriti mozak.

- U bolnici je, dovezla sam ju s hitnom - plačnim glasom reče Željka.

- Dolazim - prekine ju.

Na brzinu se obukao i uskočio u auto vozeći po cesti na kojoj se zadržalo malo snijega. Jedva je stigao do bolnice, nekoliko puta se otklizao po cesti, ali srećom pa nikoga nije bilo u ovo doba.

Uletio je na prijemni odjel i upitao dežurnu sestru za Mirnu.

Poslala ga je na I kat, neurologiju, gdje je našao Željku kako sjedi na stolici u predvorju.

Skupila se, onako sitna, s pogledom u prazno, izgubljena za okolinu. Prišao joj je i tad ga opazila.

- Što je bilo Željka? - upita, dok mu je srce snažno lupalo.

- Ne znam Karlo, našla sam ju u kupaonici na podu, bez svijesti - uznemireno je mahala rukom.

- Pokušala sam ju dozvati, ali ona uopće nije reagirala.

Karlo osjeti da gubi dah.

- Pozvala sam hitnu i sad je na obradi - suznim očima je pokazala na vrata preko puta.

- Pa je li došla svijesti kad je došla hitna? - ledena jeza mu se penjala kičmom.

- Ne, Karlo, nije, i to me brine - drhtala je.

Zagrlio ju je, pokušavajući ju umiriti, dok je njemu nestajalo zraka u plućima.

- Rekla mi je danas da ju boli glava cijeli dan – reče Karlo - ali je to pripisala vremenu.

- Da - klimne Željka - došla je s posla i zamolila me da joj skuham čaj i da neće ništa večerati jer odmah ide u krevet, vidjela sam da je sva slomljena.

- I gdje je sada? – upita Karlo suho.

- Na CT-u, snimaju joj mozak, rekli su da sačekam jer može potrajati.

Željka ustane i nemirno prošeta hodnikom. Šetali su, stajali su i čekali.

- Dođi sjedi, nema smisla da stojimo – udahne Karlo.

U tom trenu izađe doktor iz snimaone i zamoli Željku da dođe s njim u ordinaciju. Krenuo je i Karlo i doktor mu dozvoli kad mu Željka objasni da su Mirna i on u vezi.

Ušli su i sjeli u stolice, nasuprot liječniku.

Mozak je Karlu blokirao, tijelo mu se ukočilo i nedostajalo mu je zraka.

- Ovako - počne doktor, obraćajući se Željki - bit ću kratak i jasan. CT je pokazao hematom iznad desnog uha koji je pritisnuo krvnu žilu i prekinuo dotok kisika u mozak, zato se vaša kćer onesvijestila.

- Da li je došla sebi? – uskoči Karlo uznemireno, dok mu je u trenu bljesnula slika otekline iznad desnog uha od udarca prilikom ljetošnje saobraćajne nesreće.

- Za sada nije, ali je pod nadzorom, i činimo sve potrebne radnje da anuliramo hematom i vratimo ju u normalu.

- Možda će vam koristiti podatak da je Mirna imala prije par mjeseci udarac od prometne nesreće baš iznad desnog uha – ispusti Karlo u nekoj lelujavoj nadi.

- Imate li nalaze ili snimke od toga? - iznenadi se doktor.

- Mislim da imamo - reče Željka, pokušavajući se sjetiti gdje su u stanu.

- Bilo bi dobro kada bih to mogao pogledati - nadoda doktor.

Karlo pogleda u Željku i pruži ruku, uzme ključeve od stana koje mu je pružila.

- U drugoj ladici od komode u njenoj sobi su – dobaci Željka, dok se Karlo već sjurio stepenicama prema izlazu.

Sitan snijeg je opet padao, no uspio je, uz par kratkih proklizavanja autom, stići do Mirninog stana i pronaći snimke s nalazom.

Osvrnuo se po njenoj sobi, osjećajući njen miris, grlo ga je steglo i presavio se od bola u stomaku.

Dušo moja, drži se. prošaptao je praznoj sobi.

Vratio se u bolnicu, popeo na kat i našao Željku opet u stolici u predvorju.

- Gdje je doktor? - upita zadihano.

- Na odjelu je – odgovori mu Željka - doći će.

Sjedili su, šutjeli i borili se sa stvarnošću koja se dogodila, sa činjenicom da Mirna leži na par koraka od njih, da ne mogu do nje, da ne znaju što je s njom.

Kaleidoskop sličica mu se počeo vrtjeti u glavi, a u svakoj Mirna i njen dragi osmijeh s kojim je zaspao svaku noć, njene crne nemirne kovrče kojima se radovao u daljini, neboplave oči u kojima je uvijek našao one iskrice radosti prilikom susreta, njene tople, pune usne boje zrele višnje koje su ga toliko puta ljubile i lakoćom savladavale sve nemire, njen hod, lagano zanoseći za koji nije bila svjesna koliko je ženstven bio, njeni nemirni prsti, prsti koji su ga znali bacati po univerzumu poput vjetrom nošenog ptičjeg pera, njen šapat koji ga je držao budnim i snove pretvarao u radost života, radost što je baš on odabran zauzeti njeno srce i biti njen čovjek, njena potreba, njen san.

Ne zna koliko je prošlo vremena dok ga Željka nije povukla za ruku i vratila u stvarnost.

- Evo ga – tiho je prozborila, pokazujući očima niz hodnik kojim je dolazio doktor.

Ustali su.

- Dakle, ovakva je situacija - počeo je doktor - gospođica Mirna još nije pri svijesti, bit će pod opservacijom i stoga vam preporučujem da idete doma, odmorite se i dođete sutra, ustvari danas, ili nazovite na odjel da saznate novosti, to je sve što vam sada mogu reći.

Bezbroj pitanja se Karlu motalo po glavi, ali je očito bilo nepotrebno ih postaviti, doktor je rekao sve …i ništa.

Uhvatio je Željku ispod ruke, zahvalio doktoru i napustili su bolnicu. Bilo je već 6 sati ujutro, još malo i svanut će. Pogleda u mračnosivo nebo a sitne pahuljice mu vjetar nanese u oči.

Dovezao je Željku pred stan, a ona ga pozva unutra. Znao je da ne želi biti sama, ali nije ni on u tom trenu mogao podnijeti nikoga u svojoj blizini.

- Doći ću po tebe oko 11, pa ćemo otići do nje - reče i mahnu joj na pozdrav.

Dovezao je auto doma, ostavio ga i krenuo otvoriti vrata pa je zastao. Ne, ne može biti u zatvorenom prostoru, treba zraka, ne može disati, zgrčio mu se želudac, ruke mu se tresu.

Sredi se Karlo, govori samom sebi, ali tijelo ga ne sluša i tad ga uhvati mučnina i natjera da povrati ispred živice.

Mučio se pola sata, čučao, povraćao i plakao od straha, nemoći, naprezanja i hladnoće, dok se nije malo smirio.

Ušao je u dnevni boravak, otišao u kupatilo i isprao zube. Pogled na njenu četkicu za zube mu ponovno stegne srce, opet ostane bez zraka. Na brzinu se presvuče i izleti iz stana.

Lutao je po gradu, bez cilja i smisla, nije osjećao ni sitne pahuljice, ni hladan sjeverac, izgubio je pojam o vremenu. Bio je blokiran, mozak jednostavno nije prihvatio činjenicu da je Mirna u bolnici, da leži u bolničkom krevetu, da je sama i da nije uz nju.

Pokušavao je ne misliti na to, ali jednostavno ta mu se slika smrznula u mozgu i ništa osim toga nije vidio.

Trgnula su ga zvona sa obližnje crkve koja su najavila podne.

Podne???

Okrenuo se oko sebe da ustanovi gdje je uopće. Bio je par ulica dalje od bolnice i za nekoliko minuta dotrči do glavnog ulaza.

Zastane da udahne zraka i smiri lupanje srca od napora i krene na kat, do Mirne. Očekivao je Željku, ali nje nije bilo, vjerojatno je u sobi s Mirnom.

Htio je samog sebe išamarati što je zakasnio kako je obećao Željki da će doći po nju, ali sad je i tako kasno za to. Radovao se što će konačno vidjeti svog anđela.

 Zaobišao je prijemni ured i ušao iz hodnika ravno na odjel sa bolesničkim sobama, a ustvari nije niti znao u kojoj sobi Mirna leži.

Prišla mi je odjelna sestra i stala ispred njega ne dozvoljavajući mu da krene dalje.

- Što radite na odjelu, gospodine? - upita službenim glasom.

- Želim vidjeti Mirnu Jelčić, koja je noćas dovežena k vama - još je tražio daha.

- A tko ste joj vi?- upita sestra oprezno.

- Samo joj recite da je došao Karlo - nastojao je smiriti nervozu.

- Niste mi rekli tko ste joj vi - nije popuštala sestra.

- Ja sam njen zaručnik - izustio je - valjda mogu do nje, sinoć….

Nešto u sestrinom pogledu ga je zaustavilo, neki nagovještaj zla, neka ledena slutnja, nešto je osjetio u zraku što mu je presjeklo dah, počele su mu usne nekontrolirano titrati, htio je pitati što se događa, ali nije mogao izustiti ni slova.

Pogledao je u njene oči.

- Mladiću, žao mi je, ona je…

Bljesnulo mu je u mozgu poput munje, osjetio je da mu noge popuštaju, hvatao je zrak rukama, borio se s demonom koji ga je počeo obavijati, sjećao se da je kleknuo na pod, glavu je stavio među ruke ne dozvoljavajući da se rasprsne i čini mu se kao da je iz daljine čuo krik divlje zvijeri, neprirodan i užasavajući, razdirući mu glasnice i kidajući pluća, dok je nestajao u blaženom mraku.

                

                      ______________________________________________________

                                                

                                                     KAROLINA

- Kolegica Karolina Jergović…

Odmjereni glas dekana se nije ni stišao a ona se ustala sa svoje stolice, lagano klecnuvši koljenima i krene prema podiju, dok joj je bilo snažno kucalo u vratu.

Osjećala je poglede svih prisutnih u dvorani dok se vješto penjala stubama na podij, uspjela je donekle smiriti uzbuđenje koje joj je natjeralo krv u obraze.

Zastane ispred dugačkog stola na kojem su stajali tuljci sa diplomama, poslagani geometrijskom točnošću. Uzevši jedan iz niza, dekan se okrene prema njoj, pruži joj ruku da bi joj čestitao i predajući joj tuljak reče:

- Kolegice Jergović, čestitam i želim Vam puno uspjeha u daljnjem radu i životu.

- Hvala – nasmiješi se Karolina, rukujući se sa ostalim uzvanicima na podiju, slušajući i zahvaljujući na prigodnim čestitkama, da bi potom, okrenuvši se prema dvorani, podigla tuljak u vis, kao i svi diplomanti prije nje. Kratak aplauz, njoj u čast, prekinu dekanov glas prozivkom sljedećeg diplomanta.

Dok se spuštala stubama na suprotnoj strani podija, pogledom je kružila po stražnjem dijelu dvorane, tražeći roditelje.

Ugleda majku i oca koji je mahao rukom prema njoj i ona im odvrati pokretima ruke da ju sačekaju dok prođe svečanost dodjele diploma.

Sjedne na svoje mjesto i otvori cilindrični poklopac tuljka i pažljivo izvadi umotanu diplomu.

To je to, pomisli. Skoro pet godina studija stalo je na jednu stranicu kićene diplome.

Jednostavno. Lagano. Mukotrpno. Uzbudljivo. Uznemirujuće. Ogavno. Puzajuće. Blistavo. Klimavo. Bolno. Fantastično.

Miješanih osjećaja dočeka kraj ceremonije.

Krene prema svojima. Otac je bio u svečanom odijelu (jedinom koje ima), a majka, onako sićušna je skoro nestala u jesenjem kompletu od tvida.

Karolina pruži ruke prema njima i tu su stajali usred dvorane, stisnuti i zagrljeni.

Nasmiješi se njihovoj nespretnosti i ponosu što su bili uz nju, trenutku koji su čekali sve ove godine ustezajući sebi radi nje, sretni zato što je sretna, imala je njihovu odanost i podršku uvijek i bilo kada.

- Lina… mala moja Lina… o moja mala Lina… - mrmljao je otac, uzbuđen i smeten, nenaviknut na ovakve događaje i zaboravljajući sve što joj je htio reći.

- Stari - uhvati ga majka za ruku i blago ga povuče - pusti da čestitam kćeri.

Majka ju pogleda u oči i uhvati dlanovima kćerino lice. Nije morala ništa reći, oči su govorile o svim besanim noćima, strepnjama i nadama, ljubavi i strahu za Linu i zbog Line, te ju poljubi u oba obraza.

- Lina – prozbori majka čvrstim glasom - samo ti znaš koliko je teška tvoja diploma, no tek sada za tebe počinje život, a Stari i ja ćemo moliti Boga, kao i dosada, da budeš sretna i da ostvariš svoje snove. I ja znam, kao i dosad, uspjet ćeš ako to želiš, a Bog će ti pomoći u tome.

- Hvala vam što ste mi omogućili ovaj dan – Linu je gadno stisnulo u grlu.

- Idemo ga konačno proslaviti - reče, hvatajući ih ispod ruku i pružajući ocu tuljak s diplomom.

Probijali su se kroz gužvu prema izlazu. Izašli su i uputili se u obližnji kafić, no nije bilo mjesta pa su krenuli dalje kroz park. Prolazeći pokraj prazne klupe, otac se zaustavi i pozva ih da sjednu.

- Znate da ne volim te barove, radije bi' da zajedno sjednemo ovdje.

Karolina sjedne između njih, držeći ih za ruke, očeve kvrgave, artritisom i dugim napornim radom blago deformirane, a majčine sitne, gotovo prozirne, ali odlučne i čvrste.

Te ruke koje su ju nosile, vodile i bodrile kroz život i studij. Sjedili su i šutjeli, sretni zbog povoda što su danas tu, što su zajedno.

Zabaci glavu unatrag, sklopi oči i prisjeti se trenutka kada im je obznanila svoju volju da upiše fakultet.

∞

- Upisala bih faks - reče Karolina jedne subote poslijepodne u lipnju, dok je spremala fen za kosu u ladicu od komode.

Još dok se tuširala, donijela je odluku da će im to danas reći, odluku za koju su svi znali da će jednom doći.

Sa završenom gimnazijom u Vinkovcima je mogla raditi svašta i ništa, a bila je veliko ništa. S diplomom. Gimnazijalka, što je to? Je li to zvanje ili status? Nije htjela ostati u dilemi i kao odlična učenica željela je ići dalje, samo nije imala pojma kako to ostvariti.

Siromašni nisu bili, ali niti daleko od toga. Otac je radio kao pomoćni bravar kod gosp. Rudića u privatnoj bravarskoj radioni, a majka, od rođenja krhka, slabašna i bez škole, nije dobila priliku da se zaposli, te se posvetila ocu i kćeri i bili su svi zadovoljni.

Otac je znao ponekad dodatno zaraditi u 'fušu', ako bi ga Marko, njegov majstor iz radionice, uzeo sa sobom kojom neradnom subotom. Tako je Lina u jedanaestoj godini dobila bicikl. Novi novcati. Nije znala tko je tada bio sretniji, otac ili ona.

Rečenica je visjela u zraku. Otac je gledao u televiziju, dok je majka peglala rublje.

Pogledao je u Linu, zatim u majku, te se vratio tv programu, iako je Lina znala da ga je prestao pratiti. Čekao je, kao i uvijek, što će mati reći.

Mati prestane peglati, pa sjedne u stolicu.

- Znači ideš u Osijek - tiho je razvukla riječ po riječ kao da se više obraća ocu i sebi, nego kćeri.

- Ne mama, u Zagreb, to mi je želja.

Šutjeli su. Svako je u mislima prebirao Linine riječi za koje se znalo da će ih jednog dana izgovoriti.

- Stari, što ti misliš, možemo li mi to izgurat', četiri godine, sama u tolikom gradu? - nije mogla izbjeći strepnju.

Bili su, jasno, zabrinuti zbog mogućnosti da li će moći pratiti Linu kroz sljedeće godine, nisu ni pomislili da ona neće dogurati do kraja studija, samo nisu znali kako će svi skupa doći do tog kraja.

- Čuj Stara, kako dosad, tako i odsad - odgovori odlučno otac - dok god je mojih deset na rukama, nema straha – nastavi pokazujući im obje ruke raširenih prstiju.

- A ti Lina, nauči sve te mudrine i donesi nam diplomu - dobaci sa trosjeda.

Nasmiješila mu se toplo.

- Pa da, pucneš prstima i već je diploma u torbi.

- Lina - ozbiljno će otac - ti ćeš donijeti tu diplomu, jel' tako? - zagleda se u kćer.

- Ako upišem faks, ja ću ga završiti – odgovori mu, čvrsto ga gledajući u oči.

- Tvoje riječi su za nas svetinja - ispruži otvoreni dlan prema njoj, tražeći potvrdu.

Kada su im se sastali dlanovi, vidjela je kapljicu suze u njegovim očima. Grlo joj se osušilo i tada je obećala samoj sebi da se sjeti ovog trenutka, kada bude najteže, kako bi imala snage i motiva da ustraje.

A trebala joj je ta podrška.

Bila je naivna, puna energije za promjenu svijeta i bliže okoline, željna znanja i spremna za sve izazove.

Prva godina je proletjela svemirskom brzinom, bila je sva u knjigama, skriptama, predavanjima, postojala je samo studentska soba, knjige i učiona.

Ispite je polagala s lakoćom, jednostavno joj je išlo. Bila je pažljiva na predavanju, kasnije je potvrdila kroz nekoliko sati učenja dnevno i nije se osjećala opterećena tim zadacima.

Nije imala prijateljica, osim Jasmine, s kojom je odrasla u Vinkovcima i koja je isto studirala u Zagrebu, na medicini.

Nije pripadala nijednom krugu, nije izlazila na zabave i partijanje po sobama i u lokalnim bircuzima ili razvikanim klubovima, bila je prozivana kao napuhana i umišljena seljankuša.

Vrijeme je uglavnom provodila polirajući znanje i u rijetkim sastancima sa Jasminom koja je isto dobro gurala na medicini. Bile su jedna drugoj potpora, ventil, rame za plakanje, stiskale su zajedno zube i radovale se svakom položenom ispitu.

Imala je svoj jasni cilj, svoju misiju koja ju je nosila, željela je biti netko, a to je mogla postići samo trudom i upornošću, to joj je bilo jasno. A dodatni motiv se samo pojačavao kako je relativno lako uspijevala u toj namjeri.

Nije bila ništa posebno pametnija od ostalih studenata, manje više, ali je Lini bilo korisnije provesti vikend uz knjigu nego na nekom tulumu. Jedini tulum je samoj sebi priredila poslije svakog teže položenog ispita, tako da bi popila čašicu jaegera ili čašu piva. To joj je bio vrhunac zabave.

No, na drugoj godini se njeno tijelo počelo buniti režimu kojemu je bilo podvrgnuto, smetala mu je ta sputanost, zatvorenost u prostoru, grudnjak i gaćice su postajale tijesne i neudobne, dojke su postajale nemirne, bradavice se meškoljile a pica postajala meka i vlažljiva na muške poglede, tako da je bila svjesna da se vrijeme nevinosti neumitno bližilo svom kraju.

Povod tome je bio i crnokosi, tamnoputi Andro, sa treće godine, tihi i povučeni momak iz Dalmacije, čiji ju je pogled pratio, dok su se susretali u studentskoj menzi, kojega je osjećala na svom potiljku kao pčelinji ubod.

Pretpostavljala je da mu se sviđa i čekala je njegov potez, prvi korak ili znak i želju da se zbliže. Dok su se gledali preko stolova, nastojala je što duže zadržati pogled na njemu, no on bi, u pravilu, prvi spuštao pogled, što je Linu prilično frustriralo.

Da li sam ružna, odbojna, imam treće oko, što li?

Znala je zastati ispred ogledala i ono što je vidjela uopće nije izgledalo loše, dapače, bila je zgodna, pa osjećala je muške poglede na sebi, pobogu.

Daj mi priđi, molila je u sebi, pitajući se da li je pravilno prosudila da mu se sviđa ili ju gleda kao u jednoroga. Instinkt joj je govorio da se on plaši, da nema dovoljno hrabrosti prvi prići iako, istini za volju, baš i nije imao puno prilike, jer nije baš često bila prisutna u njegovoj blizini.

Prilika se ukazala jedne svibanjske subote kad je izašla u šetnju po Gornjem gradu privučena toplinom sunčanih zraka nakon dužeg perioda magle i tmurnog vremena.

Stajala je ispred Sabora i promatrala pročelje, Markovu crkvu i zgradu Vlade, vrteći se u krug, kad primijeti Andru kako izlazi iz crkve. Nisu se mogli izbjeći ali je Andro očito namjeravao proći kraj nje i Lina instinktivno stane ispred njega i pruži mu ruku.

- Ja sam Lina - bubne mu pred nos.

Stao je ispred nje, pomalo zbunjen i nespretno joj uhvati ruku, kratko protrese na pozdrav i brzo ju ispusti.

- Andro - duboki bariton joj pomiluje bubnjiće a srce zaigra od boje njegovog glasa.

- Karolina, ustvari, ali je kraće Lina - prtljala je – studiramo na istom…

- Znan - prekine ju.

- I znan ti ime - reče kao da se poznaju sto godina.

- O, znaš? - zbuni se Lina.

-  Da, znan već duže vrime i… ipak ne ujedaš kako govore za tebe - nasmiješi se krto.

- Molim??? - zapanji se Lina - kako to misliš… ujedam?

- Pa… - zastao je. Očito mu je bilo neugodno.

- No, da čujem - gledala ga je oštro u oči.

- Ma priča se da si konzerva i da se s nikin ne družiš, ka vuk samotnjak… - izbjegavao je njen pogled.

- A jel? - odvrati ledeno - priča selo, veliš, a što ti misliš? – fiksirala ga je pogledom, sad već prilično dignutog tlaka.

- Mislin da si simpatična djevojka s kojon bi rado popija kavicu, eto ako baš o'š znat -  reče u jednom dahu, pogledavši ju s visine.

Gledala je u njegove tamne tople oči, pravilne crte lica, crnu kao ugalj kosu i topila se od smješka na njegovom licu i glasa koji je nosio zvuk morskih valova i prepoznatljiv južnjački naglasak.

- Mogla bih jedan kapučino - prozbori ne skidajući pogled s njegovih bisernih zubi i preplanulog dalmatinskog tena.

Uhvatio ju je za ruku i spustili su se niz Tkalčićevu, sjeli u kafić i naručili piće.

Svibanj je počeo prekrasno, pomisli Lina.

Bili su već tri tjedna zajedno, koristili svaki slobodni trenutak da ga podijele, plamičak se pretvarao u otvoreni plamen i Andro je postao njena  potreba, razlog da se raduje svakom novom jutru.

Ljubakali su se po cesti, mazili pod hrastom navečer, grlili pred vratima sobe koju je dijelila sa cimericom Vesnom, šutljivom i namrštenom međimurkom s kojom je prozborila manje od deset rečenica do sada, a Lina je zamišljala trenutak kada će Andro i ona ostati sami, u nekoj sobi sa upaljenim mirisnim svijećama u boji i prigušenom glazbom, leptirići će plesati svoj ples, zvjezdice će bljeskati i fanfare se čuti u daljini, kada će joj lagano skinuti haljinu, ljubiti po cijelom tijelu, šaputati joj o svojoj ljubavi, poleći ju nježno i obzirno u krevet i kada će postati žena.

Dogodio se to na zadnjem sjedalu Vectre Andrinog cimera, koju je Andro posudio te nedjelje da bi se odvezli na Jarun gledati trening kajakaša.

Kišilo je i bilo prilično hladnjikavo, pa se brzo vrate u auto. Predloži joj da sjednu na zadnje sjedalo, da pojedu sendviče koje je Lina spremila i sačekaju da kiša prestane pa da se vrate na jezero.

Sjeli su i on ju u jednom trenu, uhvati i okrene prema sebi i poljubi.

Prepustila se njegovim poljupcima.

Počeo je nemirno petljati oko njene haljine, nastojeći ju skinuti sa ramena, hvatajući ju za dojke, očito vrlo uzbuđen.

- Želin te, Lina… - mrmljao je - već san poludija od želje za tobon.

Bila je nespremna i nepripremljena na njegovu iznenadnu strast, ali ju je ponijelo, maštala je o ovom trenutku (mada ne baš na zadnjem sjedalu nekakvog auta) i pustila je da joj skine haljinu iako se nelagodno osjećala, bacajući pogled prema staklima koja su se, na svu sreću, brzo maglila.

Povukao joj je gaćice i ostala je gola, drhtala je od nelagode, srama i neizvjesnosti, skvrčena na sjedalu, ustreptala, čekajući svoje snove.

Spustio se na sjedalo i ljubio ju po licu, ustima, grudima, ponavljao njeno ime, izgubljen u svom nagonu. Osjeti njegov ud na bedrima, raširio joj je noge i uletio u nju brzinom na koju nije bila spremna, zaboljelo ju u trenu i bljesnulo u mozgu, toliko da je ostala paralizirana, nepokretna i u šoku.

Nastavio se zabijati u nju, ona se tresla na svaki njegov trzaj, širom otvorenih očiju gledala je u svoje noge podignute u zraku, očekujući nalet strasti i požude o kojoj je toliko maštala, no samo je osjećala pritisak njegovog tijela i muklu bol.

Nije to dugo trajalo, ubrzao je ritam, zajecao i osjetila je da se napeo u struku.

- Van s njim -  panično je kriknula i odgurnula ga od sebe i iz sebe.

Osjeti po stomaku toplu, vlažnu i ljepljivu sluz, gledala je Andra kako se grči s zadnjim naletima sperme i kako pada preko nje, pokušavajući ju zagrliti.

Ležali su tako, zbijeni jedno uz drugo, na zadnjem sjedalu Vectre, slušala je njegovo isprekidano disanje koje se polako vraćalo u normalu i promatrala rupu od cigarete na tapacirungu krova i kišu koja se slijevala kroz zamagljene prozore.

Pa zar je to…to? pomisli Lina zlovoljno.

Gdje su zvjezdice i srebrna zvonca, gdje su zlatne karoce i vrančevi topoti, gdje je pjesma svih razigranih violina i bubnjeva, gdje su zastali vatrometi i dugine boje, gdje sam ja u ovoj priči?

- Lina - čula je njegov šapat, kad se uspravio i pogledao ju.

- Slatka moja Lina - ponovi, gledajući ju zaljubljeno u oči.

- Postala si moja…fala ti dušo… - gladio je njenu kosu, kao što razdragani vlasnik gladi malog beagla, i poljubi ju u vrh nosa.

Odvoji se od Line i sjedne tražeći gaćice i tada primijeti da mu je ud crvenkast od krvi. Zastane kao paraliziran i pogleda ju zapanjeno.

- Zar imaš… mengu… - stao je čudeći se i tražeći riječi.

Šutjela je, posramljena i potpuno prazna. 

- Ajme  Lina, da san zna, ne bi tija… - petljao je tražeći dijelove odjeće.

- Ne Andro, to nije menga - prošaputa Lina muklo, gledajući i dalje u nagorjelu rupu na tapacirungu.

Oblačio se u tišini i vrtio tu informaciju u sebi dok mu konačno nije sjela.

- Ti nis bila s muškarcen dosada, e? - zapanji se.

Šutjela je i gledala u njega još uvijek nesposobna prihvatiti doživljeno, osjećala je strahovitu prazninu i hladnoću znojnog tijela. Napipa pod rukom svoje gaćice i na brzinu ih navuče.

- Molim te, dodaj mi haljinu - prozbori tiho.

Ponovili su to još nekoliko puta sljedećih tjedana, na zadnjem sjedalu cimerovog auta, dok je uzaludno čekala bubnjeve strasti i jedino što se urezalo u njeno pamćenje je ona rupa od cigarete na tapacirungu, mogla je ju u detalje opisati da ju se probudi u pol noći.

Mjesec dana kasnije, Andro je nestao iz njenog života iako se prilično trudio da ju zadrži, ne shvaćajući zašto se okrenula od njega.

Nije se iznenadila kasnije pričama koje je načula, da je upravo Andro Linu prozvao frigidušom i ledenicom.

Vjerojatno je u pravu, mislila je, a pomislili su to i neki momci s kojima je par puta izašla poslije Andre.

Postala je ledena Lina, a tako se i osjećala cijelo vrijeme studija. I nije ju bilo briga što se priča, nije bila raspoložena za prepričavanja, imala je važnijeg posla… završiti fakultet.

- Lina - trgnu je blagi očev glas - kud' si odlutala? - upita.

Još ih je držala za ruke.

- Bila sam, na trenutak, mlađa pet godina - odgovori sjetno.

∞

Bila je spremna. Bar se nadala tome.

Nije se upadljivo obukla, jednostavan a elegantan bež komplet, hlače i jakna, nešto tamnije nijanse košulja, malo naglašene usne s blijedim ružom i to je to. Htjela je ostaviti dojam ozbiljnosti i samim tim iskazati poštovanje prema odvjetničkom uredu u koji ide na razgovor.

Nije joj prvi put da ide na razgovore za posao, na razna testiranja i intervjue, o da, nahodala se po uredima i naslušala svakakvih obećanja, probala i u raznim firmama, no, nedostajalo joj je iskustva, što je istina, ali i uobičajena floskula da ti kažu da je natječaj pro forma i da je kandidat već određen. A kako da stekne iskustva, kada nema prilike da se zaposli? Klasika.

No, to je bilo u Vinkovcima, Osijeku, Županji, Sl. Brodu i ostalim manjim mjestima gdje je uporno slala molbe na natječaje za posao, pa čak i bez raspisanog natječaja je nudila svoje netom završeno zvanje i uvijek bila odbijena.

Ovaj put su ju, nakon što je poslala svoj životopis na objavljeni natječaj, pozvali kao kandidata koji je ušao u najuži izbor. Testiranje je obavljeno, rezultati su poznati, ostala su samo tri kandidata koji su zadovoljili postavljene uvjete. Među njima je ostala i Lina, pa kad su je prozvali, skoro je prestala disati od navale adrenalinske sreće.

I danas je Lina u Zagrebu, u uredu jedne od zvučnih odvjetničkih kancelarija na ovim prostorima.

Preko dvadesetak kandidata je odabrano na osnovu poslanog opširnog Cv-a, obavili su testiranje, intervjue i pokušali se nametnuti. Lina je ušla među tri najuspješnija kandidata.

Pa, idemo probati, bodrila se Lina, bar ima iskustva u razgovorima o tome kako je biti nezaposlena, a već je i naučila napamet što reći…žarko bih željela raditi i dati svoj doprinos uredu/tvrtki/štogodveć u razvoju blablabla…

Sjedila je u velikoj fotelji od prave kože, nasuprot trojici suvlasnika i partnera, trudeći se da joj glas ne zadrhti i da se na košulji ne primijete mrlje znoja ispod pazuha, posljedica nervoze u čekaonici, naravno.

- Dakle, kolegice Jergović - obrati joj se ovaj u sredini, inače osnivač i nadaleko poznata faca, ne samo po parnicama, nego i po osebujnom stilu i načinu života, naročito poznat po poznanstvima sa vrlo poznatim i utjecajnim glavama i glavicama Lijepe naše.

- Vi ste danas treći i zadnji kandidat i kao i vaša dva prethodnika, zadovoljavate uvjete koje smo tražili. Imate iste, vrlo visoke rezultate testiranja, stoga nam recite zašto mislite da biste baš vi bili korisni našem uredu?

Hm, pomisli Lina, ista pjesma, iste note…

E pa kad vas kao silno interesiram, onda ćete me i čuti, reče u sebi.

- Zašto? – Lina se nesvjesno nagne u fotelji.

- Jer sam na samom početku i nisam željela propustiti još jedan oglas, poput vašeg oglasa, a da se ne javim, pa sam se javila, na svoju sreću ušla u najuži izbor i potegnula iz Vinkovaca do vas - izustila je u dahu, te odmah nastavila.

- A htjela bih naučiti i primijeniti ovo znanje koje sam mukotrpno savladala na faksu, htjela bih sebi i svojim dragim roditeljima dokazati da vrijedim i da se nisam uzalud trudila svih ovih godina. Hoću naplatiti sve besane noći, uspone i padove, ali isto tako želim dokazati i pokazati da se od mene može očekivati dobar i pouzdan radnik.

Nastavila je svoj monolog, strepeći da nešto ne propusti.

– Vi mislite da je takvih kao što sam ja na svakom ćošku zgrade, da visimo kao zrelo voće, može biti, i zato ne znam koliko ne znam, ali znam da vrijedim, samo trebam i tražim priliku, povjerenje i početnu podršku.

Stala je, sa blagom strepnjom da je ipak pretjerala. Očekivala je neku njihovu reakciju, no oni su samo sjedili i gledali ispred sebe ili u svoje papire. Sjedila je i Lina, spuštenog pogleda, proklinjući svoj jezik i svoju želju da se istakne glupošću, kao zašto njih briga, recimo, što će njena mater i ćaća misliti o njenom poslu, o bože.

Tišina, neugodna, teška poput smrznute lave.

Šutjeli su i dalje, zaokupljeni svojim mislima i papirima.

– Doooobro – mlako razvuče glavni od trojke, ne dižući pogled sa papira. Ostala dvojica se nisu ni pomakli, samo je muškarac lijevo od glavnog u par navrata osmotrio Linu letimičnim pogledom kao u novo okoćenog mačića, sa čudnim, jedva primjetnim smiješkom na usnama.

Čini se da je taj Lijevi jedini pokazao mrvicu zanimanja za nju. Ili joj se u sebi slatko smije i pomišlja, evo još jedne napuhane tatine mezimice.

Kako je tišina postala nepodnošljiva (barem za Linu), učini joj se da je to znak da je slobodna, pa ustane iz fotelje, svjesna da je pretjerala i krene prema vratima.

- E pa, odoh ja, hvala vam na pažnji.

Nije uspjela doći do vrata, kada začuje glas jednoga od ozbiljne trojke.

- Kolegice Jergović – smireni glas ju zaustavi na vratima - nismo završili razgovor.

Zastane i okrene se prema njima, zbunjena i prilično smetena.

- Da li bi bili ljubazni pa nam ostavili malo vremena da se nas tri dogovorimo? - nastavi isti glas, gospodin Lijevi, primijeti Lina.

- Sačekajte molim vas, u čekaonici i nemojte nam pobjeći - nasmije se kratko, dok mu je smiješak titrao u očima.

- Naravno, imam vremena, bez brige - odgovori Lina nervoznim osmjehom i zatvori vrata za sobom.

Izađe i sjedne u fotelju, vrteći prsten koji joj je baka poklonila za krizmu, zbunjena i s nekom uskrslom lelujavom nadom čekala nastavak, dok su joj neugodni leptirići počeli ples u stomaku.

Nedugo poslije se vrata otvore i pojavi se onaj gospodin Lijevi i ispali sa smiješkom.

- Samo da vas pitam da li bi vašu energiju, ovako impresivnu i rječitu iskoristili kod nas?

Ostade nijema, zurila je u njega, nesposobna da se pokrene.

- Da li to znači da sam primljena? - oduzela se od uskrsle nade.

- Da… ako nam se želite pridružiti, naravno, onda dođite u ponedjeljak u 9, to vam je prvi radni dan kod nas - smješkao se gospodin Lijevi.

- I usput, dobro nam došli, ja sam Marko - reče gospodin Lijevi, koji upravo dobi ime, s širokim osmjehom pružajući joj ruku.

- Ja sam Lina, ustvari Karolina - uspravi se radosno prihvaćajući pruženi joj ruku.

Kamenčina od nekoliko tona joj skliznu sa ramena.

∞

Vježbenički staž je odradila u roku i na zadovoljstvo kako njeno, tako i njenih poslodavaca, pravosudni ispit položila je iz prve, pa je već dobivala male samostalne parnice, uglavnom čiste ovrhe i sitne, unaprijed ugovorene nagodbe.

No, njen uspon je bio neupitan kao i volja i želja za napredovanjem koja je bila očita i nedvosmislena.

U ovih nekoliko godina je već prilično učvrstila poziciju stabilnog i pouzdanog odvjetnika, studioznog i rječitog, s popriličnim brojem pozitivno riješenih predmeta. Isto tako je znala da za nju, po kuloarima, govore da je hladna frigiduša i ambiciozna kučka, no nije se obazirala na to, imala je već duže vrijeme jasan cilj pred sobom, otvoriti vlastitu kancelariju.

A priliku je iskoristila kada je Marko, s kojim je inače imala nekakvu seksualno potrošnu vezu, poželio rastavu od svoje žene i njihov odnos, takav kakav je, pretvoriti u novi brak, ali sa Linom kao kućanicom.

Ne, na tu ulogu Lina nije pristala i počeli su problemi unutar ureda koji su kulminirali jednog petka, kada joj je Vjeko, inače osnivač i najstariji partner, rekao da je njeno vrijeme kod njih potrošeno, jer je, birajući između nje i Marka, odabrao Marka.

Zahvalila mu se na odabiru i odluci, pokupila svoje stvarčice i tog listopadskog petka zauvijek zatvorila vrata njihovog ureda.

Sa petim danom mjeseca siječnja, ponosno je gledala majstora koji je na fasadu iznajmljenog ureda u prizemlju nove zgrade na periferiji Zagreba, u kojoj je imala iznajmljen i maleni stan na trećem katu, postavljao mramornu ploču na kojoj je gizdavim slovima pisalo:

Odvjetnički ured

Karolina Jergović dipl. iur

ovlašteni stalni sudski tumač

za njemački i engleski jezik

Radno vrijeme:

pon-sri-pet  od 9h -17h

uto-čet       od 15h -19h

                

                                   ___________________________________________________

                                                        

                                                            JOHANN STAHLER

Zima u Hannoveru zna biti prilično oštra, a takva je bila i ove godine, snijeg je padao već danima, sitan i dosadan, ne dajući zimskoj službi za održavanje cesta baš previše odmora i pauze.

Johann Stahler je kroz prozor svog ureda promatrao ples sitnih pahulja nošenih vjetrom, no u mislima je bio sa Margoth, svojom ženom, koja je još uvijek ležala u jednoj, posebno za njene potrebe, preuređenoj sobi njihove ogromne kuće tik uz obalu Leine, uz dadilju i medicinske sestre, koje je Johann angažirao da budu 24 sata s njom. Njegova žena je bila nesposobna za komunikaciju, osim povremenih treptaja ili ponekog trzaja prstima.

Prošlo je već skoro osam mjeseci od nesreće u Hrvatskoj i od tada se njegova Margoth svakim danom borila za svoj život i bilo je jasno da polako gubi bitku. Prevelika su oštećenja mozga da bi postojala mogućnost oporavka.

Johann je to znao od prvog trena kada je, dva mjeseca od nesreće, dovežena iz Hrvatske klinike, gdje su joj hrvatski liječnici čudesno uspjeli spasiti noge, ali više od toga ne, ostala je nepokretna i ozljede kralježnice i glave teške, ali u kondiciji tijela za koje nitko nije pretpostavio da će uopće preživjeti. Njegov prijelom potkoljenice nije bio vrijedan spomena.

Sa svojih 76 godina, Johann je bio vitalan i u dobroj snazi, čvrst i stabilan, s priličnom lakoćom je upravljao svojom tvornicom za strojnu obradu i tridesetak zaposlenika.

Počeo je iz ničega, u maloj, zidanoj garaži, gdje je instalirao stari tokarski stroj i polako se, tvrdom njemačkom upornošću, pedantnošću i čeličnom voljom probijao, tražio i našao svoje mjesto na tržištu, da bi danas njegovo ime bilo poznato i priznato u Landeshauptstadtu, pa i puno šire.

On i Margoth nisu imali djece, točnije, nisu mogli imati djecu, jer je Margoth imala specifičan poremećaj metabolizma koji bi, u slučaju trudnoće, ugrozio njeno zdravlje i zdravlje djeteta, tako da su se na vrijeme pomirili s tom činjenicom.

Doduše, nisu puno ni žalili radi toga i veći dio života su provodili radeći i gradeći svoju tvornicu, da bi, nakon što su se prilično obogatili, ljeta provodili po Mediteranu, odlazili na krstarenja, nekoliko puta bili u SAD-u, obilazili Grand kanjon, divili se slapovima Niagare, vozali se Beverly Hillsom, umarali se šetnjama po New Yorku i jeli hamburgere u Los Angelesu.

No, otkad su prvi put poslije domovinskog rata u Bivšoj Jugoslaviji posjetili Hrvatsku i obišli njenu prekrasnu obalu od Istre do Konavala, zadnjih nekoliko godina su se skrasili u Brelima na Makarskoj rivijeri, malim rajem u kojem su neizmjerno uživali u veličanstvenoj okolini i spoju ljepote Biokova, prekrasnih plaža i morskih dubina.

Nije im trebalo dugo da se odluče i kupe kuću u Brelima, u kojoj su provodili veći dio godine, gdje je Margoth namjestila svoj mali atelje i slikala na platnu ili staklu, skupljala morske suvenire, dok je Johann uređivao vrt, brinuo o maslini i smokvi, a oboje su polako učili hrvatski jezik družeći se sa susjedima s kojima su često znali popiti po koju bevandu uz mirise neodoljivih gradela.

Brela i Hrvatsku su jednostavno zavoljeli, postala im je druga domovina, povukla ih je i privukla blještava ljepota i miris borova i maslina, veličanstvena snaga bure, kristalno čisto plavetnilo mora i neodoljiv šum valova, zalasci sunca od kojih dah zastaje, umirujuća bonaca, spokoj malih brodica u luci i razigrani pjev cvrčaka.

Trgne ga zvono telefona.

Pogleda na zaslon i prepozna dolazni broj od kuće. Jako rijetko su ga zvale medicinske sestre, osim u iznimnoj situaciji, ako bi Margoth trebala dodatna pomoć ili neka njegova odluka u vezi toga.

Osjetio je strepnju i ruka mu lagano zadrhti dok je podizao slušalicu, spremajući se na ono što je očekivao da će čuti.

- Ja, bitte - progovori u slušalicu.

- Herr Johann - čuo je tihi glas Marianne, jedne od medicinskih sestara - bilo bi dobro ako bi mogli doći doma.

Osjetio je u njenom glasu onu prepoznatljivu dozu konačnosti i da ne zove uzalud.

- Stižem - odgovori kratko i spusti slušalicu.

Pogleda u kalendar na zidu. 08. ožujak.

Sprovod je bio tri dana poslije, tih i dostojanstven, na zadnjem  ispraćaju je bilo nekoliko njegovih poslovnih partnera i dio radnika koji su došli odati posljednju počast Margoth koja je spuštena u obiteljsku grobnicu, uz neprikladno glasne zvukove limene glazbe. Rodbine nisu imali niti Johann ni ona.

- Mislim da ni on neće dugo - tiho šapnu Dieter svom kolegi Edwinu, poslovođi u Johannovoj tvornici - pogledaj ga, nestao je, osušio se u ovih nekoliko mjeseci.

- Da, vidljivo je, zaista - nastavi Edwin, pri tome pomislivši što li će biti s njima i s tvornicom ako…

  

∞

Proljeće je nekako stidljivo pokucalo u Landeshauptstadtu, uobičajeno za početak svibnja s temperaturama i do 20tak stupnjeva koja su vrlo brzo istopila snijeg po Hannoverskim ulicama i krovovima zgrada.

Johann je sjedio u svom uredu, pregledavao poštu i pristigle račune i obaveze, potpisujući ih nakon što ih je površno pregledao, znajući da je to već pomno obavila Hanna, njegova dugogodišnja tajnica.

Ustvari i nije imao nekog osobitog posla, sve je bilo uhodano i savršeno organizirano već godinama.

Pogled mu zapne na crtež u uokvirenom staklu na stolu kada je Margoth uljanim bojama zaustavila vrijeme i uhvatila par kajića na nemirnim valovima breljanske tramontane.

Iznenada ga probode jaka, intenzivna bol oko srca i na kratko ostane bez daha, osjeti vrtoglavicu i laganu izmaglicu pred očima. Vid mu se zamuti i on sklopi oči. Vrijeme kao da je stalo, nestajao je u prostoru koji ga je počeo gutati. Bože, gotovo je, pomisli u tren.

Trajalo je nekoliko desetaka sekundi i bol mu popusti. Počne isprekidano disati, osjećajući hladan znoj na čelu. Polako otvori oči, privikavajući se na svjetlost.

Sjedio je tako, nepomičan, pogledom u sliku pred sobom, pitajući se da li ga to Margoth zove k sebi.

Bio je spreman poći, osjećao je slabost i nije se bojao smrti za koju je sada znao da mu je vrlo blizu, potrošio je svoje vrijeme i svjestan je da mu je Margothina nesreća izvukla svaki preostali atom snage, isisala njegove životne sokove i pretvorila ga u biljku bez korijena koju više nema smisla zalijevati. Da, reče samom sebi, to je to, istovremeno osjećajući ogromno olakšanje tom spoznajom.

Nastavi pregledavati poštu i začudi se podebljom smeđom omotnicom iz Hrvatske. Otvori ju nožićem i izvadi nekoliko stranica papira na hrvatskom jeziku. Prepozna da je to spis kojeg mu šalje odvjetnički ured iz Zagreba kojega je angažirao u postupku vezano za nesreću prošle godine.

Čudno mu je bilo što nema prijevoda na njemački jezik. Zamisli se na tren da li da to ovdje da prevesti, ali se predomisli. Pa to je njihova dužnost, pobogu, da mi dostave spis na mom jeziku.

Uhvati telefon i okrene broj na memorandumu. Nakon nekoliko trenutaka začuje ženski glas.

- Odvjetnički ured, izvolite.

- Dobar dan - počne Johann, ja molim s kim imati posla - pokušavao je biti što razumljiviji na hrvatskom.

- Koga trebate gospodine? - odgovori mu glas.

- Ja trebam gospodin Marko - pročita ime sa memoranduma.

- A vi ste…? - nastavi glas s druge strane žice.

- Ja sam herr Johann Stahler, iz Hanofer, molio herr Marko.

- Samo tren gospodine Stahler.

Johann začuje zvuk prespajanja.

Nakon skoro dvije minute javi mu se muški glas.

- Izvolite gospodine Stahler, Marko pri telefonu, kako vam mogu pomoći?

- Ja trebam osoba koji zna njemački pisati i kazati, bitte - odgovori Johann - pa nastavi - Ja dobiti papir od vaš ured na hrvatski jezik a treba na njemački, verstehen sie?

- Razumijem vas gospodine Stahler i shvaćam da niste dobili prijevod spisa na njemački -  odgovori mu Marko - dobit ćete ga u narednih nekoliko dana, ok? Nadam se još do kraja tjedna, jeste me razumjeli?

- Ok, ja sam razumio, vielen danke, hvala - odgovori Johann i spusti slušalicu.

Eto, riješeno, pomisli Johann zadovoljno.

∞

Marko spusti slušalicu telefona, ponovno ju podigne te utipka broj. Nakon par sekundi prozbori u slušalicu.

- Lina, možeš li skočiti do mene, imam jedan tvoj predmet koji ima mali repić.

Lina je sjedila u svom uredu i zamislila se nakon Markovog poziva. Marko joj je znao ponekad prepustiti pokoji predmet, pravdajući se zauzetošću, ali je, naravno, znala da joj ustvari pomaže, ili čak zna direktno poslati stranku, svjestan da jedva spaja mjesec.

Zbog toga ga je i mrzila i istodobno bila zahvalna, nemoćna da odbije posao a ponos joj nije dozvoljavao da prihvati činjenicu da je samo još jedna od brojnih girica u moru odvjetnika. Nije čak još imala ni pisaricu, nije bilo potrebe i sve je sama stizala obaviti.

Obukla se i izašla iz ureda, te prošetala petnaestak minuta do tramvaja, dakako da joj je auto ostao parkiran ispred ureda s jako malo benzina u rezervoaru.

Sjedili su u njegovom uredu i prelistavali spis kojega je ona radila netom prije nego što je otišla od njih.

Da, sjećala se tog spisa, vodili su naknadu štete za gospodina Johanna Stahlera i njegovu suprugu nakon teške nesreće na Staroj cesti kod Gospića.

- I što bih ja sad trebala? – upita ga Lina.

- Pa da prevedeš rješenje i zapisnik na njemački, ništa više - odgovori Marko zadovoljno se smješkajući, zavaljen u fotelji i s rukama skupljenim iza vrata.

- Uostalom ti si ovlašteni sudski tumač za njemački, navedi svoju tarifu za prijevod i bit će ti plaćeno - doda nemarno.

- Pa i tvoj ured je ovlašten za isti jezik, i to ne samo za njemački – odvrati mu Lina zajedljivo, osjećajući bijes zbog toga što je svjestan svoje nadmoći i njene nemoći i potrebe za bilo kakvim poslićem.

Uzela je spis, dignula se iz fotelje i obećala mu ga završiti do popodneva.

- Ne moraš ići nikuda, ako nemaš previše obaveza – dobaci Marko nehajno - slobodno se posluži tvojom starom sobom, nema nikoga tamo pa spis odmah i ostaviš kod mene.

Gledali su se u oči. Znao je gdje je tanka, dirao je njen ponos, njenu borbu da postane netko, da se dokaže i da pokaže da vrijedi. Nije ni bio svjestan koliko ga je mrzila tog trena i koliko se jedva suzdržavala da ga poljubi od sreće.

Glupa Lina, pomisli zlovoljno.

Dok je prevodila policijski očevid nesreće, istovremeno je zamišljala slike nesreće, pokušaje mladića da spasi ljude iz gorućeg auta i jeza joj se penjala niz vrat. Hrabar neki momak, pomisli, ja to ne bih ni u najluđim snovima napravila, nema teorije. Ili je lud, jedno od to dvoje svakako je, a jedino sigurno što je znala o njemu iz spisa je da je rođen u Vinkovcima, kao i ona i bio stariji pet godine od nje.

Prijevod je bio dosta kompliciran s tehničke strane i tu je potrošila prilično vremena da ga završi. Na tren joj palo na pamet što se dogodilo sa tim Karlom i kako je on prošao s našim osiguranjem. Vjerojatno mršavo, što se novaca tiče jer, sudeći po spisu, nema ozljeda niti on niti njegova suputnica.

Bilo je već 19.30 sati kada je odnijela prijevod Marku u ured, ali nije očekivala i njega u uredu tako kasno.

- Ti još radiš? - iznenadi se.

-  Ma moram završiti jedan prijedlog za stečaj, sutra je rok. A ti si gotova? - istegne se umorno u fotelji.

- Da, sve ti je tu, možeš to pregledati i poslati, samo lupi pečate tako da je sve službeno i regularno.

- Nemam što provjeravati, znam kako radiš. Čuj, ako ti nije teško - nastavi se Marko protezati - da baciš to na poštu sutra, pa da čovjek dobije do kraja tjedna, može?

- Ma nema problema –  doda Lina stavljajući spis u torbicu - računaj da je već poslano - okrene se za vratima.

- Evo ti 50 kn za poštarinu - Marko ustane i posegne za novčanikom.

Zastao je i brzo povukao ruku iz hlača kad je vidio njen ledeni pogled.

- Dobro - reče pomirljivo - častim te pićem kad se vidimo.

- Poslat ćeš rač… - nastavio je pa naglo prekinuo.

I dalje ga je fiksirala ubojitim pogledom.

- Dobro, dobro - digao je pomirljivo obje ruke ispred sebe.

- Adio – dobaci Lina ledeno i zalupi vratima.

Izađe iz tramvaja na Glavnom kolodvoru i veću smeđu omotnicu u koju stavi spis pošalje iz Pošte preporučeno za Hannover. Uz plaćenu poštarinu od 47 kuna, dakako.

∞

Svibanj je pokazao svoje najljepše boje, baš kako bi svaki slikar i pjesnik poželio.

Johann je sjedio umotan oko nogu finom vunenom dekom u stolici-ljuljački na trijemu, ispred svoje ogromne kuće koju je Margoth naslijedila od svojih roditelja, koju je Johann proširio i dogradio u vrijeme kada su razmišljali o velikoj obitelji, dječjoj galami, igrama i brojnim dječjim rođendanskim slavljima.

Kada je postalo jasno da će sve dječje sobe ostati prazne i tišinu velikog uređenog travnatog imanja narušavati samo cvrkut ptica, Johann je predložio Margoth da prodaju nepotrebno veliko imanje i kupe manje, no nije pristala, obzirom da je bila vezana za imanje kao jedina uspomena na obitelj iza koje je ostala samo ona.

Sada je kuća bila sablasno prazna, ogromna i hladna, s Margoth je nestalo ono malo topline koju je posjedovala. Johann je sve više osjećao tu hladnoću hodnika, sumornu tišinu, prazninu i samoću boravka, spavaćih i nikad korištenih dječjih soba, širinu travnjaka i sumorne sjene starih hrastova.

Marianne je ostala s njim poslije smrti Margoth, na njegovu molbu, i brinula se o njemu, brinula se o imanju i vodila brigu o ženama koje su svaki tjedan održavale unutrašnjost zdanja.

Marianne je primijetila da Johann nestaje na očigled u zadnje vrijeme, da se topi poput pahulje snijega na suncu i bilo joj je žao što se gasi poput dogorjele svijeće. U očima mu se vidjelo da se ne bori i da, na neki način, jedva čeka da se konačno smiri.

Uostalom, znao joj je reći da Margoth nije navikla biti sama, a ni on bez nje nije ispunjen i da je nemoguće nadomjestiti prazninu koja je ostala poslije nje.

Donijela mu je naranču, svježu i mirisnu, namjestila jastučić na leđima i popravila deku oko nogu.

- Sada vas napuštam, idem u crkvu na večernju misu, a vi se odmarajte - reče mu toplo - i vidimo se sutra - doda mašući mu rukom na pozdrav.

- Pazite se - dobaci Johann za njom - i nemojte dolaziti prije popodneva, sutra imam posla u uredu i doći ću kasnije, vjerojatno za večeru.

Sutradan ujutro iz svog ureda Johann pozove Günthera Strassa, prijatelja i odvjetnika koji je vodio sve pravne poslove za njega.

Poznavali su se iz mladosti, zajedno tulumarili i momkovali, Günther mu je bio i vjenčani kum, mada se Johann nikada nije mogao oteti dojmu da je Günther u mladosti bio potajno zaljubljen u Margoth, iako njegova žena Ewa u to nije mogla posumnjati.

Nedugo poslije 10 sati, Günther se pojavi kod njega, elegantan, uspješan i nasmiješen, pun vedrine kao i uvijek.

- Hej, staro momče - pozdravi Johanna, sjedajući ispred njega u ponuđenu fotelju, mjerkajući ga ispod oka.

Da, Johann nestaje, potvrdila su se govorkanja, to je vidljivo i suviše očigledno, ne samo što je vidno omršavio, već je nestalo sjaja u njegovim očima i bi mu ga strahovito žao.

Znao je, vjerojatno bolje od svih, koliko su Johann i Margoth bili povezani, ali nije očekivao Johannovu laku predaju, to nije bio njegov način života borca koji ga je činio prepoznatljivim sve ove godine.

- Günther, da prijeđemo odmah na razlog zašto sam te pozvao - započne Johann šupljim glasom - no odmah da se dogovorimo da ne želim razgovor o mom zdravlju niti bilo kakvu aluziju na tu temu, molim te.

- Ok, Johann, iako se ne slažem s tim, poštujem tvoju želju, sada te slušam kao odvjetnik a ne kao prijatelj, pucaj dalje - odvrati Günther, osjećajući laganu nervozu od tona Johannova glasa.

- Htio bih kompletan izvještaj mog ukupnog stanja, privatnog i poslovnog, do zadnjeg eura – izgovori Johann uvučen u fotelju.

- Pa… kratko i jasno Johann, prilično si bogat – odvrati Günther - ne može biti jasnije, zar ne? - nasmiješi se, pokušavajući očitati kod Johanna kakvu emociju.

- Znam, prijatelju – nastavi Johann tihim, mlakim glasom - ako misliš na imovinu i novce u banci, onda si u pravu, i to su stavke koje ćeš mi detaljno utvrditi, do zadnjeg centa.

- Iako, da ti budem iskren - nastavi Johann - ne znam što bih s tim, a to bih s tobom pokušao riješiti.

- Pa ti iznosi su prilično impresivni, Johann, toga si svjestan? - odvrati Günther suho, ne znajući što bi rekao na to.

- Misliš li da bi mi to sve stalo u grobnicu? - sumorno se nasmiješi Johann - Da bi me usrećilo u toj tami? Da bih trošio novce i provodio s Margoth kao za života? - odmahnu rezignirano rukom.

Günther je shvatio Johanna.

- Čuj Johann - obrati mu se - istina je da nemaš nasljednike i da tvoja imovina tebi praktično predstavlja mrtvi kapital, da se tako izrazim, pa onda reci što si mislio u vezi toga, pa da vidimo što nam je najbolje za učiniti.

- Da ti budem iskren, ne znam, eto, ustvari potpuno mi je svejedno - nastavi Johann rezignirano - ne znam što bih sa tvornicom, što sa imanjem, jedino bih htio da radnici budu zaštićeni i osigurani, na bilo koji način.

- Hm… -  javi se Günther zamišljeno - postoji nekoliko opcija. Prvo ćeš morati odlučiti kome od osoba imaš namjeru ostaviti što i koliko, to je tvoja odluka u koju se ja neću miješati, zatim tvornicu možeš prodati konkurenciji i time vjerojatno osigurati nastavak proizvodnje, ali sa manjim brojem radnika. Isto tako možeš ugasiti tvornicu i podijeliti radnicima primjerene otpremnine. Imovinu, dakle, tvoje imanje ovdje, kao i kuću u Hrvatskoj možeš prodati ili pokloniti, to su opcije, najkraće rečeno.

- Što se tiče tvornice - ubaci se Johann zamišljeno - mislim da je opcija zatvaranja i isplata radnika najbolje rješenje.

- Pa, obzirom na globalnu situaciju i recesiju, mislim da si u pravu - potvrdi Günther.

- A što se tiče imovine i novca – nastavi Johann - nemam kome to ostaviti, ne pada mi na pamet niti jedna osoba koja me zadužila ili kojoj sam dužan, da se tako izrazim, a da bih osjećao potrebu za vraćanjem nekakvog duga, ako me razumiješ.

- Postoje institucije kojima možeš darivati sve što imaš, naravno. I mislim da bi to bila prihvatljiva opcija - ponudi Günther rješenje.

- Mislim da će tako i biti, prijatelju - lagano se nasmiješi Johann -  jedino još da se odlučim koga ću usrećiti, možda neku kliniku, ili sirotište, ili kakav institut…ili… ma nemam ideju.

- To je tvoja volja, Johann, ne bih po tom pitanju imao što za dodati – reče Günther.

- Evo ovako ćemo Günther - uspravi se Johann u fotelji - pripremi proceduru za gašenje tvornice, prodaju zemljišta, strojeva, građevine i otpremnine radnicima, to je prioritet, a ja ću ih danas pozvati i objaviti moju volju. Za ostalo ću ti javiti što sam odlučio, za sada nemam nikakvu ideju - naslonio se nazad u fotelju.

- U redu Johann, bit će urađeno, to više nije tvoja briga.

- Znam, Günther, imam potpuno povjerenje i znam da ćeš to odraditi kvalitetno - ustao je Johann pružajući mu ruku preko stola.

- Čujemo se, prijatelju moj.

- Čujemo se, dakako - ustane Günther iz fotelje - do tada budi mi pozdravljen… i … čuvaj se Johann - dometne i izađe iz ureda.

Grlo mu se stisnulo pri pomisli na prijatelja koji je na zalasku života, unatoč bogatstvu, prazne i samotne duše ugašene poput svijeće. Lakše se čovjek privikne na samoću, ali ne i na usamljenost. Usamljenost u samoći je tihi, nevidljivi ubojica.

Kada je Günther otišao, Johann izađe iz ureda i pozove Hannu da zajedno siđu u proizvodnju među radnike.

Nije dugo pričao, već je jednostavno i jasno izložio svoju odluku, a po reakcijama je shvatio da su njegovi zaposlenici upravo to i očekivali.

Isprati ga srdačan pljesak koji mu na tren vrati boju u obraze. Te večeri je i Marienne rekao što je odlučio, kao i da će se njeno ime naći na popisu njegove ostavštine.

Pripreme za gašenje proizvodnje su bile u punom jeku, Günther je veći dio dana provodio s njim u uredu, usuglašavali su zakonske norme i obaveze, podmirivali dobavljače i rješavali ugovorne odnose sa kupcima, utvrđivali način i iznos otpremnina, pustili ponudu za prodaju zgrade tvornice, zemljišta i strojeva, što je dodatno podebljalo iznos na Johannovom računu.

Johann je pregledavao poštu kad mu pod ruku dospije smeđa omotnica iz Hrvatske. Ovo je potpuno zaboravio, pomisli, otvarajući ju nožićem.

Čitajući izvještaj ponovno je proživljavao te trenutke, vidio je auto koji je prešao na njegovu stranu, pokušaj da ga izbjegne i trenutak udarca u drugi auto koji se našao ispred njega, slike su bile vrlo jasne i jako žive, kao da je osjećao plamen i smrad paljevine.

Nastavi čitati i nakon što je završio, ostane dugo sjediti u fotelji pogleda uprtog u ništa.

Jedna misao mu je na kratko bljesnula i sve više dobivala jasne konture i oblik, a na posljetku i smisao.

Dugo vremena je prošlo otkako se nije zagrijao za bilo kakav događaj oko sebe i u sebi, a sada je odjednom postao nestrpljiv.

Trgne se i pogleda na sat. 17.30. Zatim lagano podigne telefonsku slušalicu i utipka broj. Zvonilo je toliko dugo dok ga nije izbacilo.

Spusti slušalicu i preleti pogledom ponovno po spisu. Uoči broj prevoditelja i ponovno podigne slušalicu i utipka novi broj. Taman je očekivao da ga ponovno izbaci, kad začuje ugodni ženski glas.

- Molim.

- Entschuldigen Sie bitte – automatski započne Johann na njemačkom, pomalo zbunjen i zastane ne znajući da li da nastavi na njemačkom ili da se okuša hrvatski.

- Ja bitte - odgovori mu ugodni glas sa izraženim naglaskom koji je više odgovarao Bavarskoj - wie Sie helfen können.

- Ja sam Johann Stahler - nastavi Johann na njemačkom s olakšanjem - trebao bih gospođu…. – nagne se nad spis i pažljivo pročita ime i prezime prevoditelja - Karolinu Jergović.

- Karolina pri telefonu, gospođica - naglasi Karolina i sjeti se prijevoda kojega je učinila za njega.

- Drago mi je gospođice Karolina što ste se javili i oprostite ako je kasno, baš …

- Nije kasno gospodine Stahler - prekine ga - recite o čemu se radi.

- Upravo čitam prijevod spisa i htio bih vam zahvaliti na trudu - nastavi Johann – zaista ste se potrudili, moram priznati.

- Nije bilo teško, gospodine - uljudno odgovori Lina - a to je ustvari i obaveza prema mom bivšem poslodavcu, obzirom da sam ja radila taj predmet.

- O, pa ja sam mislio da ste vi zaposlena u kancelariji gospodina  Marka.

- Bila sam, sad imam svoju kancelariju - odgovori Lina.

- Aha, razumijem - odvrati Johann -  u svakom slučaju ste upoznata s mojim predmetom, a to je bitno - zatim nastavi.

- Zamolio bih vas za jednu uslugu, ako vam to neće predstavljati problem ili oduzeti vam dragocjeno vrijeme, naravno, ja ću vam nadoknaditi sve troškove - dodao je brzo.

- Recite o čemu je riječ - upita Lina osjećajući laganu drhtavicu, pa nastavi - možda se uspijemo dogovoriti.

Čuj, možda... glasić u njoj joj se nasmijao.

- Iskreno se nadam da ćemo uspjeti u tome - nastavi Johann - naime, htio bih da obavite u Hrvatskoj za mene jedan mali poslić.

- Neće biti problem, samo moram imati vašu punomoć da to mogu odraditi - odgovori Lina, nastojeći da neće prepoznati da se želi i financijski pokriti.

- Oh, svakako, gospođice Karolina, ako ste voljni to obaviti za mene, pošaljite mi sve potrebne papire i ja ću ih rado potpisati.

- Nema problema gospodine Stahler, poslat ću vam punomoć o zastupanju, a vi mi napišite što očekujete od mene.

- Johann, gospođice Karolina, Johann me zovite… i očekujem vašu punomoć.

- U tom slučaju Karolina za vas - nasmije se Lina u slušalicu.

- Do slušanja Karolina – nasmije se i Johann i spusti slušalicu.

Johann se nije mogao sjetiti kada se tako radosno nasmijao. Zadovoljno ustane iz fotelje i uputi se na večeru.

∞

Karolina je spremila punomoć u kovertu i poslala ju sljedećeg  popodneva u Hannover.

Slijedećeg četvrtka je dobila potpisanu punomoć a iz uredno presavijenog papira ispadnu tri novčanice od tisuću € na njen poluprazni radni stol. Dobro da joj srce nije stalo. Kada se sabrala, uzela je papir na kojem je Johann napisao:

Poštovana gđice Karolina,

Molim Vas da obavijestite gospodina Mihalić Karla, sudionika nesreće o kojoj ste upoznata putem spisa, da ga imam želju osobno upoznati, pa ako je u prilici da dođe do mene, a ako ne, da mi se svakako javi. U prilogu Vam dostavljam akontaciju vaših troškova i iznos za putnu kartu gospodina Mihalića, koju eventualno odabere, kao i moj privatni broj mobitela.

S nadom u našu daljnju uspješnu suradnju, srdačno Vas pozdravljam

Johann Stahler

Super, pomisli Lina spremajući novčanice, sad ću barem otići u Vinkovce, provesti vikend sa starcima, vrludati po gradu i šetnji uz Bosut.

U prvi mah je htjela poslati službenu obavijest na adresu gospodina Mihalića da joj se javi.

Krenula je u petak popodne probijajući se kroz zagrebačku gužvu prema naplatnoj kućici, pa pravac Slavonija.

Već dugo nije bila dolje, od Vinkovačkih Jeseni prošle godine, koje nije propustila niti jednom od kada zna za sebe i otkada ju je majka prvi put vodila, sa tri godine, na mimohod.

Jeseni su za Linu, a vjerovala je i za svakog rođenog vinkovčanina, dani posebnih emocija, izuzetnog naboja i atmosfere.

To su dani, kada je grad obučen u posebno ruho, u šarenilo boja, kukuruznih klipova, jabuka, bundeva i tikvica, gdje se u svakom izlogu trgovina prepoznaje duh i tradicija Šokadije i šokačkih običaja, dok gradom odjekuje prepoznatljivi zvuk šokačkih tamburica, razigrani ples šokica i šokaca obučenih u neprocjenjivo vrijedne odore, kako šokci kažu nošnje, ili rubine, bogato ukrašene tradicionalnim vezom i prepoznatljivom crveno-bijelo-plavom tkanicom oko pojasa.

Najveću radost joj čini, od svih manifestacija koje se događaju tijekom desetak dana Jeseni, Mimohod sudionika smotre folklora, koju čine i po 70tak kulturno-umjetničkih društava iz cijele Hrvatske i nekoliko iz susjednih zemalja, posebice gdje se njeguje hrvatska riječ i tradicija.

Teško može zadržati suzu koja prati prolazak razigranog kola i plesa i vrtloga nošnji, zvuk tamburice i stihove bećarca, specifičnog šokačkog vragolastog izražaja, kao i poseban ženski iju-ijuju, usklik vedrine i ponosa.

Posebno ju dirne u dubinu srca povorke svečano opremljenih i ukrašenih konjskih zaprega, ponosnih i gizdavih konja, konjanika i njihovih jahača i jahačica, njegovatelja tradicije i ljubavi prema tim plemenitim životinjama koja su kroz stoljeća obilježile suživot i neraskidive veze sa šokcem na ovoj slavonskoj grudi, često natopljenoj njihovom krvlju i krvlju njenih težaka i ratara.

Nema tome dugo, a i još se ponegdje prepoznaju rane od nedavnog rata na ovim prostorima, gdje je opet, po tko zna koji put u svojoj povijesti, prolivena slavonska krv, gdje je ranjena duša šokačka, gdje je šokac, umjesto plugom orao bogatu i plodnu zemlju crnicu, stao goloruk i sa hrabrim srcem da ju brani i obrani od dušmana.

Posebno se sjeća Jeseni, kada je prijetila opasnost da umjesto zvuka tamburice začuje zvuk minobacača ili aviona, raketa i topova, zvuk smrti koju su slali susjedi za pozdrav.

Čak ni tada Jeseni nisu stale, ni prestale, pjevalo se i plesalo uz tamburice koje su prkosile prijetećoj opasnosti.

Da, pomisli, prolazeći autoputom i gledajući konje koji su pasli prvu travu na širokim poljima od Moslavine do Slavonije, ponosna sam što sam slavonka, šokica i hrvatica.

Odmah joj potekne pjesma, sama od sebe, koju je naučila kao mala djevojčica u nižim razredima osnovne škole:

I kad umrem pjevat' ce Slavonija,
stara mati žita i šuma
široka ravan pradavna Panonija,
kad zapjeva i sunce silazi s uma.

Pjevaj majko ratara i bekrija,
pjesmu onu što nam život vara
konje vrane kad osedla šokadija
vrisne pjesma od plamena i žara.

Sve nek pjeva gdje mi je Slavonija,
zrnica klasa i oluja ravni
pustaro draga, to je pjesma tvoja
što pjevaju kosci i ratari davni.

Orilo se od njenog glasa u maloj Corsi, poskakivala je u ritmu na sjedalu, lupala šakama po volanu i vrtila glavom lijevo desno u taktu, a tko zna što su pomišljali vozači koji su ju pretjecali, vjerojatno su mislili da je na teškim drogama ili netom zbrisala iz ludnice.

A uopće ju nije bilo briga, bila je puna adrenalina i sretna što dolazi u voljeni, rodni grad. 

Kada je konačno prestala sa akrobacijama u autu, pustila je CD, za svoju dušu.

Dva sata kasnije spustila se sa autoputa i ušla u Vinkovce.

Dočekala ju je govedska juha i pileća prsa na naglo, uz zelenu salatu i čašu soka od bazge, njeno omiljeno jelo.

Iako je već prošlo 19 sati kada je došla doma, nije htjela povrijediti majku i njen trud, pa je sve pojela, iako nema običaj jesti tako kasno, osim jogurt ili voćnu salatu.

Tata je skakutao oko kćeri, pokazujući joj, na svoj nespretan način, sreću što je došla, brbljajući o tek iznikloj salati u vrtu, o Cibaliji, nogometnom klubu, njegovoj tihoj patnji, o gospodinu Rudiću, čiji je sin stradao na motoru prošli tjedan i sad leži u gipsu slomljene potkoljenice, a mati je sjedila na trosjedu, slušala i s užitkom ih pratila.

Nisu spominjali Lininu situaciju, niti su je pitali o poslu, znali su da nije najbolje a Lina ih nije htjela opterećivati s tim problemom. No, u jednom trenutku, mama nije izdržala, direktna kakva već je, pa je upitala.

- Lina, sad puniš 30 godina, nije li vrijeme za naše unuke?

Lina zastane i pogledala ih oboje, jer je očito da im je to bila česta tema u zadnje vrijeme. Htjeli su znati ustvari da je li u nekoj ozbiljnoj vezi i što se događa po tom pitanju, iako, ruku na srce, Lina nije uopće razmišljala o godinama, pa ju pomalo iznenadilo što se štrecnula na spomen 30 godina, hej?

Zar su to godine kada su žene u krizi biološkog sata, ili što? Nije uopće osjećala potrebu za dojenjem, pranjem muških čarapa, vrtom iza kuće, beaglom u dvorištu, te opcije su joj bile neprihvatljive i nije ih doživljavala u snovima.

Znala je slušati neke od kolegica u pauzi između rasprava, kako su se eto sinoć pojebale s mužem ili partnerom i u tim pričama se često mogla, s gorčinom, prepoznati.

Tzv. 'Petak d.o.o.' – dajem, odradim, otplačem.

O, da, jako joj je poznato. To je ista firma u kojoj ima stalno zaposlenje. Na neodređeno. S izglednom tendencijom napretka prema samom vrhu.

Poznati su joj ti osjećaji koje su opisivale, koji završavaju petminutnim seksom, s ogromnim upitnikom iznad glave gdje je izostala strast, okretanjem na stranu i ubrzo nakon toga hrkanjem ili hvatanjem daljinskog, dok je Lina gledala u prazno, iznova se pitajući i čudeći se pričama o kojima su govorile neke od onih koje su doživljavale sa svojim, uglavnom ljubavnicima, adrenalinsku navalu pohote i silinu svršavanja, o istinskoj, životinjskoj želji predaji kurcu i njegovom veličanju, to je za Linu bila znanstvena fantastika.

Istina, njeno iskustvo se brojalo prstima jedne ruke, a ti muškarci s kojima je bila nisu pobudili ni djelić strasti kao što su znale opisivati, Anita, vrckava vježbenica i Alka, vrsna pravnica, čiji su opisi seksa sa njihovim ljubavnicima postali legendarni.

Naravno, sve je to njihovo pretjerivanje, mislila je Lina, pa nije moguće da je pamtila samo oblačenje i navlačenje hlača, kao kod Marka, na primjer, uvijek uredno složene preko naslona stolice. Čak je doživjela da joj je, netom što je izašao iz nje, još potresen strašću i ponesen nekom čudnom emocijom, prošaptao hvala ti Lina…

Pa na čemu, pitala se Lina, kad nije imala blagog pojma o tome što bi se on njoj trebao zahvaliti, zar zato što je šuteći slušala njegove uzdahe i nijemo promatrala sumorne zavjese u hotelskoj sobi dok je ulazio u nju?

I dok bi se grčio u naletu orgazma, pokušala bi ga pratiti, ali osim sluzavog kondoma, nije osjećala ni traga onome što je slušala od Anite i Alke uz kavicu.

Vjerojatno je problem u meni, često je znala konstatirati, uostalom nije uzalud nosila laskavu titulu ledene kučke. No, nije od toga pravila problem niti je to osjećala kao problem. Mogla se pojebati i nije morala, nije joj to bio centar svemira.

- A vi bi unuke, jel? Male čupavce da vam skaču po glavi – pokušala je biti duhovita.

- Naravno - nije se dala mama – pa cure tvojih godina su davno prestale biti cure.

Nije to mati rekla sa zlobnom namjerom, ali je kćeri dala do znanja da je, prvenstveno samim tim što je žena, po njenom uvjerenju, Lina prirodno stvorena za dom, obitelj i rađanje djece. Posao i karijera su ipak za neke druge, iz nekih drugih slojeva i ne za njenu kćer iz skromne, radničke obitelji.

Takav je općenito njen svjetonazor, jednostavan i pomalo starog kova, s priličnim utjecajem nedjeljnih misa i Lina je to poštivala, no nije si dozvolila da to preraste u određeni pritisak, koji bi postao neprihvatljiv.

- Sve u svoje vrijeme, mama - odgovorila bi konačnim tonom i time je razgovor o toj temi bio završen.

Nije mogla s njom, pa ni sa sobom, ustvari, razgovarati o silnoj želji i potrebi da nekome pripada, da ju netko zagrli i da osjeti u tom zagrljaju svu radost, čežnju i toplinu zajedništva, da joj srce zatreperi od pogleda na muškarca kojemu pripada, da ju napadaju oni opisani leptirići o kojima je slušala priče, čija krilca nije osjetila niti dodirnula.

Njena utroba je ostala nijema na muškarce s kojima je bila, njeno tijelo nije ponijela bujica ni plima sirove strasti i požude koja je negdje, navodno, u svakoj ženi, nije znala gdje je, nije bila sposobna ju potražiti ili ju nitko od njenih muškaraca nije znao uputiti.

Možda to zaista ne postoji, tješila se, sve je to pjesnička maštarija, zanos koji nema uporišta, osim u filmovima, naravno. No, u njenom filmu toga nema ili su akteri loši i neuvjerljivi, scenarij nedorečen i tragikomičan poput filmova Jackie Chana i dijaloga kao u turskim sapunicama.

Kome reći za neprospavane noći u društvu demona koji podsjećaju svojim ledenim dahom na nedostatak topline koju je tako silno željela osjetiti. 

Alka i Anita, ma popušite si svoje spike o strasti i vrelim kurcima, odbaci Lina te sumorne misli.

∞

Subota je prijepodne, gužva u gradu od ranog jutra.

Lina prolazi laganim korakom preko Starog mosta, zastane uz ogradu i zagleda se u mirnu površinu Bosuta.

Pogled joj puca u daljinu, prema zapadu, uz popločanu obalu i drvored uz cestu i zastane na jednoj klupi iznad desne obale, nasuprot njenoj zgradi.

Sjeti se prvih poljubaca na toj klupi, stidljivih i nevještih stiskanja sa Zvonkom, prvoj ljubavi iz Osnovne škole, prekrasne zgrade kraj Vatrogasnog doma, koju su zajedno pohađali, oboje u isti razred.

Bio je san svake cure u školi, razvijen za svoje godine, gimnastičar u gradskom gimnastičarskom društvu, i zgoooodan….

A bili su još i susjedi, ulica do ulice, pa su se često znali zajedno vraćati iz škole i tako su i završili jednog toplog kasnog jesenjeg dana, u sami smiraj, na toj klupi, grleći se i obećavajući jedno drugom vječnu ljubav.

Naravno da su im se putevi razdvojili nakon osnovne škole i poslije su se rijetko viđali, osim ako bi se slučajno sreli u šetnji gradskim Korzom ili u nekom od bezbrojnih kafića. I da, uvijek je bio u društvu neke zgodne ženskice i nikada s istom.

I uvijek bi joj znao, onako u prolazu, namignuti, kao starom i dobrom prijatelju, što ustvari i jesu bili od kada ih je prošao onaj mladenački zanos.

Čula je, dok je bila na studiju, da je Zvonko poginuo u Domovinskom ratu i taj dan je isplakala bezbroj suza, toliko ju je potresla ta vijest. I dan danas ga nosi u srcu kao dragi lik, spomen na prvu mladenačku ljubav i snove za koje je bila spremna umrijeti.

Ah, kad se samo sjeti kako su sretni, razdragani i nevini bili. Obeća sebi da će posjetiti njegov grob.

Karolina stoji u hodniku zgrade pred stanom gospodina Mihalića, na adresi koju je prepisala iz spisa, i čeka da se netko javi na zvono. Ništa. Pozvoni opet, malo duže. Ništa. Tišina. Zagleda se u špijunku na vratima, ali ništa ne uspijeva vidjeti. Pokuša joj nekoliko puta kratko-dugo pozvoniti, no nikakvog znaka života iznutra ne čuje.

Pa ništa, čovjek nije doma, ostavit ću mu poruku da se javi, pomisli i posegne u torbicu da napiše na papirić svoj broj mobitela.

Otvore se susjedna vrata i pojavi se sitna, starija žena te se zagleda u Linu.

- Trebate nekoga? - upita radoznalo.

- Da - odgovori joj Lina - trebam gospodina Karla Mihalića, ako sam dobro pogodila adresu.

- A, Karla trebate - pogleda ju, mjerkajući ju od struka na više.

- Da – nastavi Lina uljudno - znate li možda gdje bih ga mogla naći?

- Pa… - žena zastane kao da traži prave riječi - njega vam je teško uhvatiti, zna doći i otići… prije bih rekla da zna biti donešen… - naglasi značajno.

- Recite mi, molim vas - prekine ju Lina - gdje ga mogu naći sada? - naglasi Lina.

- Eh, gospođo - pogleda ju žena - to vam zaista ne znam, znate, možda je i unutra, iako sumnjam, čula bih ga, a možda negdje spava u parku - nastavi zavjerenički - možda je u nekom kafiću… znate, to bi vjerojatnije bilo.

Nije Lini baš bilo jasno o čemu priča pa je pažljivije pogledala tražeći neke znakove razumijevanja, ali žena je očito bila ozbiljna.

- Kako to mislite, možda spava u parku? - upita ju Lina s čuđenjem.

- Pa… tako kako sam rekla, znate - pomalo uvrijeđeno ponovi žena.

- Nego, recite vi meni da li poznajete Karla? – upita Linu podozrivo.

- Ne, ali ga želim upoznati. Poslovno - doda brzo.

- A tako - klimne glavom žena – poslovno velite - te izađe u hodnik i zatvori vrata za sobom.

- Čujte gospodična - počne smanjivši glas, okrećući se oko sebe - Karlo vam je, čini mi se na bolovanju, ili tako nešto, znate, uglavnom znam da ne radi - nastavi potiho - i nisam ga vidjela u stanu dugo vremena.

- A koliko dugo? – upita Lina dok ju je lagano počela hvatati nervoza.

- Pa sigurno par tjedana, možda i više - odgovori žena.

- Zar ima drugu adresu? Da li se odselio odavde? – upita Lina tjeskobno.

- Ma ne, nije se odselio - nastavi brzo žena - to je njegov stan, znate, ali mislim da su mu struju i vodu isključili, znate - doda zavjerenički tiho - pa odmah nastavi - nego… gospođo… ako želite, možete na kavicu kod mene, pa ću vam reći o Karlu više - ponudi žena otvarajući širom vrata svog stana.

Lina je zastala, neodlučna i nije znala da li da prihvati poziv ili ne. Očito je žena bila željna razgovora, ili bolje reći, tračeraja koji Linu uopće nije interesirao, a s druge strane joj se pružala prilika da ipak pronađe dotičnog gospodina i to ovaj vikend, kako je i planirala.

Nije joj uopće palo na pamet da ga neće pronaći i razgovarati s njim.

- Ma dajte gospođo – nagovarala je žena - jedna mala kavica…

- Gospođica – prozbori Lina suho i uđe za ženom u stan.

Sjela je u maloj kuhinji na ponuđenu stolicu, dok je žena krpom na brzinu prešla preko plastičnog stolnjaka, očito nikoga ne očekujući.

- Evo sad ćemo mi kavicu - brbljala je paleći plinski štednjak i stavljajući crni lončić za kavu sa vodom na plamen.

Spretno je postavila manje šalice i posudu s šećerom na stol. Otvorila je gornji dio ormarića u kuhinji i izvadila napolitanke na tanjuriću i stavila ga ispred svoje neplanirane gošće.

- Izvolite, poslužite se, a sad će i kavica - brbljala je veselo.

- Hvala, niste trebali - nastojala je Lina biti uljudna - slabo vam ja jedem kolačiće.

- Ma dajte gospođo….- zastala je podižući obrve.

- Karolina, gospođica - naglasi Lina ponovo.

- Aaa Karolina, kako prekrasno ime - ponovi žena njeno ime - ja sam Marta, eto sad smo se i upoznale - nasmije se grleno, kao da je to poseban događaj u njenom životu, istovremeno stavljajući žličice kave u prokuhanu vodu.

- Jeste li možda za jednu ljutu? - upita tiho, namigujući.

- O ne, hvala, zaista - odbila je Lina - ne pijem.

A posebno ne s tobom, pomisli.

- Ja ću jednu - nasmije se Marta kratko dok je punila mali štamplić zlatnom tekućinom iz boce - to je prava rakija, domaća, medicina, čista šljiva, a dobro za srce - dobaci brzo - to mi je doktor rekao, znate.

- Da, svakako - potvrdila je Lina njenu teoriju klimajući glavom.

Žena postavi crni lončić sa kavom na podmetač i naspe vruću crnu tekućinu u šalicu.

- Evo izvolite, ako vam je gorka, tu vam je šećer - pokaže na posudicu.

- Hvala, nije potrebno – gošća se zahvali dok je srknula iz šalice gutljaj uživajući u aromi.

- E pa, da čujem - počne Lina - što je s tim gospodinom Karlom?

- Vidite Karolina, stvari vam ovako stoje - nasloni Marta laktove na stol i nagne se prema svojoj gošći.

- Karlo je unazad nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana - zastane na tren, zagledajući se u plafon kao da doziva datum ili neki događaj u sjećanje - jednostavno postao najobičniji pijanac, znate – nastavi tiho - prava pijandura, taj vam se ne trijezni, samo nadolijeva u sebe, znate, niš koristi, eto, a šta da vam kažem, znate, a bio je tako dobar i vrijedan momak, ali eto što alkohol čini… - sipala je sebi gospođa Marta još jednu štamplicu rakije.

- Čekajte Marta - prekine ju Lina dignuvši ruku.

- Mene nije briga što je i tko je dotični gospodin, da li je pijanac ili astronaut, mene interesira gdje ga mogu naći i popričati s njim, razumijete li? - nastojala je biti jasna jer nije uopće bila raspoložena slušati ogovaranja.

- Da, da – nastavi Marta nezadovoljna što ju se prekida - ja vam i hoću reći da ne znam gdje je, jako rijetko se pojavljuje u stanu i kad bi znao doći, znate, obično sa njegovim pajdašima s kojima loče i često bude pijan. I oni isto, naravno, teturaju i galame hodnikom, znate, onda ostanu u stanu dan-dva i opet nestanu. Malo budu ovdje, malo ondje, uglavnom gdje ima rakije, znate – ali, moram priznati da ih već dugo nisam čula, možda i mjesec dana – gospođa Marta nije prekidala osim da srkne kavicu i gucne iz štamplića.

- A gdje bih ga sada mogla potražiti ? - ubaci se Lina između njenog gutljaja.

Već je osjećala priličnu nervozu na pomisao da će morati razgovarati s pijancem, ako je vjerovati ovoj Marti.

- Znate šta - reče Marta - sad ću ja nazvati jednu osobu koja bi mogla znati gdje je on, sačekajte tren, sad ću ja - skoči gospođa Marta i prihvati malu crvenu bilježnicu kraj telefona.

- Nazvat ću Željku, moju bivšu kolegicu s posla, znate, nas dvije smo zajedno radile, ona je kasnije otišla u mirovinu, a ja sam uzela muževu mirovinu kad je jadničak umro - brbljala je dok je listala po bilježnici.

- Njena kćer je bila Karlova djevojka -  nastavi Marta, listajući po bilježnici.

Krasno,  pomisli Lina, sad ću još saznati i za sve njegove cure.

- A... evo - reče Marta i uzme slušalicu telefona i počne utipkavati broj.

Šutjele su, kad Marta tiho šapnu. Zvoni joj.

Super, pomisli Lina, tko bi rekao da telefoni zvone na poziv.

- Aloooo, Željka - naglo poviknu Marta u slušalicu, pokazujući gošći podignut palac na gore, a Lina je skoro prosula kavu koju je srknula iz šalice.

- Jes to ti? …. pa Marta, pobogu, ko bi drugi bio… pa … da… a jes ti meni dobro a?.... e neka… fala bogu… ma mene tlak, znaš, al ne dam se ja, trgnem ja svako jutro jednu ljutu i nema zime… ma je… a ti…. držiš se… je… je… znam sve… a eto… dragi bog je tako htio… ma da… a što sam htjela?…. aha… daj mi reci znaš li gdje je Karlo?... ma nije niko provalio… mrak je, a njega nema… ma ne… jedna gospođa, ovaj gospođica… pa ne znam, nije mi rekla… ne znam…. baš njega… - klimne glavom i pogleda gošću kao da bi trebala klimnuti - evo… evo, dat ću ti je, samo tren - reče i poklopi rukom zvučnik.

- To je Mirnina mama - šapne značajno i pruži Lini slušalicu.

Lina se iznenadi i mehanički primi telefon stiskajući zvučnik dlanom.

- Tko je Mirna? - prošapne zbunjena, jer joj je to ime lelujalo u podsvijesti a bila je ljuta istovremeno što je dozvolila uvući se u ovaj razgovor.

- Karlova djevojka - prošišta Marta - a to je njena mama.

Pa što bih ja sad trebala reći, pomisli zdvojno Lina, podižući slušalicu uhu.

- Dobar dan, gospođo, ja sam Karolina - reče neodlučno.

- I vama gospođice – javi se ugodan ženski glas.

- Oprostite na smetnji – nastavi Lina - došla sam potražiti gospodina Karla, pa sam se našla sa gospođom Martom…

- Trebate Karla? Mogu li znati kojim povodom? - pristojno upita žena.

Evo normalne žene, učini se Lini.

- Prije nego vam odgovorim, recite mi, možete li vi meni pomoći da dođem do njega, ili da dobijem neku korisnu informaciju - dala je do znanja da ne želi telefonom raspravljati o povodu.

- Nisam sigurna gospođice, ali mogu probati - odgovori mirno - ako vam nije teško doći do mene, ja sam na Lapovcima, ako znate gdje je taj kvart - dometne.

- Znam dakako, recite mi ulicu i broj.

-Samo tren, molim vas - zamoli ju Lina u slušalicu, dok je izvukla kemijsku olovku iz torbice.

-  Recite sada - nastavi Lina i na komadiću papira zapiše adresu.

-  Hvala gospođo, vidimo se, stižem uskoro.

Ustane se i zahvali Marti na pomoći, kavici i napolitankama koje nije ni pipnula, dok ju je Marta ispraćala iz stana uz molbu da svakako navrati do nje kad god poželi.

- Da, obavezno - odgovori joj Lina nasmiješena i istog trena kada je izašla iz zgrade, zaboravi na nju.

∞

E, Lina moja, bogme ćeš se napješačiti danas, pomisli na put koji ju čeka do Lapovaca, urbanog vinkovačkog kvarta, s čežnjom dozvavši u misli Corsu ostavljenu doma.

Već je bilo podne kad je pozvonila na vrata stana gđe Željke. Nedugo nakon zvona vrata joj otvori stariji gospodin ugodne vanjštine i Lina na tren zastane, zbunjena.

- Izvolite - osmjehne se domaćin širom otvarajući vrata.

-  Vi ste sigurno Karolina - dometne propuštajući ju u hodnik.

- Da -  odvrati Lina osmjeh - nadam se da sam na pravom mjestu.

- Ako tražite Željku, onda svakako jeste, usput, ja sam Ivan - reče pružajući joj ruku - Željkin prijatelj.

- Drago mi je gospodine Ivane - odvrati prihvaćajući ruku na pozdrav.

Ušli su u dnevni boravak gdje ih dočeka prijazna žena, kraće kose i blagih očiju.

- Željka Jelčić - predstavi se ugodnim glasom i pruži joj ruku.

- Karolina Jergović - osmjehne se Lina, kratko stiskajući ponuđenu ruku.

Jelčić. Mirna. Mihalić. Karlo. Upravo su joj sjele kockice.

- Izvolite sjesti, Karolina - ponudi ju Željka, šireći ruku.

Jedva je dočekala sjesti i spusti se sa zadovoljstvom u udobnu fotelju.

- Jeste li za neko osvježenje? - upita Ivan..

- Pa, baš bi mi prijao jedan sok - odgovori Lina suhih usta od pješačenja.

- Može domaći od višanja? - ponudi.

- Dapače, vrlo rado.

Ivan je već nestao u manjoj kuhinji i začas je donio tri čaše soka na stolić ispred društva. Kucnuli su se čašama kao da piju vino.

- Dakle, Karolina  - počne Željka - Vas interesira Karlo, ako sam dobro razumjela Martu, Mihalić Karlo - naglasi.

- Da - spremno odgovori Lina - baš taj gospodin.

- Mogu li znati kojim povodom?

- Prije nego vam odgovorim, rečeno mi je da ste vi majka njegove djevojke Mirne?

Željka se zagleda u Linu, nešto duže, kako joj se učinilo.

- Da, jesam.

- To sam upravo i zaključila po vašem prezimenu i imenu vaše kćeri.

- A odakle vi poznajete moju kćer? – upita gospođa Željka znatiželjno.

- Ustvari, ne poznajem osobno, niti vašu kćer niti njenog momka Karla, ali sam radila na predmetu vezanom za saobraćajku u blizini Gospića prošle godine, u kojemu su oni sudjelovali.

- A tako - klimne Željka - Vi ste iz osiguranja? – upita.

- Ne, ne, gospođo - nasmiješi se gošća – ja sam odvjetnica koja zastupa stranku iz Hannovera koji je sudionik iste nesreće. Od nedavno, doduše, ali sam obradila taj predmet dok sam radila u bivšoj kancelariji, pa je sad ovo, na neki način, nastavak po tom predmetu.

- Aha - pristojno klimne glavom očekujući da Lina nastavi.

- Ukratko, moja stranka me zadužila da poručim gospodinu Karlu da mu se javi, pa sam iskoristila dolazak u rodni grad da to obavim uživo, što bi se reklo, a ne da mu šaljem preporučeni dopis - zastane da popije malo soka, pa nastavi.

- A kako sad stvari stoje, izgleda da taj moj dopis ne bi gospodin Karlo ni potpisao, zar ne? - pogleda Željku.

- Izgleda da ste u pravu, vratilo bi vam se nazad – odgovori Željka.

- A vi ste iz Vinkovaca? – ubaci se Ivan.

- Rođena – odgovori Lina ponosno - a sada sam u Zagrebu.

- Pretpostavljam da je prilično zahtjevno živjeti u velikom gradu - nastavi Ivan - ja tamo ne bih mogao ni 5 minuta, smeta mi gužva i beton.

- Navikne se čovjek, ali vrlo dobro znam o čemu pričate, meni je isto to još uvijek veliki problem, ako ne vidim ravnicu, osjećam se zakinuto, ne samo prostorno, nego i u duši - odvrati Lina sa sjetom, pa nastavi.

- No dobro, recite mi kako da stupim u kontakt sa Karlom?

- Gledajte, Karolina – pomakne se Željka u fotelji.

- Moram Vam reći nekoliko stvari prije nego ga pokušamo pronaći.

Zastane i pogleda u sklopljene ruke kao da ne zna odakle bi počela.

- Vjerojatno vam nije poznato da se Karlo unazad… stanovitog vremena prilično… promijenio u svom ponašanju, mislim… - birala je riječi.

- Kratko i jasno, postao je probisvjet i pijandura - prekine ju hladno Ivan - i to je istina, ma koliko tebi nije prihvatljiva.

Gledao je direktno u Željku koja nije dizala pogled sa svojih ruku. Tada se obrati Lini.

- To je Karlova stvarnost - zaključi i zašuti.

Lini baš nije bilo jasno zašto je morala biti upoznata sa činjenicom da je dotični pijanac. Ni prvi ni jedini koji luta ovim svijetom. Pa bio on pijanac ili ne, to ipak nije bio njen problem.

- Dobro, jasno mi je - prekine Lina šutnju - gospodin je alkoholičar, ali to nije, pretpostavljam, prepreka da ga upoznam s željom mog klijenta, zar ne? - upita.

- Ne bi trebala biti - odgovori Željka tiho, pa nastavi, kao da samoj sebi govori.

- Htjela sam reći da je on jedna prekrasna osoba i dragi čovjek, ja to možda najbolje znam, bez obzira što sada govore o njemu.

Sigurno, pomisli Lina, nitko se nije rodio pijan. Ali nitko svjesno ne postaje pijanac, osim slabića i propalica.

- Vjerujem da je tako - pristojno odgovori Lina – alkohol je ovisnost, kao i droga, cigareta, kocka - počela je filozofirati ne znajući ustvari čemu rasprava o njegovim maliganima u krvi.

- Slažem se - reče Željka - ali Karlo nije pijanac po svojoj prirodi, on je to postao silom prilika, kao posljedica događaja kojega nije mogao apsorbirati, nije se snašao i jednostavno se pogubio, društvo ga je dodatno povuklo i sad je tu gdje je… nadam se ne zadugo.

- To isključivo ovisi o njemu - ubaci se opet Ivan - nitko ne može utjecati na to osim njega samog. A kako vrijeme prolazi, bojim se da … - ne dovrši misao, ali je jasno bilo što je htio reći.

- Da, znam - nastavi Željka tiho - Karlo ne dozvoljava da mu se priđe, to je dodatni problem.

- Kako to mislite? -  upita Lina, sad već pomalo nervozna od pomisli da neće moći ni stupiti u kontakt s njim.

- Pa gdje je taj Karlo? Mislim, da li je … - zastane birajući riječ… - sposoban za bilo kakvu komunikaciju?

- Nije lud - odvrati Željka - ako ste na to mislili, nego je zastao u svom svijetu u kojem se vrti u krug, uz pomoć alkohola, nažalost.

- Znači li to da je zbrinut u nekoj ustanovi? - upita Lina sa zebnjom.

- Ma ne - brzo odvrati Željka - tu je, smuca se okolo, malo sa društvom, malo u stanu i nije opasan za okolinu. Čak mi se čini, koliko sam načula, da polako dolazi k sebi, da ne pije kao prije - turobno se nasmiješi.

- Ali da vam ne oduzimamo vaše vrijeme - nastavi i digne se iz fotelje - sada ćemo pokušati doći do njega, sačekajte.

Konačno nešto konstruktivno, pomisli Lina.

- Slažem se - doda vedro.

Željka dohvati telefonski imenik i prelista nekoliko stranica, pa uzme mobitel u ruku i prije nego utipka broj izgovori.

- Neću zvati njega, jer se neće javiti ako vidi moj broj.

- Pokušat ću ovdje, poznam konobaricu kod koje zna biti - reče više za sebe, utipka brojeve i stisne gumb za poziv.

Prošlo je nekoliko trenutaka.

- Bok, Ana. Željka Jelčić pri telefonu.

- Da… tako je… da… u redu je… gdje… znam da neće… kada?… može… hvala ti… - i preklopi poklopac na mobitelu.

- Kod Ane je, sjedi u gostionici - pogleda znatiželjno Linu.

- Znači može se do njega… sada? – upita Lina s nadom.

- Mislim da može. To je gostionica nedaleko fakulteta, koju drži Ana. Ne znam joj naziv, ali znam da ima terasu natkrivenu trskom, lako se prepozna.

Lina poletno ustane iz fotelje. Treba usitniti one Johannove tri tisuće eura.

- Gospodo - obrati im se - hvala vam na trudu, puno ste mi pomogli.

- Nadam se, Karolina, iskreno se nadam da ćete uspjeti razgovarati s njim - uhvati ju Željka za lakat dok su izlazili u hodnik prema vratima koje je Ivan otvarao.

- I još nešto, Karolina, nemojte se obeshrabriti ako bude neugodan ili nepristupačan, kako čujem za njega da sada jeste takav, onda to nije on, nije onaj pravi Karlo, zapamtite to.

- Zapamtit ću i još jednom velika hvala - nasmiješi se gošća oboma mašući im izlazeći iz stana.

Ajmo Lina, opet put pod cipele, pomisli, gledajući u čisto plavetnilo neba. Već je dva popodne, pogleda na sat, a još ništa u usta nije stavila danas.

Sunce ti pijano Karlo, opsuje Lina sebi u bradu krećući prema fakultetu.

Ugleda krov terase od trske čim je izbila pred fakultet. Tiha i mala uličica, bez buke prometa. Dođe do ulaza i preleti pogledom po praznim stolovima na terasi. Sranje, pomisli, samo treba da je taj Karlo sada zdimio nekuda.

Uđe unutra u polumrak lokala i krene prema šanku za kojim ne zatekne nikoga. Osvrne se oko sebe i pogleda unutrašnjost. Samo su dva stola bila zauzeta.

Za jednim su kartala trojica muškaraca, a za drugim je sjedila žena, koja, kad ugleda Linu, ostavi cigaretu na stolu, ustane se i stane iza šanka.

- Izvolite - reče jednoličnim glasom.

- Vi ste Ana? – upita Lina.

- Da - podigne iznenađeno obrve, zastane, pa nastavi.

- A vi ste ona koja treba Karla – konstatira, odmjerivši Linu .

- Tako je gospođo, pa ako bih mog…

- Kaaarlo - prekine ju Ana glasno, okrenuvši se stolu prema kartarošima - treba te ova mlada dama.

Sva trojica prekinu s igrom a dvojica leđima okrenutih se osvrnu prema nama.

Lina pokuša na brzinu pogoditi koji bi od njih to trebao biti Karlo, ali su joj svi izgledali isto, naročito kao braća po čaši.

Gledali su u novopridošlu žensku osobu nekoliko sekundi kao da je primjerak rasne simentalke na stočnom sajmu u Gudovcu, bez riječi i pokreta. Vjerojatno im nije promakao niti jedan detalj na njoj.

Počela je osjećati neugodu, frustraciju i lagano crvenilo na obrazima, što joj je dodatno pojačalo nervozu i bijes.

Nakon par trenutaka odmjeravanja, jedan od njih dobaci.

- Mene trebaš, curo, a?

- De ne jebi po tavanu, Đuka - odreže drugi - mene treba. Nasmiju se obojica.

- Ma samo pitam, jeb'ga - Đuka se kratko i kašljucavo nasmije i okrenuvši se stolu, lupi kolegu s desna po ramenu, pri čemu se oba još jednom šuplje nasmiju.

Ovaj desni se tad obrati bradonji do sebe koji je sjedio okrenut licem prema gošći.

- Karlo, dama čeka - dobaci mu.

Nadala se da nitko ne primjećuje njen strah i užas.

Bože, spasi me, molila se nečujno u sebi, pa ja se ovim spodobama moram približiti, a najradije bih im prišla s štapom u ruci i to sa sigurne udaljenosti.

Čekala je reakciju prozvanog Karla, ali on očito ne smatra da treba bilo što poduzeti. Ostao je sjediti… i šutjeti… i podigne karte u ruci. Baci kartu na stol, kao da igra nije prekinuta. Vesela trojka nastavi kartati.

Lini je pao mrak na oči.

Pa mamicu vam pijanu, pomisli, vi ćete mene ignorirati, propaliteti..

Priđe njihovom stolu, jedva je drvene noge natjerala na to, stane ispred i pogleda u Karla, napuhanka.

Bio je tamnoput, neodržavane poduže kose, plavih očiju, to je vidjela tek izbliza dok ga je okrznula pogledom, punih usana nestalih u zarasloj bradi.

Izgledao je prilično mršav i s odjećom koja je davno vidjela svoje bolje dane, no, nemalo se iznenadila kada je primijetila da su mu prsti prilično uredni.

Očekivala je, u najmanju ruku, ono klasično crnilo ispod noktiju. Sve ostalo je bilo prilično odbojno na njemu, naročito stav i ponašanje. I nije uopće djelovao pijano. Više zlokobno. Bahato. Prepotentno.

Grozila se njegove blizine.

Bože pomozi, opet se pomoli u sebi.

- Vi ste Karlo? - upita ga suzdržano, savladavajući odbojnost u sebi.

On baci još jednu kartu iz ruke na stol. Ona dvojica pogledaju u Linu, ponovo ju skenirajući.

- Da -  progovori, ne dižući pogled.

- Ja sam Đuka - zacereka se Đuka, pružajući ruku prema njoj.

- A ja Vlado - reče mu kolega i lupi Đuku po pruženoj ruci.

- Prste k sebi, vi'š da je ova Karlova - dobaci i opet udare u smijeh.

Karlo se i ne pomakne.

Lina se pokuša suzdržati, gutajući bijes i nastavi ledeno ne obraćajući pažnju na ovu dvojicu.

- Mogu li razgovarati s vama? - gledala je u njegovo tjeme.

- Već razgovaramo – izbaci Karlo ravnodušno.

- Bari te, Karlo - ubaci Đuka i ponovo veseli dvojac udari u smijeh.

Uspjela se svladati i na tu provokaciju.

- Nasamo – naglasi Lina, gledajući ga i dalje u tjeme.

Ovaj podigne prste i počeše se po zarasloj bradi gledajući u karte u rukama, zatim prijeđe prstima po kartama u drugoj ruci i izbaci jednu na stol.

- Tu sam - jedva prozbori, ne gledajući ju.

Imala je dojam da bi ju najradije poklopio s onim plastičnim muhoklopom kao dosadnu, iritirajuću muhu.

Udahnula je i izbrojala do pet. Htjela je do deset, ali nije izdržala.

- Gospodine Karlo, molim vas za pet minuta vaše pažnje, pet minuta - ponovi Lina slabim glasom, nemoćna da prikrije drhtavicu u njemu.

Samoj sebi nije vjerovala da je ovo izgovorila. I način na koji je to izgovorila. Nikada joj glas nije zadrhtao, čak i kad je drhtala na ispitu.

- Karlo - dobaci Vlado - ja bi joj dao i deset minuta…  u skladištu - doda značajno i opet salva smijeha šarmantnog dvojca.

Stajala je ispred stola pred ovom trojicom lokalnih pijanaca koji su očito uživali u neočekivanom popodnevnom predmetu zajebancije i jedva jedvice suzdržavala suze da joj ne krenu niz lice koliko se osjećala ponižena.

Nije mogla pretpostaviti da će ju jedan ovakav razgovor toliko uzdrmati, da joj svaka žilica u tijelu vibrira od bijesa i srama i da još uvijek stoji kraj stola kao pokisli pas čekajući da ga gospodar pogladi po glavi.

Okreni se i pobjegni, Lina, vrištalo je iz nje, odjebi sve pijance ovog svijeta i sve sjebane švabe i njihove fiks ideje. Ne treba mi to u životu. Ovo je dno dna, niže se pada jedino u meksičkim sapunicama, ali ja ne želim biti glavna glumica.

Zatvori oči i taman se htjela okrenuti kad začuje Karlov povišen glas koji je nadjačao smijeh ove dvojice.

- Hej, dosta zajebancije.

Smijeh začas utihnu.

- Niste duhoviti momci – nastavi, te mirno ustane od stola.

- Dođite - reče prolazeći kraj Line.

Krenuo je prema izlazu ne okrećući se.

Tapkala je za njim. Da je imala nož, vjerojatno bi sad ležao na podu sa zabodenim vrškom, pomisli Lina bijesno, gledajući mu u leđa i prateći ga prema izlazu.

Izašli su na praznu terasu i on sjedne za jedan stol. Dok je prilazila, pokaže joj na stolicu nasuprot sebe.

Osjećala je slabost, što od proživljenog, što od gladi, ali najviše od bijesa na sebe i što je dozvolila sebi naći se u ovakvoj idiotskoj situaciji.

Umorno se spustila u stolicu i sklopila oči. Pritisnula je prstima čelo i lagano ih pomicala lijevo-desno. Napetost je polako nestajala i nemir je popuštao, krv joj se vraćala u obraze i mozak je počeo slati normalne signale. Kao poslije položenog ispita.

- Hoćete li što popiti? - trgne ju Ana došavši do njih.

- Jaeger - odgovori impulsivno Lina i iznenadi samu sebe.

- Brusnicu - odgovori Karlo – ne hladnu, znaš već.

O kriste, kronični pijanac pije brusnicu, a hladna odvjetnica jaeger, pomisli i u istom času se naglas nasmije, jednostavno se nije mogla suzdržati, vjerojatno od popuštanja silne napetosti.

Spusti na brzinu glavu, ali točno je osjećala Karlov pogled na sebi.

- S vodom ili bez? - začuje Anin glas.

- Molim? - upita Lina zbunjeno, dižući glavu.

- Jaeger - nastavi ravnodušno Ana - s kiselom ili bez.

- Ah - smete se Lina.

Nije imala pojma kako se jaeger pije u gostioni. Kada ga je pila u tim rijetkim trenutcima kod polaganja ispita, pila ga je čistog, bez ikakve vode, ni mineralne ni obične, ali sad ju odjednom sramota ne uzeti vodu.

- S mineralnom - i požali istog trena nadajući se da joj neće još početi kruliti u želucu od te kombinacije.

Šutjeli su oboje, svatko zagledan u svoj točku koje nisu imale ni jednog zajedničkog sjecišta.

Ana im ubrzo donese pića i ode.

Konačno, pomisli Lina, obavi to i bježi od ovoga tipa što prije i brže.

- Karlo - izleti joj - mislim… smijem vas tako zvati? – nadoda brzo.

Već se počinješ zapetljavati, javi se i onaj glasić u njoj.

- To mi je ime – Karlo podigne dlanove u laktu, kao pravdajući se.

- Ja sam Karolina – predstavi se, polako dolazeći na svoj teren ohrabrena njegovim popuštajućim stavom.

- Evo o čemu je riječ - nastavi ujednačenim glasom kao da je na raspravi.

- Odvjetnica sam i zastupam gospodina Johanna Stahlera, čovjeka koji me…

- Kako ste došla ovamo? - prekine ju Karlo.

- Molim? - iznenadila se.

Oh, što voli kad ju se prekine u pola rečenice. Otprilike kao da ju se polije hladnom vodom.

- Pitam kako ste došla do mene, otkud ste znala da se sada ovdje nalazim? - ponovi bezizražajno.

- Aha, to vas zanima.

Pomisli Lina, a što te briga kako sam te našla, pa nisi ti vinkovački gradonačelnik, majke ti, ali nastavi.

- Bila sam na vašoj adresi i nisam vas tamo zatekla, očigledno, pa me vaša susjeda… Marta, čini mi se, uputila na gospođu Jelčić koja mi…

- Znači Željka vam je rekla - opet ju prekine Karlo, ovaj puta kao da govori samom sebi.

Ne prekidaj me spodobo, prokune Lina u sebi.

Suzdrži se Lina, možeš ti to, njen pametni glasić ju je obuzdao.

- Ustvari, gospođa Željka je nazvala ovu vašu Anu koja je potvrdila da ste ovdje i tako vas je našla, no, to i nije bitno za razlog zbog…

- Nije moja - opet ju prekine.

- Molim??? – Lina ostane bez daha.

- Ana - nastavi Karlo mirno  - nije moja, ona je svoja.

A dobro, u redu, pomisli Lina pomirljivo, ako baš inzistiraš, ma briga me i za tebe i za nju.

Lina nastavi, kao da nije prekinuta.

- Razlog zbog kojega sam vas potražila je zahtjev, odnosno, molba moje stranke, gospodina Johanna Stahlera iz Hannovera u Njemačkoj da se upozna s vama. On je jedan od sudionika…

- Znam tko je on - opet joj se ubaci u riječ - čovjek koji je udario u mene… - zastane… - u nas.

Karlo prođe rukama kroz gustu kosu, zabacivši glavu unatrag i zaklopi oči. Izgleda da je ponovno oživio sjećanje na taj događaj.

Lina je šutjela i promatrala ukrasne žardinjere kraj ograde od terase dok joj je jaeger počeo ples u želucu. Obrazi su joj se zarumenili, osjećala ih je kako gore.

- Da - nastavi Lina - i taj gospodin je izrazio želju da vas upozna pa, ako ste voljni, dajte da utvrdimo način, mjesto i vrijeme.

Šutio je i dalje, odsutan u svom vremeplovu.

Promatrala ga je ispod oka.

Nije baš imala predstavu o pijancima, obično ih je viđala oko Glavnog kolodvora kao prljave i teturave spodobe, zamrljanih hlača i košulja izlizanih ovratnika, zaraslih u bradu i masne kose, frfljavih, nepovezanih i besmislenih rečenica.

Ovaj preko puta joj sada više nije tako djelovao, više se činio zapušten nego prljav. Odsutan i nedodirljiv da, zatvoren i cementiran u nekom svom vremenu i prostoru, ali na neki način, svjestan sebe i svog postojanja.

Teško ga je bilo procijeniti i odrediti u koju kategoriju bi ga svrstala. Mogao je biti tip propalice s vrlo izvjesnom sudbinom, ili tip za ludnicu, a isto tako, imala je dojam da bi u svakom trenu mogao, kada bi se uredio i uljudio, biti ugodan i privlačan tip. Jedini problem je što mu ta opcija, očito, nije bila interesantna i nije mu stalo da tako izgleda.

Malo toga na njemu je upućivalo da mu je stalo do sebe. Žuljala ju je ova brusnica koju pije. Ako je alkos, kako svi koji ga poznaju tvrde da jeste, čemu onda ova predstava sa brusnicom? Ili doista više ne pije?

Krišom ga pogleda i nije primijetila ni traga alkoholiziranosti i sličnih simptoma na njemu. Možda čeka sumrak da počne sa zalijevanjem?

Uostalom, 'ko ga jebe, pomisli Lina gnjevno, samo da obavim svoje i zbogom svi pijanci ove planete.

Ispije do kraja jaeger i strese se, sad već potpuno sigurna da se neće moći ustati sa stolice.

Zašto pijem alkohol i to na prazan stomak i nakon toliko šetnje? Zar sam u takvom jadnom stanju da su me uspjela iz takta izbaciti trojica alkosa na čije sam sitne provokacije reagirala kao zadnja glupača?

E, Lina, Lina, pa daj se stabiliziraj, samu sebe je hrabrila.

- Dakle, gospodine Karlo - prekine šutnju - nemam baš puno vremena, što ste odlučili?

Izgleda da je njen glas došao do njega jer je lagano spustio ruke iza glave i zagledao se u nju. Njegove plave oči su bile zamagljene no, sve više su dobivale sjaj i prodornost, postajale su tamnije. Gledao je u Linu, ne trepćući, kao da je želio ući u njenu dušu, u njenu intimu, u samo srž.

Žmarci su joj se penjali vratom, strah ju obuzeo, nije mogla izdržati, te je opet okrenula glavu prema žardinjerama. Stresla se. Potpuno se naježila od njegovog pogleda.

Kao da se zatekla u tamnoj, maglovitoj noći, u prijetećoj oluji na otvorenom moru, osjećala je polarnu hladnoću koja je izbijala iz njega, cijela njegova pojava je djelovala zastrašujuće i odbojno, poput nedefiniranog straha od nepoznate, prijeteće sile i sirove snage koju je nemoguće kontrolirati.

On je lud, prvo joj je palo na pamet. To jeste pogled luđaka, draga gospođo Željka, prostrujalo joj je mozgom, dok je pokušala smiriti lupanje srca od straha.

Počela se znojiti pod pazuhom a to joj inače dodatno digne tlak na maksimum. Pokuša smiriti puls.

Mamicu mu i jaegeru, još me i on uhvatio, ne mogu se koncentrirati a sad mi je već i muka od njega, brujalo joj je u glavi.

- Što se očekuje od mene? - progovori Karlo napuklim glasom i pročisti grlo na tren.

- Pa da li ste voljni javiti se mojoj stranci i eventualno ga posjetiti u Njemačku – izusti Lina u jednom dahu.

- Kada i kako bi se to trebalo dogoditi? - upita.

- Ja bih vam dala telefonski broj, čuli bismo se i onda utvrdili detalje - reče.

- Aha – klimne glavom.

- Imam novac koji je poslao za vašu putnu kartu, ako se odlučite  – doda Lina.

- On je baš zapeo, zar ne? - upita ju.

- Čini se da je – potvrdi Lina, dok joj se lagano vrtjelo u glavi.

Prokleti jaeger, neću ga više u usta staviti, obeća si.

- Što mislite, zašto me želi vidjeti? – upita ju Karlo, ali izgleda je to više sebe pitao.

- Ne bih znala, nije mi rekao razlog, angažirao me da vam prenesem njegovu želju.

Imala je osjećaj da joj jezik zapliće.

O ne, samo to ne.

Opet su zašutjeli.

Borila se sa omaglicom pa je nastojala držati oči širom otvorene, gledajući uporno u žardinjere.

Glupaču Linu uhvatio jaeger. Jedan jedini, od 0,3. Gadila se samoj sebi. Moram ovo prekinuti prije nego se počnem teturati, pomisli.

Izvadi svoju posjetnicu iz torbice, ostavi ju ispred njega i ustane, moleći boga da ju noge ne izdaju. Spusti 20 kuna kraj računa.

- Evo, pa mi se javite kad se odlučite - promrsi kroz zube – i to što prije, ako je moguće do sutra po mogućnosti, jer se vraćam za Zagreb, molim vas.

Šutio je i nije se ni pomakao.

- Do viđenja - promrsi Lina kruto, okrene se i krene preko terase.

Nije se udostojio niti odgovoriti na pozdrav, ali je sigurna da pilji u njene noge… a možda i ne, tko zna?

Ma, 'ko ga šiša, pomisli Lina bijesno, hvatajući pravac i okrene iza ugla.

Za pola sata je došla doma, skoro se putem upišala pa je utrčala u kupaonicu kao tajfun.

∞

Nedjelja. Prekrasno jutro, pravo svibanjsko, puno toplih boja i mirisa.

Protegne se zadovoljno u krevetu gledajući kroz prozor u vrapca koji je veselo čavrljao na grani platane ispred balkona.

Primamljivi miris kave se proširio do njene sobe i Lina hitro ustane iz kreveta, navuče ogrtač i papuče i trk kroz hodnik u kupaonu. Mati i otac su već pijuckali kavu.

- Dobro jutro, evo i mene na kavicu - pozdravi ih veselo ulazeći u dnevni boravak

- Dobro jutro - gotovo uglas ju pozdrave.

- Nisam te htjela buditi, a kavica te uvijek čeka - reče joj mati, pružajući joj punu šalicu mirisne kave.

Lina je sjela u fotelju i skupila noge ispod sebe i prihvatila šalicu.

Malo su brbljali o vremenu, obnavljanju fasade na cijeloj zgradi, cijenama i lokalnim tajkunčićima, dokazanim ratnim profiterima čudnovato bogatim poslije Domovinskog rata, a prilično nepoznati prije toga.

Pokušali su ju uvući u sadržaj i događaje nekih od aktualnih sapunica koje su se vrtjele na Tv, ali im nije bila od koristi, jer to jednostavno nije pratila. I ne samo te sapunice, nego je općenito malo gledala Tv, osim ako bi ju kakav dobar film privukao.

- Lina, dijete - trgnu ju otac iz razmišljanja - da li ti je palo na pamet da se vratiš nazad?

Kao da je znao što ju je žuljalo. Nije imala puno posla u kancelariji, ali ga je odrađivala studiozno i s više pažnje nego što je to, objektivno, bilo potrebno.

Stranaka nije bilo kako se nadala, no kriza je u svim sferama društva, tako da je njena sudbina, kao samostalne odvjetnice, bila vrlo upitna i neizvjesna.

No, nije bila iznimka. I puno većim i poznatijim uredima nisu cvjetale ruže, svatko se borio za stranke kako je znao i mogao i da joj Marko nije znao poslati pokoju stranku, mogla je komotno staviti ključ u bravu.

- Eh, tata - odgovori rezignirano - pa što da radim ovdje, kad i tu ima odvjetnika više nego kafića.

- Da, za grad poput Vinkovaca je previše kafića i odvjetnika, kladionica i mladih ljudi u njima s podebljim vojnim ili upitnim invalidskim mirovinama ili socijalnim davanjima, a premalo rada i zaposlenih – složi se otac.

- Čudim se kako svi uopće funkcioniraju. I zaposleni. I nezaposleni. I kafići. I odvjetnici. Osim kladionica, one uvijek profitiraju, kao psi rata – majka doda ogorčeno.

- A ni u Zagrebu nije bolje, zar ne? – pogleda ju mati - zar vas i tamo nema previše?

- Zagreb je trećina Hrvatske, tamo se sve značajno događa, većina privrede i gospodarstva je koncentrirana u njemu, sve institucije i sva moć su na relativno malom prostoru, tako je i veća šansa za uspjeh – odvrati Lina, ne želeći se upuštati u raspravu jer je očito da su oboje htjeli da se vrati u Vinkovce.

A ta opcija je postojala u njenom mozgu, doduše duboko potisnuta i pritajena kao maleni virus koji čeka svoj pogodni trenutak za napad. Držala ga je pod kontrolom, uspješno, za sada.

Odlučila je krenuti za Zagreb kasno popodne pa su veći dio dana proveli u listanju starih fotografija, prisjećali se tih trenutaka koji su zaustavljeni fotoaparatom, smijali se i uživali u toplini i atmosferi zajedništva.

Ubila se to popodne od ukusnog ručka i ledenog vjetra, njoj omiljenog kolača. Punog želuca i sa knedlom u grlu se oprostila od svojih roditelja i krenula put zalaska sunca, prema metropoli.

Vozeći se autoputom, primijeti da se onaj Karlo uopće nije javio, iako je očekivala da će se u toku dana javiti.

Vjerojatno je pijan ili je zaboravio ili ju nije ozbiljno doživio, u svakom slučaju već je počela smišljati što da odgovori gospodinu Johannu. Ustvari, nema tu puno filozofije, reći će mu istinu, pa neka Johann odluči što i kako i da li uopće dalje što poduzimati.

Upravo je uzimala karticu kojom je platila cestarinu pred naplatnom kućicom, kada joj zazvoni mobitel. Prođe ispod dignute rampe prihvaćajući mobitel da se javi.

- Molim - puhne Lina u slušalicu.

- Jesam li dobio Karolinu? - glas joj se učini poznat.

- Da, izvolite – odgovori Lina jednom rukom kojom je prislonila mobitel uz uho, a drugom rukom uhvati ručicu mjenjača i prebaci u veću brzinu. Koljenom zadrži upravljač.

- Karlo je.

- O - odgovori nespremna - vi ste.

- Htio sam vam reći … ne zanima me vaš švabo.

- Molim? - ostane zatečena.

Muk. Pogleda u zaslon mobitela. Završen poziv.

Samo tako. 

Lina još uvijek drži mobitel u ruci pogleda uprtog u prazan zaslon, psuje i sebe i Johanna i pijanog Karla.

Policijska 'kuhača' joj se ukaže iza jednog od šlepera parkiranog sa desne strane parkirališta, neposredno poslije naplatne.

Smračilo joj se i brzo spusti mobitel na suvozačevo sjedalo, stane u stranu i ugasi auto.

O jebemu, baš sad se morao ukazati drot, protisne ljutito i uplašeno. Još ako je vidio da telefoniram u vožnji… ajme majko.

Policajac laganim korakom priđe do Line i ona odmah izađe iz auta. Pozdravio je dodirujući vrhom prstiju šilt na kapi.

- Dobar dan gospođo - nakloni se gotovo neprimjetno - molim vas vaše isprave.

Zašto ju svi nepoznati oslovljavaju sa 'gospođo' to joj je ostala teška enigma. Osim što joj je uvijek dizalo tlak. No, policajcu je prešutjela. Uzela je torbicu i izvadila isprave. Dok ih je pregledavao, upita ju.

- Znate li zašto sam vas zaustavio - zastane i pogleda u osobnu – gospođo Jergović? - doda službeno.

- Nisam baš sigurna - nasmiješi se Lina oprezno.

- Koristili ste mobitel u vožnji - nastavi policajac službeno, ne ostavljajući traga nedoumici.

- Jeste - izleti iz nje - u pravu ste, ne krijem to jer…

- Nemate vi što kriti, gospođo, pa ja sam vas vidio - prekine ju.

- Mislim ne krijem, naravno, već sam htjela… -

- Kazna za taj prekršaj vam je 700 kuna - odreže policajac.

Skamenila se.

- Plaćate na licu mjesta ili da napišem prijavu? – nastavi jednolično, kao da se radi o 50tak kuna a ne o astronomskih 700.

Skupila se i protisnula.

- Naplatite… ako baš morate.

Pogledao ju je ispod kape te nastavio pisati u svoj blok. Nakon toga joj je uručio isti na potpis. Šutke je potpisala i izvadila kune iz novčanika.

Vratio joj je dokumenta, dao potvrdu o uplati, pozdravio prstima dodirnuvši si kapu.

- Ugodnu vožnju, gospođo - reče - i ne koristite više mobitel u vožnji -  te se okrene i ode prema svom vozilu.

- Gospođica - dobaci ledeno za njim Lina, sjedajući u auto.

Uopće nije trznuo.

Pukla bi sad najradije.

Možeš si misliti, kao da on ne koristi mobitel, niti bilo tko od njih u vožnji. A ni ne vežu pojas a naplaćuju kazne za nevezanje.

I taj jebeni Karlo, nije mogao bolji trenutak odabrati da ju nazove. Bila je ljuta kao ris.

Sačeka nekoliko trenutaka da smiri puls.

Govori sebi da je glupača koja je sama kriva i bez potrebe se ljuti na policajca koji je pošteno radio svoj posao. I to vrlo profesionalno, mora se reći. Pa nije on vozio i pričao na mobitel. 700 šuškavih puta može to ponoviti. I nemir je još uvijek držao.

Pogleda u zaslon mobitela i nazove zadnji dolazni poziv. Zvonilo je i zvonilo dok ju nije automatska sekretarica izbacila. Pokuša ponovo. I opet ju izbaci. Gušila se od bijesa.

Sad mi se još i ne javlja, pomisli dok su joj obrazi žarili od bijesa. Karlo, crk'o da bog da.

Upali Corsu i bijesno se uključi s parkirališta u traku i uđe u blještavo osvijetljeni Zagreb.

∞

Sjedila je u uredu i ažurirala poštu, slagala spise i pripremala ih za rasprave. Danas je imala samo jednu raspravu na Općinskom sudu za koju nije bilo potrebno previše priprema.

Uzme spis i odveze se do Palače pravde, obavi raspravu i krene frizerki. Već je i bilo vrijeme, izgledala je kao četvrta sobarica u tv sapunici, kosa joj je poprilično padala na ramena i bila baš stvorena za novu frizuru.

Kod Ivone je uvijek bila gužva, dolazak se morao najaviti, ali je Karolinu uvijek uspjela ugurati kad bi ova znala banuti nenajavljena.

Eto što ti je prednost biti odvjetnica, privilegija na termin za frizuru, nasmije se Lina u sebi. Pogotovo odvjetnica s viškom vremena. Radnog vremena.

Sjedila je na stolici dok je Ivona svojim čarobirima pretvarala Karolinu u prilično zgodno djevojče. Gledala se u ogledalo. Pa, nisi ti uopće loša cura, pomisli Lina.

Crnka, tamne oči, pravilan nos, istaknute jagodice, puna usta, ne stidi se, bogami, niti jedne od ovih samozvanih celebritija i fufica koje iskaču i skakuću po raznim časopisima, eventima i tulumima.

Doduše, ne pada joj na pamet uspoređivati se s njima, ali kao žena je dostojni reprezent ženstvenosti i ljepote tijela.

Uostalom, nije izbjegla niti zanemarila muške poglede, naročito za vrijeme rasprava ili u hodniku dok se čekalo na njih, u tramvaju ili na ulici. Teško je samu sebe ocjenjivati i biti objektivna, nije se doduše niti previše bavila s tim spoznajama, ali je činjenica da si može reći da je zgodna. Ili si to malkice laže, ne zna. Ili ne laže, ne zna.

U tom analiziranju sebe, a što joj se jako dugo nije dogodilo, trgne ju zvuk mobitela. Ivona zastane s friziranjem i pusti Karolinu da ustane iz stolice i potraži mobitel u torbici na vješalici.

- Molim - javi se Lina.

- Fräulein Karolina? - pucketavi glas ju zatekne nespremnu.

- Ja, bitte - odgovori automatski i tek tad prepozna Johannov glas.

- Nadam se da ne smetam - nastavi Johann.

- Ne, ne… - brzo odgovori Lina, istovremeno smišljajući što i kako mu reći da ga je otpadnik Karlo otpilio. I njen honorar, pomisli zlovoljno.

- Zanima me da li ste pronašli gospodina Karla.

- Jesam gospodine Johann, bila sam s njim u prošlu subotu.

- Drago mi je, zaista ste brza i ekspeditivna, nadao sam se tome.

- Nije bilo teško – uzdahne Lina, pa nastavi s neugodom - ukratko, gospodin Karlo nije zainteresiran za susret, tako mi je rekao preko telefona, obzirom da se nije izjasnio dok smo bili uživo razgovarali.

- O - iznenadi se Johann i Lina osjeti razočaranje u njegovom glasu.

- Da, malo je čudno, ali tako je - nastavi Lina dok joj se lice zarumenilo od neugodnosti što nije uspjela obaviti zadatak kojega je Johann očito zamislio kao jednostavan i lako rješiv.

- Ne bih sad opširno preko mobitela, ali smatram da on i nije zavrijedio vašu pažnju - doda Lina psujući u sebi Karlu sve do zadnjeg koljena. Smrad. Pijani. Umišljeni.

- Pa ako vi tako mislite - zastane Johann na trenutak kao da razmišlja kuda bi smjestio tu informaciju.

- Nego – nastavi Johann - da li bi htjeli da se mi nađemo u Hrvatskoj? - doda.

- U Hrvatskoj? – ponovi Lina glupavo.

- Da, idem u Brela, kod Makarske, tamo imam kuću, pa ako biste imali vremena i volje da mi se pridružite na dan-dva - nastavi Johann nekako zbunjeno, čini joj se.

- O, da - pokuša se Lina pribrati - svakako se moramo naći, moramo…

- Javit ću vam kad stižem - prekine ju Johann - i radujem se našem susretu.

- Dobro gospodine Johann, očekujem vaš poziv - odgovori mu zbunjeno.

- Ugodan dan Karolina…  i do skorog viđenja - reče Johann.

- I vama gospodine Johann - odgovori Lina automatski, još uvijek nesređenih misli.

Nije mogla odrediti što Johann želi od nje. I zašto želi da se sastanu kad se troškovi mogu riješiti papirnato, kako je i imala namjeru. Troškova i nije bilo, samo će mu vratiti njegove tri novčanice od tisuću eura.

Vjerojatno se razočarao što nisam uspjela, ali zar bi me onda zvao u Brela? I kog vraga bih trebala raditi u Brelima s dotičnim gospodinom? Hrpa misli i pitanja ju je obuzela dok je sjedala nazad u stolicu i u Ivonine spretne ruke.

- Koja pičkaaaa - razvuče Ivona nasmijavši se, skidajući zaštitni ogrtač s Lininih ramena.

Bila je očigledno zadovoljna svojim poslom. A i Lina bogami.

- Da si muško pojebala bi te na podu ovog trena – Ivona se nastavi smijati zajedno sa ostalim gošćama u salonu.

- Oh da, samo moraš stati u red – doda Lina suho - moram te ugurati u raspored silnih jebača koji me servisiraju. Jednom u tri mjeseca - doda ozbiljno.

Opet smijeh.

Ah, kako ih nasmijavam. A kako bi tek zinuli kad bi znali da je to istina. A to je i više od istine. To je moja stvarnost koju sam prihvatila kao što invalid prihvaća da je ostao bez ruke, recimo, Lina se kiselo nasmije.

Tako je i Lina prihvatila spoznaju da je za nju seks i sva svemirština vezana uz tu radnju nepoznata kategorija, odnosno da nije tip žene koja doživljava seks poput nekih žena. Ili te žene uporno lažu. Što je prilično pretjerana tvrdnja.

Tri-četiri 'izleta' godišnje sa Markom, svaki put bolno potvrđuju da je ona ta koja ne može naći smisao u zagrljaju i širenju nogu, lupkanju prepona o prepone, dahtanju i mrmljanju muškarca dok se grči u naletu sperme koja ostaje u kondomu za brzi zaborav.

Gdje su oni leptirići koji te nose u beskraj i koji te ostavljaju bez daha, gdje je ona snaga ljubavnog zanosa kada će joj noge klecnuti pri pogledu na muškarca, na njegov glas ili uzdignuti kurac i da ga poželi tog trena strpati usta, a ne da joj ga se gurne kad to ne želi. I kad ju se uopće ne pita da li želi, niti u usta niti bilo gdje.

Znalo joj je 'doći', uhvatiti da se napali, tijelo je tražilo svoje i tada je znala stati u tuš kabinu, skinuti ružu od tuša i toplim mlazom direktno u klit postići svršavanje da su joj koljena znala popustiti od siline orgazma.

I zaista bi tada otplovila u oblake, pronašla svoj kutak svemira, uživala i svršavala, u valovima čak. Pa što se to onda događa, uvijek bi se pitala? Sama se može zadovoljiti, a s muškarcem ne. Pitala se da li je lezbijka, čak se zamišljala u tim scenama, ali se nije pronašla u njima. Bilo joj je nezamislivo lizati ženu, to je bilo nespojivo s njenim želucem.

Pa, u čemu je bio problem?

Ostalo joj je zapisano u malom mozgu, kao malena natuknica, pod jednim od zadataka koje mora obaviti, da posjeti psihologa vezano za tu temu. Jednom. Ako stignem. Od silnog posla. I silne jebačine.

∞

Johann je odlučio vrijeme pred ljetnu sezonu provesti u Brelima dok još ne zavlada gužva na ulicama i plažama. Günther je veliki dio posla obavio, tvornica je prodana, kao i zemljište na kojem se nalazila, u tijeku su bili razgovori s radnicima oko visine otpremnina, kuća u Hannoveru je bila u prodaji i već je bilo nekoliko zainteresiranih kupaca. Ništa ga više ne veže za Hannover, osim sjećanja na bolne uspomene.

Njegov saldo na računu, poslije svih obaveza i isplata će biti oko 52 milijuna € i odlučio je veliki dio tog iznosa donirati Institutu za tumore.

Namjeravao je darivati gospodina Karla, zbog njegovog hrabrog pokušaja spašavanja Margoth i njega iz gorućeg auta. Ipak je gospodin Karlo žrtvovao svoj život. Ta mu se misao pojavila onog popodneva dok je čitao prevedeno izvješće spisa o saobraćajnoj nesreći. To ga je pokrenulo iz letargije. Odlučio je, pod svaku cijenu, gospodinu Karlu darivati određeni iznos.

Koliko?

U tom trenutku nije znao. U svakom slučaju puno veći iznos od simboličnog. Znat će, bio je uvjeren, kada se upoznaju i tada će donijeti svoju odluku o konačnom iznosu. No, postojao je problem kako to urediti. Gospodin Karlo nije bio zainteresiran za susret i razgovor.

Možda bi bilo dobro da mu napišem što sam naumio, sigurno bi se predomislio i prihvatio ponudu. Ne vidim zašto bi ju odbio, pa novce još nitko razuman nije odbio, razmišljao je.

Prepustit ću to Karolini da ga ona pokuša ponovno uvjeriti, naročito to ne bi bilo teško ako mu se nedvosmisleno objasni o čemu je riječ. A možda bi bilo najpametnije da ga osobno potražim, porazgovaram i vidim zašto se odbio sastati se sa mnom.

Sletio je u splitsku zračnu luku u petak početkom lipnja i uzeo taksi do Brela.

Kuću u Brelima je održavala i povremeno zračila susjeda, vedra i vječito nasmijana Nina, gospođa koja je lakoćom nosila svoje godine i koja je Margoth uputila u male tajne dalmatinske kuhinje.

Johann je stajao ispred kuće i srce mu se stegne od pomisli da je prvi puta ovdje bez Margoth. Ušao je i unio putnu torbu u hodnik.

∞

Turistička sezona je bila u punom jeku, a Johann je uglavnom sjedio na trijemu u hladovini svoje kuće neposredno uz plažu. Bilo je zabavno gledati pristigle turiste i njihove promjene boja kože od početne crvene do zadovoljavajuće tamne.

Naročito su se isticali, poput njega, osobe svijetle puti, koji bi već prvi dan nastradali na vrućem breljanskom suncu i koji su pokušavali raznim kremama spasiti kožu od neugodnog crvenila i opekotina.

Znao je i on otići do plaže i uroniti u osvježavajuće more ali je to činio uglavnom rano ujutro, kada nije bilo gužve i kada nije bilo jakog utjecaja sunca. Tada bi proveo nekoliko minuta u vodi, iako ne koliko bi htio, jer nije mogao dugo stajati, a plivati više nije mogao.

Poslije toga bi otišao na trijem i sjedio u stolcu do ručka, kojega mu je znala skuhati susjeda Nina, zatim bi legao popodne i spavao, pa bi se vratio u stolicu do večeri. Prisiljavao se na večernje šetnje, ali je osjetio da mu nedostaje snage, pa je odustao nakon nekoliko pokušaja.

Susjeda Nina je izdavala svoje apartmane koji su bili popunjeni cijelu sezonu, pa je vodila brigu o gostima, tako da je malo imala vremena za Johanna, a on joj je bio zahvalan i na to malo vremena što je znala provesti s njim, ako bi mu koji put u toku tjedna na brzinu donijela ručak.

Johann je uglavnom sam sebi kuhao i pripremao jela, pa ga je to znalo prilično iscrpiti i umoriti i kako je vrijeme odmicalo, njegovi obroci su se sastojali uglavnom od narezaka i podgrijanih konzervi.

Günther je završio svoj posao i ostalo je da Johann odluči što će s novcem na računu. A Johannu je bilo potpuno svejedno što s tim, uopće nije osjećao težinu svog bankovnog računa, vrijednost novca mu je postala potpuno irelevantna, bespredmetna, beskorisna činjenica. Margothina smrt je ostavila preduboki trag u njemu, dubinski i sistematski ga je uništavala, lagano gasila sve ljudske potencijale u njemu.

Vegetirao je prirodnim putem, bio je u nekom stanju hibernacije, poput upaljenog laptopa koji se ne koristi.

Bio je svjestan da se, na neki turoban način, namjerno doveo u takvu situaciju, jer pomisao na Margoth samu u onoj tami i hladnoći mu je parala srce, čekao je s radošću trenutak da joj se pridruži, samo što je ubrzao taj prirodni postupak povlačeći se u sebe i gaseći preostalu životnu snagu.

No, prije nego što se pridruži Margoth, mora obaviti ono što je naumio. To si je zadao kao misiju. Trgne se iz razmišljanja i čvrsto uhvati ručicu telefona.

∞

Karolina je zamišljeno sjedila sama u uredu. Bila je na granici da zatvori praktično tek otvorenu kancelariju. Obaveze i režije su premašile prihode, tako da je zaista postala ozbiljna i upitna daljnja egzistencija na ovaj način. Teško joj je bilo priznati da je lako moguće da nije uspjela samostalno opstati, ne zato što nije imala snage, volje, energije ili znanja, nego je jednostavno takva situacija vladala u društvu.

Nekolicina krupnih zvjerki su zauzele sav prostor, malima su ostajale mrvice na koje su se bacali kao gladne vrane bez pardona i srama, često jedni drugima pri tome lomili krila. Ili ćeš poletjeti na tren ili biti slomljen. U državi, poput naše, male ribice, poput Line, su bile lak plijen ajkula koji su vladali ovim prostorima.

Bila je spremna priznati neuspjeh, ali je pri tome morala misliti što i kako dalje. Mogla je postati Javni bilježnik, relativno siguran posao, ali ne i zanimljiv kakvoga je očekivala i zamišljala kao pravnik i odvjetnik. Ili se možda ugnijezditi u kakvu privatnu firmu ili državnu instituciju, ali za to nije imala 'vezu', naročito u ovo vrijeme recesije i kronične besparice.

Zazvoni telefon na stolu i prekine ju u turobnom razmišljanju.

- Da, molim - javi se.

- Fräulein Karolina?- začu Johannov glas.

- Ooo, herr Johann - obraduje se Lina - otkud vi po ovoj vrućini?

- Iz Brela - nastavi Johann - uživam u popodnevu, a što vi radite po ovoj vrućini?

- Upravo se spremam zaključati kancelariju, dosta je posla za danas - slaže.

- Zar radite i početkom srpnja? – začudi se Johann.

- Čistim zaostatke - nastavi lagati Lina.

- Imate li puno zaostataka?- zanimalo ga je.

- I ne baš, skoro pa sam gotova - pogleda na prazan radni stol.

- Imam jedan prijedlog za vas - nastavi Johann.

- Recite - ispusti Lina s nadom.

- Ako se sjećate, ja sam vam napomenuo da ću vam se javiti kada dođem u Brela i da ću vas pozvati da mi se pridružite.

- Da, sjećam se - već se u mislima pozdravljala sa eurima koje joj je poslao.

- Pa, ako vam obaveze to dozvoljavaju, rado bih da dođete ovdje i da provedete ljetni odmor.

- O, lijepo od vas, ali…

- Ustvari, htio bih vas iskoristiti - prekine ju Johann kratko se nasmijavši, pa nastavi brzo.

- Trebao bih vašu pomoć, između ostalog, pa ako vam nije problem da skočite do Brela, smještaj je osiguran.

Vidi matorog, pomisli Lina na tren, pa nije vrag da joj se upucava. Bila je zatečena.

- Bez brige, Karolina, nemojte me pogrešno shvatiti, ne ujedam i ne otimam mlade djevojke, a imam slobodnih soba i neiskorišten štednjak - nasmije se Johann.

Kao da je pročitao što misli.

- Ma nisam ni pomislila na takvo što – posrami se Lina.

- Znači voljna ste doći? - upita Johann s nadom.

- Ako vama neće predstavljati problem, zašto ne?

- Dapače, bit će mi drago da vas ugostim, recite mi kada biste mogla doći?

- Za vikend, ako vama nije problem.

Isuse Lina, pa što to radiš, glas u njoj je pištao.

- Slažem se, naravno, i s radošću vas očekujem.

- I ja se radujem – potvrdi Lina, zblanuta svojim pristankom.

- Dakle, vidimo se, evo pišite adresu - zaključi Johann – i sretan vam put do ovdje.

- Hvala Johann, vidimo se – odgovori Lina, zapiše adresu i spusti slušalicu.

Dakle, Lina, ajde brzi rezime ove gluposti, glas u njoj je brujao. Iskreno, nije pomišljala da ovaj poziv ima drukčiju pozadinu osim one koja je izrečena, nekako je na prvu imala povjerenja u Johanna i njegovu osobnost. Čak je, što je više razmišljala o tome, sve se više radovala toj odluci da prihvati njegov poziv, da se ispuše na moru i zavrišti pod vodom.

A ustvari, nije se dvoumila ni tren, jednostavno se prepustila porivu, vjerojatno iz očaja ove besposlice i nagovještaju promjena koje su se nazirale Johannovim pozivom.

Sljedeći petak je sjela u autobus koji je kretao u 23 sata sa Autobusnog kolodvora za Makarsku.

∞

S Johannom je uspostavila prijateljski i topli odnos, nenametljiv i samozatajan, odnos bez imalo sustezanja u razmjeni mišljenja i stavova.

Znali su dugo razgovarati u toplini ljetne noći o njegovom poslovnom svijetu, o njemačkoj upornosti i pedantnosti, o krizi ljudskih vrijednosti.

Lina mu je pričala o svojim doživljajima na fakultetu i u sudnici, ali nisu razgovarali o partnerima. Pa nije mu Lina o toj temi imala što reći, uostalom.

Jedne večeri je spomenuo da je bio jako vezan za svoju ženu i da je umrla ovog proljeća od čije se smrti ne može i ne želi oporaviti.

Bilo joj ga je žao, njegova bol i žal za Margoth se dala osjetiti kao da je sastavni dio njega, na samu spomen njenog imena se primijeti koliko mu je nedostajala.

Razgovarali su o njegovoj odluci da gospodinu Karlu ostavi dio novaca sa svog računa i da Lina odradi taj pravni dio posla. Nije se iznenadila takvoj odluci, jer je shvatila da Johannu novac ne predstavlja ništa značajno osim zadovoljenja osnovnih potreba, kojih on više nije imao na pretek.

Ipak mu je rekla svoje mišljenje o gospodinu Karlu.

- Karlo je ništavilo, obična protuha, umišljen i duboko iracionalan tip neosjetljiv na okolinu, sklon alkoholu, barem su tako pričali oni koji ga poznaju. Ja sam se osobno uvjerila u istinitost tih navoda i priča o njemu.

- Zar je tako loš dojam ostavio na vas? – čudio se Johann.

- Trebate ga osobno doživjeti. Arogantan je i prilično zapuštenog izgleda. Jedan u moru propalica i protuha koji se muvaju na marginama, nesposobni zauzeti određeni položaj u društvu - sipala je Lina.

- Koliko god se ja trudio vam vjerovati u ovo što ste izrekla o Karlu, opet se čudim da je takva osoba u stanju priskočiti u pomoć nepoznatim osobama i pri tome riskirati vlastiti život – Johann je bio u nedoumici.

- Iskreno, ni meni to nije jasno – potvrdi Lina njegove sumnje.

Na kraju su odlučili zajedno ga posjetiti i potvrditi Linin dojam. Ili ne potvrditi.

Nije joj se baš dopala ta ideja, a kamoli pomisao da se mora opet naći u društvu s tom osobom, no pristala je smatrajući da se toliko ipak može žrtvovati, obzirom na radost i uživanje u ljetu kojega joj je priuštio Johann pozvavši ju k sebi u Brela.

A već je bila skoro dva mjeseca kod Johanna, bližio se kraj kolovozu a vrijeme je bilo naprosto fantastično. Dogovorili su se da će zajedno poći za Vinkovce i to za vrijeme trajanja Vinkovačkih jeseni, u rujnu.

Do tada je rado prije podne kuhala za njih dvoje, popodne odlazila na plažu i večeri uglavnom provodila s njim na trijemu u ugodnom razgovoru i promatranju pješaka, morske pučine i prekrasnim zalascima sunca.

Plaže su bile krcate, gužva po gradu, pravi mravinjak. Nije joj smetalo ništa, opustila se i koristila svaki trenutak da se izloži suncu i zagrljaju morskih dubina, znala je zaroniti i zavrištati od sreće koliko je more pozitivno djelovalo na nju.

Bila je na katu u Johannovoj kući, u svojoj sobi, prepuštena toplini noći i zvucima cvrčaka, tihom šumu valova i udaljenim kricima galebova.

Vratila se nakon izlaska s Giovannijem, opakim talijanom kojega je upoznala na plaži, koji je bio toliko uporan u zadnjih nekoliko dana, da je pristala izaći s njim.

Bio je dječački nametljiv i simpatičan, ali i vrlo zgodan, onako taman, dobro građen i crn, prava frajerčina. Primjećivala je kako ga ženske svih godišta očima gutaju na plaži, a morala je priznati da joj je laskalo što se zalijepio baš za nju.

Tu večer su proveli u restoranu, jeli lignje na žaru i pili crno vino. Bio je zabavan i ugodan sugovornik, sporazumijevali su se i smijali njegovim lošim engleskim i njenim pokušajima talijanskog jezika.

Kasnije su šetali plažom, zastajali i ljubili se dok su im valovi natapali noge, pronašli su tihi i usamljeni kutak između skliskih stijena, skinuli se goli i kupali na mjesečini.

Opet je promatrala svoje noge u zraku i lakirane nokte dok se Giovanni zabijao u nju. Trudila se pokazati barem približnu strast kao ovu koju je pokazivao njen talijan, a koja opet nije nadošla i koja ju je uporno zaobilazila. Trudila je uzdisati, iz pristojnosti prema njemu. I prema nebom posutim zvijezdama. I prema njenoj želji da se osjeti ženom.

Plakala je, opet, u tri ujutro. Tiho i u jastuk da Johann slučajno ne bi čuo. Mnoge bi na njenom mjestu sada skakale do plafona od sreće, a ona ne može zaustaviti suze. Opet i opet. Svaki put se ponavlja ista priča.

Zašto? Zašto baš ja?

Zašto ja moram razmišljati o zlatnim harfama i svilenim zavjesama, o trncima po tijelu, o želji da me ponese njegov dodir, da nestanem u njegovom pogledu, da zadrhtim od njegovog daha na vratu, da upijam njegov miris koji će me ovlažiti u trenu, da budem jebena. Kao žena. I kao ženka.

Njen nutarnji glasić je bio neumoran, uporan i nepodnošljiv.

A osjećala je, duboko u sebi, instinktivno, životinjski sirovo, da je to u njoj, da je dostupno njenom biću i da je dio nje, njene esencije i ukupnog postojanja i to ju je dovodilo do očajničke potrebe da traži to nešto u sebi, da traži sebe, da nađe sebe i smiri taj silni nemir u kojem vladaju demoni i duboke tame, da prestane lutati u svom svijetu u kojem, osim takvih snova i želja, ne želi nikoga i ništa više.

Zar tražim i želim nemoguće? Jebeni psihić. Morat ću ga posjetiti i to uskoro.

Početkom rujna je krenula iz Makarske za Zagreb i to će joj ljeto zauvijek ostati u srcu. Definitivno.

Skoro dva mjeseca kupanja, sunčanja, uživanja u moru i valovima, ugodnog Johannovog društva i dobre dalmatinske kuhinje, crnog vina susjede Nine i razigranih valova. Potamnila je kao ugalj, punih baterija i elana za … za što? Za posao?

Kojega nije bilo.

∞

Čim je otvorila vrata od svoje kancelarije, odmah je nazvala Marka, ponos je ostavila ispred vrata.

- Hej momče - zabrujala je u slušalicu - kako si?

- Linaaaaa - obradovao se Marko - pa gdje si ti, pobogu?

- Hehe, na Jadranu, pod suncem, u moru - nasmije se.

- A što se ne javljaš na mobitel? – upita ju.

- Odlučila sam se ne javljati, osim starcima - odgovori uvijeno.

- Nije te valjda neki gusar zarobio? - našali se Marko.

- Nisam ja te sreće - kikotala je.

- Ili ja te nesreće da moram otkupninu plaćati za tebe - doda Marko, smijući se.

- Jeftino bi prošao, budi bez brige, ovakve polovnjače poput mene plutaju morem poput bova i mole boga da ih netko pokupi, makar kao neželjeni ulov.

- De, de - prekide ju Marko - nisi ti baš polovnjača, prije mi ličiš na rabljenu robu, ali u odličnom stanju - njegov smijeh joj propara uši.

- Baš ti i nije neki kompliment, ali ajde što ću sad, nisam danas cjepidlaka - promrmlja Lina kiselo.

- Slušaj Lina - uozbilji se Marko nakon kraće provale smijeha.

- Zvao sam te prije par dana da te pitam kako stojiš sa kancelarijom i koji su ti daljnji planovi i naravno nisi se javila.

- Dobro, evo sada se javljam - odgovori Lina nestrpljivo.

- Dakle, nisi mi odgovorila - ponovi.

- Kako to misliš? - upita smišljajući što da mu kaže.

- Što namjeravaš sa kancelarijom?

- Hoćeš iskreno?

- Naravno.

- E pa ne znam - odgovori rezignirano.

- Imaš li posla? - nastavi Marko ozbiljno.

Šutjela je.

- No?

- Nemam - progovori Lina tiho.

- Imaš li naznaka da će ga biti?

- Ne znam, ali kako stvari sada stoje, mislim da ne.

- Gadno je i nama - dobaci Marko kao da ju tješi.

- Vjerujem - nije se mogla suzdržati pa ubaci zajedljivo - i ja bih voljela da je meni tako gadno kao vama.

- Ne, Lina - odvrati Marko, pa nastavi ozbiljno - zaista nije lako niti ružičasto što god ti mislila o tome.

- Ma ok, nije važno – povukla se.

- Slušaj, možeš li doći do mene, neću preko telefona, Ok? – upita Marko.

- Kada? Sada?

- Da, sada, ionako nemaš pametnijeg posla - nasmije joj se.

- Pizdo – zareži Lina - evo me za pola sata.

- Dobro, čekam te, bok.

- Bok.

Stigla je za dvadesetak minuta i ušla ravno u njegovu kancelariju. Još je razgovarao telefonom i slobodnom rukom joj ponudi da sjedne.

Lina se uvali u fotelju čekajući ga da završi. Prisjetila se, ne tako davno, kako se u toj istoj fotelji preznojavala čekajući odluku da li je primljena kod njih ili ne.

Trgne ju Marko koji ustane iz fotelje i priđe joj, sagne se i lagano ju poljubi u obraz.

- Hej ljepotice, prekrasno izgledaš, kao iz kataloga.

- Smanji doživljaj – odvrati Lina tmurno.

- Zbilja zračiš, Lina - doda tiho, gledajući ju u oči.

- Kao atomska otprilike - Lina skupi obrve.

Nije bila spremna niti voljna za njegove ulete. Ionako ju je imao kad god je htio. Ustvari, kad malo bolje razmisli, ona je njega imala kad je htjela, ali to sad nije bilo važno.

- Ne, nego si baš jebozovna, ono baš… baš - nastavi.

- Marko - presiječe ga - molim te, poštedi me patetike.

Podigao je obje ruke u zrak.

- Ok, imam pravo na svoje mišljenje od kojeg ne odustajem - okrene se nazad prema stolu i sjedne u fotelju.

- Lina - započne - saznao sam da u Vinkovcima primaju djelatnika u DORH, pa je pomislio da bi te to možda interesiralo, ako .… -

Zapanjila se. Tko zna kakvu je facu napravila kad je istog trena Marko zastao.

Gledala ga je otvorenih očiju i polako probavljala tu vijest, nesposobna da se pomakne. 

Šutjela je a istodobno joj je tisuću misli šibalo glavom. Bila je istovremeno uzbuđena i zbunjena od silnih mogućnosti pa sve do žalom za svojom slobodom koju sad ima.

Marko je sjedio sa rukama spojenim iza vrata, njegova omiljena poza. Nije nimalo sumnjala u istinitost te vijesti, osim što ju je prilično ošamutila.

- Ako se slučajno odlučiš, mogu ti pomoći - ubaci tiho.

Sjedila je i okretala po mozgu ovu vijest.

Zvuči suludo primamljivo, inspirativno, izazovno i prejebeno dobro.

- Ček' malo - prozbori - ti mi hoćeš reći da postoji mogućnost da se ubacim tamo? – upita polagano Lina.

- Ako ti tako odlučiš - odgovori mirno Marko - da, postoji velika, izgledna mogućnost. Samo reci da li bi htjela taj posao.

Opet je duboko udahnula.

- Znači ja kažem da, želim i eto me već tamo - jedva ispusti.

- Pa … otprilike tako… da - potvrdi Marko i dalje mirno sjedeći, kao da se zabavlja.

- Aaaa…. - razvukla je Lina - do kada bih se trebala odlučiti? - upita suho.

- Do kraja ovog mjeseca - odgovori joj odmah.

- Daj mi par dana, molim te.

- Nema problema - odgovori Marko - razmisli pa mi javi ovaj tjedan.

- Ti veliš da to možeš srediti? – ponovi Lina nesigurno.

- Da, mogu, to nije tvoj problem - odgovori Marko odlučno - na tebi je da se odlučiš.

Gledala je u njega. I on u nju. Netremice.

Sav njihov odnos, kakav god da je bio, potvrdio je jednu bitnu činjenicu, a to je da je on zaista prijatelj, istinski prijatelj i oslonac. A takvih je jako malo upoznala. I svjesna je da to ne čini radi povremenog umakanja u nju, već zbog toga što joj je odani prijatelj.

Ustala je, zaobišla stol, prišla mu, sagnula se i poljubila ga u usta, toplo i od srca.

- Hvala ti Marko - prošišta kroz stisnuto grlo - iskreno i veliko hvala. To je sve od mene.

- Ne tražim od tebe nikakvu zahvalnost - promeškoljio se – sretan sam da ti mogu pomoći, zaista.

- Znam, zato ti i zahvaljujem od srca – odvrati Lina plačnim glasom.

- Ajd sad još i počni suzit - reče smušeno, ustane i zagrli ju.

- Jebi ga – prošaputa Lina, dok je nemoćno puštala da joj suze kaplju po njegovoj košulji.

Čvrsto ga je grlila i plakala kao dojenče koje izgubi dudicu. Skupilo joj se koječega u zadnje vrijeme i sad su se otvorili ventili koji su ju držali uspravnom. Došlo je vrijeme da se prizna poraz i da se okrene novi list. A možda to i nije poraz, tješila se. Vrijeme će pokazati, uostalom.

- Jebi se - otrgne se naglo od Marka i izjuri iz sobe.

Stajao je jadnik zbunjeno i dugo gledao u zatvorena vrata.

Sutradan je nazvala Marka i rekla mu da bi prihvatila tu ponudu.

Nakon dva sata ju je nazvao i rekao kome da se obrati i javi. Zinula je kad je čula koliko je to visoko išlo. I odmah požalila sve one koji će uzalud predati svoje molbe za to radno mjesto.

Pokrenula je postupak gašenja kancelarije, najamnine i otkaza stana za što je potrošila cijeli sljedeći tjedan. Eh da, i otišla je u Ministarstvo na razgovor. S jednom od glavnih faca. Koja ju je uputila u DORH. Na sastanak s još jednom facom. Na još jedan razgovor. Ugodni.

Bila je upućena u novi posao.

10. rujna, u kasno popodne, pozdravila je rukom Zagreb, prošla naplatnu na autoputu i navečer došla u Vinkovce pa pravac u svoju sobu. Sastanak s tamom i svojim blijedim sjenkama. Na plakanje. Tiho i prigušeno u jastuk, koje nitko ne čuje. Osim Line. I njenih noćnih prijatelja demona.

A nitko sretniji od njenih roditelja, naravno. Kćer im se vratila. Pokisla i spuštenog repa. Koja starta 1. listopada u državnom odvjetništvu. Spasi me bože, pomisli Lina sa strepnjom i uzdrhtalom nadom.

∞

Sutradan je pozvala Johanna da joj se pridruži u Vinkovcima, na Vinkovačkim jesenima.

- Krećem odmah - kratko je rekao.

Obećala je da će ga sačekati na autobusnom kolodvoru. I zaista, u kasno popodne je izašao iz autobusa, slab, blijed i krhak, ali sa širokim osmjehom na licu. Očito ga je ovo dugo putovanje izmorilo, pomisli Lina, radosno ga pozdravljajući.

Lutali su od hotela do hotela i jedva je uspjela pronaći za njega slobodnu sobu i to u hotelu 'Vila Lenije'. Pukim slučajem, jer je na upit za slobodnom sobom, upravo jedan gost otkazao, tako da je Johann sretno upao.

Potpuno je smetnula sa uma da su svi vinkovački hoteli bukirani i prepuni gostiju. Za tjedan dana je svečano otvaranje Vinkovačkih jeseni, grad živi cijelu godinu za ta dva tjedna radosti i ponosa Šokadije i Slavonije.

Smjestila je Johanna u sobu i dogovorila da će doći sutra po njega pa će zajedno potražiti Karla. Već joj se želudac polako okretao od te pomisli. No, ovaj put bar neću piti jaeger, obeća samoj sebi. Nadala se da neće piti ni Karlovu žuč. Već joj ga je bio pun kufer, a još se nisu ni vidjeli.

Da je bar odselio u nepoznato. I nepovratno. Zauvijek.

Sutradan prije podne je našla Johanna u predvorju hotela za stolom uz čaj. Pozdravili su se.

- Posjetimo mjesto gdje sam ga zadnji put našla – predloži Johannu, držeći ga pod rukom dok su išli ka Lininoj Corsi.

- Slažem se, vi ste vodič i ja vas slušam - slabašno se nasmiješi Johann.

Stigli su do Anine gostionice.

- Ostanite u autu – dobaci mu Lina izlazeći - idem vidjeti da li je tu.

Preletjela je pogledom po punim stolovima tražeći Anu. Ugleda ju za šankom i priđe joj.

- Dobar dan – pozdravi ju Lina.

- Ooo - razvuče Ana - dobar dan i vama.

- Recite mi molim vas, da li je gospodin Karlo u blizini? – upita Lina.

- Koji Karlo? - pravila se blesava.

- Pa… onaj Karlo …

- Vaš prijatelj?- nastavi Ana nevino.

Lina ju pogledala ravno u oči. Pogledom koji ruši i uništava. Tad je Ana prozborila.

- A taj Karlo, sad se sjećam - klimne ravnodušno, pa nastavi.

- E pa ne znam gdje je, već duže vrijeme nije bio ovdje. Prestao je piti. I dolaziti.

Lina je zastala neodlučno, bila je sigurna da Karlo boravi u ovoj rupi među svojim drugarima po boci.

- Hvala vam - odbrusi Lina i otperja van.

- Nije ovdje – obrati se Johannu, sjedajući u auto.

- Gdje smo sad?- upita Johann.

- Idemo do njegovog stana, možda je tamo – Lina se lecne od pomisli na njegovu susjedu Martu.

Ubrzo su stigli pred Karlov stan na kojemu su rolete i dalje bile spuštene.

- Evo me odmah, samo da provjerim da li je tu - prozbori Lina.

Stala je ispred stana i oslušnula. Ništa. Mir i tišina. Pozvoni. Zažmiri i pripremi se na njegovu odbojnu facu. Ništa. Pozvoni još par puta kratko i shvati da nema nikoga.

Požuri kroz izlaz jer joj se učinilo da se lagano otvaraju Martina vrata.

- Nema ga ni u stanu – reče, sjedajući za volan.

- A da li radi negdje? - upita Johann.

- Mislim da radi u nekom servisu, nečega… nemam pojma čega, ali nisam sigurna. Navodno je čak na dugotrajnom bolovanju - odvrati Lina rezignirano.

Već je bila pomalo ljuta što se vozaju kao dva slijepca a Karlu ni traga. Nije jednostavno znala gdje ga potražiti. Tada se sjeti gospođe Željke.

- Idemo do majke njegove djevojke, ako ona ne zna, onda smo u sosu.

Opet je Ivan otvorio vrata i nemalo se iznenadio kada je ugledao nezvane goste. Srdačno im je pružio ruku i uveo ih u dnevni boravak.

Željka je sjedila u trosjedu, onako sitna i krhka, gotovo je nestala u njemu. Začas se digne i pruži im ruku te im ponudi da se smjeste u naslonjače.

Lina je predstavila Johanna.

- Dobar vama dan - izgovori svima Johann.

- Kojim dobrom? - pozdravi Željka ljubazno dok je Ivan već pripremao sok i kavu u kuhinji.

- Tko o čemu, ja o gospodinu Karlu – reče Lina, te se kiselo nasmije, pokušavajući biti vesela.

- O, opet Karlo na tapetu - progovori Ivan noseći pladanj sa sokovima i stavljajući ga ispred nas.

- A kako ste vi Karolina? - upita Željka - došla ste na Jeseni?

- Između ostalog, da – klimne Lina.

- A gospodin s vama je… vaš gost? - upita Ivan.

- Pa i jeste na neki način - odgovori polako da bi Johann mogao pažljivije pratiti njihov razgovor.

- Ustvari, gospodin je sudionik saobraćajne nesreće od prošlog ljeta, zajedno sa vašom kćeri i Karlom - doda Lina suho.

- A tako - reče Željka polako.

Zagleda se pozorno u Johanna.

- Kod Gospića jel' tako - doda Ivan također polako.

Oboje su osjetili da Johann puno bolje razumije hrvatski ako se polagano priča, pa su i oni prilagodili svoj tempo.

- Ja - ubaci se Johann slabim glasom - moj žena i ja smo bili u auto.

Zašutjeli su. Obavila ih je sumorna tišina.

- Vjerujem da su uspomene bolne - prekine Ivan neugodnu šutnju.

- Ja - nastavi Johann - bilo strašno, ali živi zato što je Karlo gasio vatra i spasio nam život.

- Pričao nam je Karlo o tome - potvrdi Ivan.

- Ja, moja žena bila teško stradala, živjela još mjeseci poslije tog u kolica, nije pokretna bila - izusti Johann.

- Strašno - progovori Željka.

- O ja, strašno -  ponovi Johann.

Opet su zašutjeli, svako u svojim mislima.

Nije bilo lako vratiti se u prošlost i ponovno proživjeti te trenutke, nikome od prisutnih.

- A kako je vaša žena danas? - tiho upita Željka, prekidajući tišinu.

- Moj žena je umrao prije par mjeseca - odvrati Johann tiho.

- Žao mi je - gotovo u isti glas izgovore Ivan i Željka.

- Hvala vama - odvrati Johann - ali je bolje da je umrao nego što se patila i muči.

- Nadam se da nije dugo patila - prozbori Željka.

- Osam mjeseca nakon umfal je zaklopila oči – odgovori im Johann.

Željka podigne obrve i začuđeno pogleda u Ivana. Oboje se značajno pogledaju.

- To bi ispalo da je umrla u trećem mjesecu ove godine, ako se ne varam – ubaci Ivan.

- Ja, točno tako - osmog ožujak umrao moja Margoth i tri dana poslije ja sahranio.

- Kriste - krikne Željka i prekrije rukom usta.

- Rekli ste osmog ožujka? - ponovi Ivan začuđeno.

Lina pogleda u njih dvoje i nije joj bilo jasno otkud toliko čuđenje što je Johannova žena umrla. Johann je isto bio iznenađen kao i Lina.

- Ja - ponovi Johann - osam ožujak je dan za smrt moja žena.

- Gospode bože - promrsi Željka skupljajući ruke u molitvu.

- Kao i Mirna – prošapta Ivan zgranuto.

Johann ih je gledao još više zbunjen, kao i Lina.

- Mirna, Željkina kćer je također umrla osmog ožujka ove godine – objasni im Ivan.

Tajac. Muk. Nevjerica.

Lina nije mogla doći k sebi.

Kao prvo, uopće nije znala da je Mirna umrla, a sad još ispada isti dan kao i Margoth.

Ledena jeza joj prostruji kičmom.

Pogleda u Johanna. Ništa mu nije bilo jasno, nije povezao datume.

Lina mu na njemačkom kaže da je Mirna bila u autu s Karlom prilikom sudara. Zastao je na tren, probavljajući ovu informaciju. Tad je shvatio. Problijedio je kao krpa, zanijemio u prostoru.

Svi su izgledali kao da su upravo prošetali kraj duha. Ili kraj nekoliko duhova. Lina posegnu za čašom i popije sok na iskap.

- Nevjerojatno koja slučajnost - progovori Ivan šupljim glasom.

- Da – ponovi Lina bez glasa.

Johannu se polako počela vraćati boja u lice, kao i Željki. Očito su bili duboko potreseni ovom spoznajom.

- Vaša kćer ja umrao i to isto dan kad i moj Margoth? – gledao je Johann u Željku polako izgovarajući riječi.

- Da - prozbori Željka – tako izgleda.

- I to od posljedice nesreće - doda Ivan tvrdokorno, kao da je Željku želio uvjeriti u tu činjenicu.

- Kako to mislio? - upita Johann začuđeno.

Ivan je zašutio. Bilo je očigledno da je rekao svoje i da ne želi dodatno pojašnjavati.

- Ivan je mišljenja da je Mirna umrla od posljedice udarca u glavu prilikom te nesreće - reče Željka tiho - i ja sam tog mišljenja, ali to mi neće i ne može vratiti moju Mirnu.

- Isuse, žao mi je Željka – prozbori Lina kad je konačno došla k sebi - nisam imala pojma da je vaša kćer umrla - bilo joj je neugodno.

- Hvala vam Karolina, naravno da niste mogla znati – odgovori Željka tiho.

Bilo je sumorno u dnevnom boravku, osjećala se težina u zraku i prisustvo smrti je bilo očito, hladnoća se uvukla među njih.

Slučajnost?

Koincidencija?

Viša sila?

Misterij?

Lina ne želi misliti o tome, naježila se od mogućnosti.

Johann je sjedio u fotelji, mislima udaljen od ovog mjesta u nekom svom svijetu, vjerojatno s Margoth.

Željka se povukla u dubinu trosjeda i nestala u njemu ne skrivajući suze.

Ivan je bezvoljno šutio a Lina je osjećala svoje hladne noge dok ih je tišina turobno pritiskala.

- No, tako je očito moralo biti - progovori Željka nakon nekog vremena, brišući papirnatom maramicom suze - i tu je kraj priči o mojoj Mirni.

- Frau Željka - oglasi se Johann šupljim glasom - meni jako žao vaša kći, vrlo dobro znam kako vaša bol, tako i meni moja bol. Ali vi sigurno misli da krivac sam ja za nesreća?.

- Ne mislim tako - odgovori Željka mirno - koliko znam, vi niste mogli utjecati na događaj a i sam ste bili žrtva okolnosti.

- Hvala što tako mislila - odvrati Johann s olakšanjem.

- Mirna i Karlo su nam pričali što se dogodilo, tako da smo upoznati s detaljima – nadoveže se Ivan.

- O, da – Lina odluči prekinuti sumornu atmosferu - Karlo, što se događa s njim? Znate li gdje je on sad?

Željka pogleda Ivana pa u nas.

- Karlo je u svom stanu … navodno … tako čujem … - odgovori Željka.

- Kao i što čujemo da se navodno više ne vucara okolo po kojekakvim birtijama - dočeka Ivan.

Očito je jako zamjerao Karlu stil života, što i nije bilo čudno, barem meni, pomisli Karolina.

- Zar je oduvijek bio sklon… takvom ponašanju? – upita Lina, birajući riječi.

- Karolina - odgovori joj Željka - već sam vam zadnji puta rekla da je Karlo divan čovjek i jako draga osoba, a to i sada tvrdim, bez obzira na sve, ali nakon smrti moje Mirne se promijenio, jako …neprepoznatljivo, nažalost - odmahne rukom.

- Njih dvoje su bili sretni jedno uz drugo - nastavi zagledana u prazno, boreći se sa novim suzama. Toliko su se voljeli da sam se bojala te siline njihove zaljubljenosti i ljubavi, bili su jednostavno sretni, nerazdvojni - usne su joj drhtale.

Slušali su ne prekidajući ju.

- Zvuči patetično i nestvarno, ali zaista se iz svakog njegovog pokreta i postupka mogla jasno prepoznati ljubav prema mojoj Mirni, držao ju je kao kraljicu, kao malu leptiricu, kao…

Opet nije uspjela zaustaviti suze.

- Istina - nastavi tiho kad se malo pribrala - Mirna je Karlu bila centar svemira i malo je reći da ju je obožavao, u to nije bilo nimalo sumnje.

Šutjeli su i dalje. Nisu ju prekidali u njenim sjećanjima.

- Slomio se - nastavi Željka tiho - taj dan kada smo saznali da je umrla, od tog dana on više ne postoji, to više nije Karlo kojega sam poznavala. Mirnina smrt ga je pokosila… nestao je zajedno s njom… umro je zajedno s njom…

Ponovo je zaplakala, tiho i bez jecaja, suze su joj navirale.

- Danima je hodao poput zombija, počeo je piti i opijati se, zanemario je posao, okolinu i naročito sebe - nastavi Ivan tiho.

- Nije pošteno prema sebi, a naročito prema Mirni i uspomeni na nju. Mirna nije zaslužila takvo njegovo ponašanje. Odakle mu pravo na taj način poniziti Mirnu i njenu ljubav prema njemu? Zar je postati pijanac i propalica jedina uspomena na nju? - bio je ogorčen.

- Da ga nisam poznavao kao izuzetnu dragu i toplu osobu, ne bih nikada rekao to što sad govorim za njega. Priznajem, nedostaje mi Karlo, onaj koji je nosio radost u ovaj dom i koji je Mirnu činio sretnom. No, takav Karlo više ne postoji i ozbiljno sumnjam da će se vratiti. Ovaj Karlo nije dobrodošao u ovaj dom - završio je Ivan.

Lina pokuša zamisliti Karla kao dragu i prijaznu osobu, zaljubljenog i nasmiješenog, no skoro se nasmijala na tu pomisao. Koliko god se trudila, nije uspijevala, stalno joj je pred očima bila njegova zapuštena i odbojna pojava. Jezovita čak. Uostalom, to i nije njen problem.

- Razumio ja Karlo - začuje se Johannov tihi glas.

- Apsolutno razumio - ponovi Johann, više za sebe.

- I ja ga razumijem - reče Željka - s te strane da se nije mogao nositi s tim saznanjem… da Mirne… nema - glas joj je opet zadrhtao - ali ne razumijem… kako je mogao dozvoliti da uništi svoj život i da se prepusti svojoj propasti. To ne shvaćam.

- Razumio ja - ponovno se javi Johann zamišljeno.

No, dobro, pomisli Lina. Čemu prazne priče o tome tko je kakav bio ili je trebao biti.

- Vrijeme je da se pokrenemo i da saznamo kako i gdje pronaći Karla – oglasi se Lina.

Htjela je prekinuti ovu mučnu atmosferu. Nije se nimalo osjećala dio nje.

- Gospođo Željka – nastavi Lina - recite mi gdje bi mi mogli naći Karla? Bili smo kod Ane u njenoj gostionici i tamo ga nema, bili smo u njegovom stanu i ni tamo nije.

- Iskreno … ne znam - odgovori Željka.

Lina pogleda u Johanna s lelujavom nadom da će sada odustati od potrage. 

- Možda da odete do Servisa - javi se Ivan - da kojim slučajem Brane zna gdje bi Karlo mogao biti.

- Branko je vlasnik servisa za kompjutere, čini mi se – pojasni Ivan - tamo je radio Karlo.

- A gdje Brane boraviti? – trgne se Johann s nadom u očima.

Očito se Johann nije predomislio, pomisli Lina s gorčinom. Ivan im objasni gdje je servis.

Srdačno su se pozdravili i oprostili od Željke i Ivana, koji su ih pozvali na ručak tokom Jeseni, bilo koji dan, ali da svakako dođu. Obećali su da će doći.

∞

U servisu za prijemnim pultom je sjedio postariji čovjek gustih, sijedih brkova i čitao dnevne novine. Pogledao ih je preko naočala spuštenih na vrhu nosa.

- Izvolite.

- Tražimo gospodina Karla, privatno, ako smo na pravoj adresi – obrati mu se Lina.

- Prođite straga - pokaže im rukom iza sebe i nastavi čitati.

- Hvala – odgovori Lina i povuče Johanna za ruku.

Johann ju pogleda podignuvši obrve.

- Izgleda da je ovdje - šapnu mu dok su prolazili hodnikom prema susjednoj prostoriji.

Steglo ju u grlu. S jedne strane osjeća olakšanje što su ga izgleda pronašli, a s druge strane ju hvata jeza od pomisli što ju tek čeka od ponovnog susreta s dotičnim. Pogleda na sat. 10.30.

Ušli su u polumračnu prostoriju u kojoj je za udaljenim radnim stolom sjedio mladić i pod svjetlošću jake stolne lampe prčkao po nekom laptopu. Lina se okretala oko sebe okolo tražeći mračnog, bradatog Karla, ali ga nije ugledala.

- Oprostite, tražimo gospodina Karla - obrati se neznancu. Prozvani se okrenu u stolici i pogleda ih preko ramena.

Gledala je kroz polutamu u mladića i naprosto osjećala njegovu znatiželju koja je vidljivo prešla u nezadovoljstvo. Odbacio je ljutito nekakav pribor koji mu je bio u ruci i otvoreno je zurio u njih, bez riječi.

A što si blenuo toliko, pomisli Lina u sebi, kao da prvi put vidiš posjetitelje ovdje. A opet, ako ne bi smjeli biti u ovoj prostoriji, pa ne bi ih valjda onaj brko pustio unutra.

- Tražimo Karla – ponovi Lina, držeći Johanna čvrsto ispod ruke.

Prozvani ustane i krene prema njima.

Stao je ispred njih dok se Lina osvrtala po prostoriji ne bi li možda ugledala prepoznatljiv Karlov lik za nekim od praznih stolova. Ništa.

Definitivno je ovaj lik bio jedina osoba u ovoj prostoriji. Uočila je da je bio skladno, ali jednostavno obučen. Mekane tenisice, plave rifle i tanka, bijela pamučna majica kratkih rukava, glatko obrijan, malo mršav za njen ukus, tamne puti i uredno počešljan.

Pogleda ga u oči i odjednom joj srce preskoči, zastao joj je dah a vjerojatno je ostala i otvorenih usta. Prepozna Karlove oči, tamne i prodorne, koje su ju netremice promatrale i nisu joj dozvoljavale da udahne.

Nije mogla odvojiti pogled od njegovih očiju, kao da se počela stapati s tamom i prostranstvom u koje su ju povukle, u neprijateljski svijet noćnih mora, bola i jauka, patnje i duboke čežnje, taj drugi svijet i tamu koju je, na neki čudan, neobjašnjiv i svojstven način, prepoznala i koja joj je itekako bila bliska, s čijim demonima se borila i zbrajala poraze.

Sve je to u trenu osjetila dok joj je svijest nalagala hitno i bezuvjetno povlačenje od tog pogleda.

Nemoguće, pomisli panično, pa ovo nije onaj Karlo od čije se pojave ježila od potpetice do korijena kose. Ovaj ispred nje nije ona protuha, onaj mastan i prljav tip koji izaziva nelagodu i kojega je potrebno obavezno izbjegavati, zaobilaziti i prolaziti kraj njega kao pored crknute lešine pregaženog psa, zadržavajući dah.

Tko si ti Karlo? pitala se.

Prisili se da zatvori oči i smiri puls, istodobno se nadajući da nije primijetio njenu reakciju. A nije primijetio jedino ako je slijep, a to svakako nije bio. Ili glup. U što je sada jako malo vjerovala.

Zemljo otvori se, molila je u sebi otvarajući oči. Opet je ispala totalna budala pred njim.

- Zašto se ne čudim što vas opet vidim? - upita Karlo mirno, kao da su se upravo vratili sa pecanja na Bosutu.

Tražila je tragove poruge ili podsmjeha u njegovim riječima i očima, ali nije ih nalazila, ili ih nije bila sposobna prepoznati. Pribrala se i konačno progovorila.

- Johann - okrene se Johannu - ovo je gospodin Karlo… barem mislim da je – prozbori Lina tiho ne gledajući u nikoga.

Johann pruži ruku prema Karlu koju ovaj malo nećkajući prihvati i čvrsto stisne.

- Meni drago da vas upoznati – nasmije se Johann srdačno.

Stajali su nasred prostorije očigledno svi pomalo zatečeni ne znajući što bi sad trebalo činiti. Lina predloži da izađu na sunce, jer joj je bilo neophodno udahnuti svježeg zraka.

- Gospodine Karlo, ako imate malo vremena, rado bismo s vama  razgovarali… opet – naglasi Lina jetko.

- Idemo van sjesti - pokaže Karlo rukom ka izlazu.

Izašli su na zrak i Karlo ih šutke povede u slastičarnicu preko ceste. Sjeli su za okrugli, plastični stol. Johann se prilično iscrpio i bio je vidljivo umoran. I blijed.

Johann naruči sok od breskve, Lina sladoled od vanilije i punča a Karlo, pogodila je, brusnicu. Primijeti da Johann ispod oka promatra Karla koji je otišao u wc oprati ruke.

- Dakle pronašli smo ga – reče mrzovoljno Johannu.

- Ja - odgovori kratko Johann gledajući za Karlom.

- Ali moram priznati da me potpuno iznenadio njegov izgled - nastavi Lina - naime, on se potpuno… uljudio, da tako kažem, ne izgleda kao skitnica od kada sam ga zadnji put vidjela.

- Paa… i ja sam se iznenadio, obzirom na opis koje ste mi dala, očekivao sam sasvim drugu osobu i moram priznati da me ugodno iznenadio.

I mene, pomisli Lina zlovoljno u sebi.

Zbilja ju je taj čovjek uspio izbaciti iz sedla oba puta kad su se sreli. Prvi put joj se doslovce gadio, a bogme je i danas ostala bez glasa.

Promatrala ga je kroz spuštene trepavice dok se vraćao iz wc-a. Karlo je bio malko mršav, lice mu je bilo tamne puti i ispijeno, hod lagan i usporen, siguran u sebe, djelovao je pristojno… čak privlačno.

Ustvari, Karlo je bio prilično zgodan. Mamicu mu njegovu. Ali joj nije jasno otkud ova preobrazba? I od kada? I zbog čega? Što ga je trgnulo?

 Izgledao je potpuno normalno i ni traga onom Karlu koji joj je ostao u memoriji kao opaki i razarajući virus.

Isuse Lina, saberi se više, dosta je Karla za danas.

Onaj njen glasić.

Svoje si obavila, a sada neka se Johann i Karlo dalje sporazumijevaju, više nisu tvoja briga.

Glasić je brujao u njenoj glavi. Ignorirala ga je.

Uzalud.

Mogu im poslužiti kao prevoditelj, ako zapnu slučajno. Ili kao kuharica. Ili kao vozač. Privatni kočijaš.

Mmm… prekrasan okus punča joj natopi nepce. Uspije ignorirati glasić.

- Karlo - pogleda ga Johann kroz naočale - meni drago što vas upoznam, istina drago.

- Čini mi se da ste bili nekako krupniji koliko vas se sjećam - odvrati Karlo zainteresirano ga promatrajući.

- O ja, malo nestalo mast - osmjehne se Johann pokazujući prstom na svoj stomak - a i godine - dometne.

Lina je šutjela, slušala i promatrala obojicu.

Očekivala je odbojnog i prgavog Karla pa ju je iznenadio njegov mirni i prijazni ton kojim je razgovarao s Johannom i Johanna koji je nekako živnuo nakon što su razmijenili nekoliko rečenica.

Osjećala se prilično zbunjeno i nelagodno, naročito joj je smetala Karlova prisutnost i njegova čudna transformacija na koju nije bila pripremljena i izazivao je silinu proturječnih dojmova.

Onog Karla je bila spremna u sekundi otresti ili ga otpuhnuti kao ljigavog crva, a ovog Karla nije znala gdje smjestiti. U koji prostor i koju dimenziju. Gdje on uopće pripada?

Gledala ga je ispod oka, kroz sunčane naočale koje je namjerno ostavila na očima, tražila tragove dobrote, topline i nekakve nježnosti na njemu i u njemu o kojima je toliko govorila Željka, no nije se puno toga moglo prepoznati, bio je prilično zatvoren, ali dovoljno pristojan da to ne prelazi u odbojno.

Više je izgledao nezainteresiran, ne toliko za okolinu, koliko za samoga sebe. Slušao je Johanna, s pažnjom reklo bi se, ali isto tako je mogao sjediti u potpunoj tišini, izraz lica mu se ne bi mijenjao.

Pogled mu je bio tup i nezainteresiran a to je odlika arogancije. I oholosti, bahatosti, nema druge. Arogancija je njegova aureola.

On je lik koji ne može ugodnom vanjštinom pokriti i prikriti svoju poganu narav, zamijeniti svojom trenutnom privlačnom pojavom pijanca i protuhu, što u biti je. U to se Lina uvjerila. Zadnji put. Na svoje oči. I uši..

Nije pušio, primijeti Lina, a što je, navodno, jedna od odlika pijanaca, valjda. Ne drhte mu ni ruke, isto tako joj upadne u oči, niti ima bilo kakve nervozne tikove na licu.

I sjedi mirno, za razliku od nje, koja bi sada najradije pobjegla niz ulicu. Smetala ju je i iritirala njegova pojava, imala je osjećaj da se Karlo svjesno pretvara i da ih namjerno podjebava iz samo njemu poznatih razloga.

Nemir se uvukao u Linin želudac, dlanovi su joj se oznojili i lupanje srca je bilo neujednačeno što joj se nije dogodilo još od ispita kojega je treći put ponavljala pred profesorom Katićem, zadrtim mrziteljem svega što nosi suknju i teškim alkosom, kojega su trpjeli na fakultetu jer je imao jaču političku zaštitu, inače bi odavno izletio sa faksa.

Promatrajući Karla, Lina je imala dojam da je svjestan da ga promatra. Nekoliko puta je, u razgovoru sa Johannom, na kratko pogledao u njene naočale, koje, činilo joj se, nisu puno pomogle da sakriju njenu frustraciju.

Brzo je zažmirila, iako joj je razum govorio da ne može vidjeti što se događa iza njenih naočala.

Lina, što ti je, čuje onaj svoj glasić, saberi se ledena.

O da, pa ja  sam ledena kraljica, dakako, samo što razmišljam kao da mi je likvor kuhani paradajz. Prokisli.

Misli su joj jurile poput formule, tako da nije čula da je prozvana.

- Karolina - začu Johanna, koji ju uhvati za ruku i lagano stisne.

Lina se trgne i refleksno odgovori na njemačkom.

- Bitte, Johann.

- Kao da ste nestala za čas a i sladoled vam se topi u zdjelici - doda Johann, prijateljski se smiješeći.

- Ah, nisam vam htjela smetati – odmahne Lina, stavljajući žlicu sladoleda u usta.

Glupačo…glupačo… njen glasić je bio neumoran.

- No… da čujemo - nastavi Johann na hrvatskom jeziku, gledajući ju pozorno.   

- Što to? -  upita Lina glupasto, svjesna da je nešto propustila.

- Nije važno – progovori Karlo gledajući ju u naočale.

Blažene bile što ih Lina nije skinula.

- Rekao ja Karlu da vi rođena ovdje, a pita Karlo u koja ulica.

- U Prvomajskoj, uz Bosut gdje … - odgovori Lina automatski.

- Bivšoj Prvomajskoj - prekine ju Karlo.

- Molim? – Lina se zbuni.

- Nije više Prvomajska, promijenili su joj naziv – ponovi Karlo.

- Da, u pravu ste - Lina klimne - danas se zove…

- Prvomajska sigurno ne – nasmije se Karlo.

Lina se zapanji i krv joj projuri u glavu.

Ti ćeš mene opet prekidati kao balavicu, sijevalo je u njoj. Dosadno ti je? Mene si našao zajebavati? A ne, nećeš frajeru. pro-či-tan si. Bar s moje strane.

Jebo te pas Karlo, i to lutalica, pa briga me za tebe i tvoj performans, šminkaj se ti nekom drugom, mene ne možeš zavarati. Ti pokušavaš biti malo žešći manipulator, ali si sjebana i do krajnjih granica iskompleksirana faca, brujalo je u njenom mozgu.

Kako bi mu sad razvukla šamarčinu. I to onu pravu. Roditeljsku. Da mu začepim ta pogana usta. Od sada s njim isključivo u rukavicama. Na distanci. Sa štapom ispred.

- Pa da, promijenila je naziv - potvrdi Lina, nakon što je izbrojala u sebi do tri drobeći led u zraku.

- Ispričajte me, vraćam se uskoro - odreže Lina hladno i ustane od stola.

Da je ostala još koju sekundu u njegovoj blizini, pukla bi kao šareni balon sa vašara. Odbijao ju je svakim potezom, svakim treptajem, svakim slovom kojega izgovori.

No, sada kada ga je stavila na mjesto koje zauzima, kada je prihvatila činjenicu da je obični pljuger i provokator, slabić koji se skriva iza maske ravnodušnosti, lakše joj je bilo to posložiti. 

Trebala je malo vremena da se smiri. A to joj baš nije

uspijevalo u njegovom prisustvu.

Prošeta kraj slastičarne, zagledajući se u bogato ukrašene izloge raznih trgovinica sa kukuruzovinom na kojima su se gnijezdili žuti klipovi, zeleno žute tikvice, sitno vezeni otarci i sočne jabuke, sve simboli vinkovačkog kraja i Jeseni.

Topla struja joj prođe tijelom i odnese napetost koja ju je pritiskala. Čuje u daljini, iz nekog kafića, bećarac koji joj dodatno podigne raspoloženje.

Ma goni se Karlo, nisi ti vrijedan moje blizine, imaš ti svoj svijet i svoje pajdaše pa njih provociraj. Ne pripadaš u moje misli. Nema mjesta za takve kao što si ti. Amen. Njen pametni glasić.

U tom razmišljanju, začuje zvona sa obližnje crkve i pogleda na sat.

Podne. A nije danas ništa jela. Vrijeme je za pokret.

Vrati se za stol i sjedne. Njih dva su se očito dobro zabavljali jer je primijetila Johanna da mu se boja vratila u lice, bio je prilično raspoložen. Karla nije udostojila pogleda.

- Karolina - obradova se Johann kad je sjela - pa gdje ste nam nestala?

- Vjerujem da vam nisam nedostajala - odgovori uljudno.

- Baš smo dogovorili da odemo svi zajedno na ručak - nastavi Johann razdragano.

Lina ga pogledala začuđeno. 

- U moj hotel, k meni – široko se nasmije Johann.

Ne pada mi napamet, automatski joj prostruji glavom.

- Hvala Johann, vrlo rado bih bila u ugodnom društvu ali sam obećala ručati s mojim roditeljima - doda slatko, široka osmjeha.

- Ali, Karolina - započne Johann - baš sam mislio da…

- Ne - prekine ga Lina umiljatim glasom, držeći mu ruku - ne mogu propustiti mamin ručak, vjerujem da me razumijete.

Bio je razočaran i to se vidjelo na njemu i bilo joj ga je žao, istinski. Ali nije više htjela ni mogla dozvoliti da dođe u situaciju gdje će biti žrtva Karlovih podjebavanja upadicama i ignoriranja. To je prekrižila.

- Odvest ću vas u hotel – obrati se Lina Johannu.

Johann se okrene prema Karlu.

- Vi ići s nama do hotel, naravno - reče gledajući u Karla i ustajući od stola.

- Odvest ću vas ja - reče Karlo - nema potrebe da se gospođica zamara vožnjom.

Johann začas pogleda Linu, očito nespreman na ovu ponudu. Nije ni ona znala što bi rekla, zapravo.

Osjeća obavezu i odgovornost za Johanna, na neki način, a opet nije mu mogla određivati što će raditi kad nisu zajedno i kako će on provoditi svoje vrijeme.

- Meni svejedno, ali žao velika što ne idete s nama - pogleda ju Johann.

- Nije problem, idite vi - stisne ga Lina za ruku - čujemo se svakako. I poslije ručka na odmor, može? - pogleda ga ravno u oči.

- O ja, nema briga, Karolina - nasmiješi joj se.

- I javite mi se večeras, obavezno - pusti mu ruku.

- Ja, ja… svakako - odvrati Johann - i ugodan dan Karolina.

- I vama Johann - odgovori i okrene se prema svojoj Corsi.

Karla nije niti pogledala.

∞

Poslije ručka je Lina otišla na balkon i ispružila noge na mali tabure. Majka privuče stolicu i sjedne kraj nje. Šutjele su neko vrijeme uživajući u toplini rujanskog popodneva.

Lina je promatrala na mirnu površinu Bosuta po kojoj su male patkice plovile svojim čudnim putevima u ujednačenoj koloni jedna za drugom, ribiče koji su zauzeli svoja mjesta na popločenoj obali, netremice zureći u svoje štapove. Sunce je obasjavalo balkon u svojoj punoj raskoši boja i topline.

- Dobro da ne predeš poput mačke - nasmije se majka, gledajući kćer kako se zadovoljno izlaže zrakama sunca.

Sunca Lini nikada dosta. I nije podnosila duge, tmurne i sive zimske dane. Hladnoću je još nekako mogla podnijeti, čak se i radovati snijegu i snježnim radostima, naročito ako je dan bio sunčan, ali rani mrak i zimsko sivo nebo činilo ju je bezvoljnom i neraspoloženom. Zato je bila zahvalna svakoj zraci toplog sunca koje je koristila maksimalno i kad god je bilo moguće.

Njena tamna put je sad bila intenzivno izražena, pa tek se vratila iz Brela. Osjećala je snagu i energiju koju je akumulirala na moru i iz mora. Oduvijek je željela živjeti dolje na obali, kao i njena majka. Znale su maštati o kućici kraj mora. Ili bar na pogled na morsku pučinu, iako im je Slavonija u srcu, naravno, ali ta sinergija stijena i mora, zraka i neba, valova i mirisa borova je uvelike nadjačavala zavičajne i rodne povezanosti slavonske ravnice.

Posebno je ta želja bila izražena u Brelima, dok je sjedila sa Johannom na terasi tik uz more, upijala i udisala zrak i uzbudljivu snagu valova, prepuštala se dodiru vjetrića sa plaže koji joj je znao uzdignuti bradavice pod tankom majicom, pa je često završavala sjedeći u kupaonici pod tušem i toplim mlazom uperenim u klit, drhtavih usana i nekontroliranih pokreta nogu.

Sjedila je u svojoj sobi i čekala početak filma na tv-u kada ju trgne zvuk mobitela. Pogleda na sat. 20.50.

- Karolina - razveseli ju Johannov glas - smetam li?

- O, ne, Johann, nikako i nikada - nasmiješi se.

- Ja sam u svojoj sobi, a vi ste, pretpostavljam na izlasku ili imate tu namjeru – nastavi Johann.

- Gledam film na tv-u i nemam namjeru ići bilo kuda - odgovori mu napola prateći i njega i film.

- Htio sam vam reći - nadoda Johann - da sam bio s Karlom cijelo popodne i da smo se baš lijepo napričali.

- Drago mi je zbog vas – nadoda Lina, iako je sumnjala u bogat i sadržajan razgovor iz Karlovih usta.

Pa zar je on u stanju spojiti dvije smislene rečenice? Baš.

- Sutra je nedjelja i dogovorili smo da prijepodne posjetimo Vukovar, pa ako biste nam se pridružili bilo…

- Ne, hvala Johann - prekine ga - imam obaveza… - zastane smišljajući koje su to obaveze nedjeljom – neodgodivih.

- Ah, ništa onda, kad su već neodgodive - naglasi Johannn značajno.

Očito nije glup. Ali nije baš osjećala potrebu da se opravdava, naročito s kim i gdje će provoditi svoje vrijeme. I to nedjeljom.

- Želim vam ugodan provod i vidimo se idući tjedan, zar ne? – završi Lina, mjerkajući Michaela Douglasa na ekranu, pitajući se što je Catherine vidjela na njemu, osim love, naravno.

- Dobro Karolina, vidimo se, javit ću vam se – odgovori joj Johann mlako.

Lina ugasi tv. Baš je tupava. Sjedi u sobi a vani u gradu briju sa svih strana poskočice i glazba.

Uhvati mobitel i nazove Jasminu, nadajući se da je tu, obzirom da se nisu čule i vidjele duže vrijeme.

- Molim - začu Lina poznati veseli i dragi glas koji se miješao sa jakom glazbom u pozadini. Očito je bila u nekom kafiću.

- Jasmina, ambrozija te napala, je si živa? – ispali Lina.

- A tko je to, molim? - upita Jasmina rezervirano.

- Lina – podvikne.

- Tko?- upita, trudeći se da prepozna glas od buke.

- Lina… Karolina - ponovi glasnije.

- Linoooo, pizdo nedojebana - obradova se - pa di si ti, majke ti, ček' da izađem van iz ove rupe – nadoda Jasmina.

- Evo me u Vinkovcima, baš se…

- Štaaaa? - zagalami - tu si? Doma si? – prekine ju Jasmina radosno.

- Da, tu sam i …

- Nabaci prnje na sebe i dolazi ovamo o-dma' – naglasi - ja sam ti u jednom kafiću kraj Bosuta.

- To i namjeravam, ali mi reci gdje ti je taj kafić. – upita Lina.

- To ti je u bivšim Termama, samo kreni i nazovi me kada budeš blizu – pojasni joj Jasmina.

- Dobro naći ću te, evo me za pola sata, nemoj mi zbrisati.

- Ne beri brigu, jedva čekam da te vidim - odzvanjao je Jasminin  glas dok se Lina oblačila.

Zastala je pred malim blistavim kafićem i pogledom tražila u gužvi za stolovima Jasminu. Ugleda njenu visoko podignutu ruku i krene prema njoj. Zagrle se i poljube.

Baš mi je nedostajala, pomisli Lina, osjećajući njenu razdraganost i toplinu.

Došle su, gurajući se između stolova, držeći se za ruku, do Jasmininog stola. Lokal je bio dupkom pun. Dva mladića su sjedila za stolom.

- Stjepan, Lina - pokaže Jasmina na jednoga - moj gasitelj vatre – namigne Lini, upoznavajući ih.

- Drago mi je - Lina pruži ruku.

- I meni - odvrati Stjepan ustajući se.

- Slaven, Lina - pokaže Jasmina rukom na drugoga.

- Drago mi je  - ponove oboje.

Pristojni momci, pomisli Lina. I zgodni. Pravi slavonci.

Sjele su jedna do druge, uhvatile se za ruke, sretne što su opet zajedno.

- Lino, pizdo izdajnička, tako mi je drago što te vidim - nagne se Jasmina nadjačavajući glazbu.

- Zašto izdajnička? - iznenadi se Lina.

- Pa ti si ostala purgerica, a to se ovdje, među Ultrasima i Ultrasicama, istinskim navijačima Cibalije, ne smije na glas reći - nasmije se glasno.

- A gdje ćeš veće navijačice Cibalije od mene – odvrati joj Lina - pa ja redovito izgubim glas kad odem na utakmicu. I psujem k'o kočijaš. I psujem mamicu svim sucima, glavnim i pomoćnim - nasmije se Lina grleno.

- A purgerica više nisam, tako da znaš - doda.

- Kako nisi? - pogleda ju Jasmina začuđeno.

- Vratila sam se, prije par dana, za stalno.

- Stvaaarno??? - začudi se Jasmina- pa govorila si mi da si otvorila svoju kancelariju.

- Kratko, ali slatko zadovoljstvo - odgovori sjetno Lina - i sada sam tu.

- A što ćeš raditi ženo božja u ovoj pripizdini? - uozbilji se Jasmina.

- U struci - odgovori Lina oprezno - ali o tom drugom prilikom – pokuša biti malo glasnija od buke u lokalu.

- Ajd', dobro - nije forsirala Jasmina, znajući da nije ni vrijeme ni mjesto za takav razgovor.

- Predlažem da idemo na zrak - dobaci Jasmina svima nakon što su popili piće - gužva je i glas mi se gubi, a ne volim kad me se ne čuje - nasmije se.

Ustanu svi od stola kao po komandi i izađu van iz lokala. Bila je topla jesenja noć i mnoštvo ljudi i djece je šetalo prema mostu i od mosta na Bosutu.

Izgledalo je kao da Lina nikada nije napustila Vinkovce, onaj osjećaj pripadanja rođenom gradu se dodatno pojačao dok su šetali kroz Lenije, prema bazenu i stadionu. Stari mirisi su se stopili sa novim izgledom grada i znala je da se vratila kući.

Dobro došla Lina, njen glasić.

Njih dvije su se držale pod rukom i prisjećale se detalja koji su obilježili njihovo poznanstvo, od osnovne škole, prvih izlazaka, budalaština u Gimnaziji, Jasmininom prvom pijanstvu nakon mature koje je završilo skokom u Bosut, strahova, želja i nadanja u Zagrebu, Jasmininih prvih koraka u Bolnici u Vinkovcima kao mlada liječnica i Lininih propalih nada kao samostalne odvjetnice. Išle su iza Slavena i Stjepana koji su vodili svoj razgovor.

- Otkada si sa Stjepanom? – upita Lina tiho.

- O, ima deset mjeseci - odgovori Jasmina i oči joj zablistaju - došao je sa specijalizacije i naravno odmah pao kad me ugledao - nasmije se.

- Oooo, o tome ćeš mi u najsitnije detalje, sočne – razvuče Lina usta - a ovaj Slaven?

- Njegov bratić iz Pule, došao je na Jeseni - odgovori Jasmina.

- Sviđa ti se? – došapne joj Jasmina i stisne podlakticu.

- Zgodan je – prizna Lina, mjerkajući ga odostraga.

- Da zgodan - nastavi Jasmina posprdno – ajd' ne pizdi majke ti, ma komad i po je, moraš priznati, vidi ga kako je građen, k'o iz kataloga, jebote - šapće joj dok su hodale glavom uz glavu.

- Da mi Stipe nije pod kožom, bolje reći, u gaćicama, bacila bih se Slavenu pod noge, bi boga mi - brbljala je.

- Frfljaš bez veze – odvrati joj Lina.

- A ti ne bi? - gurne joj Jasmina lakat među rebra.

- Mislim… imaš li ti koga da te jebe u tu lijepu glavicu Ili si još s onim šonjom Markom? - doda napola ljutito.

Nije joj se Marko svidio kada ih je Lina upoznala jedne subote, smatrala je da je Lina na gubitku i da je zavrijedila boljeg, u najmanju ruku neoženjenog.

Lina se nije odveć obazirala na njene primjedbe, jer je i sama bila toga svjesna, ali joj je tempo i način na koji je tada živjela odgovarao, barem je tako mislila.

- Nemam nikoga - odgovori Lina rezignirano.

- Vidi se - Jasmina ju prijekorno pogleda sa strane - hodaš kao da si metlu progutala, jebote, zapekla si k'o kaubojska tava, garant. Moramo to promijeniti - naglasi - pod hi-tno.

- Ma nije mi do toga sada - pokuša Lina skrenuti razgovor - moram se prvo adaptirati na novu situaciju.

- Moraš se ti kurac adaptirati - odbrusi joj Jasmina - to jest, baš to, moraš, kurac… ali dobiti - nije popuštala dok su se vraćali pred most.

Eh, Jasmina moja, niti ne znaš koliko si u pravu, pomisli Lina, ali meni ne treba samo kurac, meni treba njegov vlasnik u kompletu, koji će ispuniti moju dušu i srce, svaku moju poru, kapilaru i atom snagom koja će zauzeti mjesto ovim strahovima, nadi i silnoj želji koji me sputavaju i ne daju disati, a ne samo prostor među nogama.

No, nije joj se htjela povjeriti, nije to nikome i nikada, to ostaje u njoj, a do kada, bog zna.

- Ma nije problem – odvrati Lina - ima toga gdje god se okrenem.

- Da, ali mi se čini da se slabo okrećeš - pogleda ju Jasmina ispod oka.

- Hej vas dvojica - odjednom podvikne - kuda ste zapeli?

Obojica zastanu u trenu tako da su ih odmah dostigle. Jasmina uhvati Stjepana pod ruku i oni krenu naprijed.

- Moram nešto šapnuti mom vatrogascu - namigne Jasmina vragolasto, okrećući se prema Lini i Slavenu - možda je zaboravio gdje gorim, pa da ga usput podsjetim - nasmije se veselo.

Slaven ostane uz Linu spuštenih ruku i oni krenu za Jasminom i Stjepanom. Bilo joj je jasno što Jasmina namjerava. Spojiti ju sa Slavenom.

Šetali su jedno vrijeme u tišini slušajući Jasminin povremeni smijeh.

Upravo je Lini odgovarala Slavenova šutnja dok je upijala miris Bosuta koji je podsjećao na djetinjstvo i na prve pokušaje plivanja sa napuhanom traktorskom gumom, na prva gnjuranja pod vodom i grleni Zvonkov smijeh dok bi kašljucala vodu, prvih sabljara koje je ulovila i trčala pred stan, pod balkon, luda od sreće pokazujući ih majci, nagovarajući ju da odmah skuha fiš paprikaš, a što joj je mati uzalud pokušavala objasniti da se od tih ribica ne može napraviti fiš.

- Moram biti iskren - odjednom progovori Slaven pogledavši ju sa strane - nisam uspio čuti tvoje ime od one buke u lokalu.

- A jel? - smete se Lina, polako se vraćajući u stvarnost.

- Lina – odgovori mu.

- Ja sam Slaven, ako nisi zapamtila - doda i ponudi joj savijen lakat - da se ne odvojimo u gužvi -  osmjehne joj se.

Automatski ga uhvati ispod ruke te nastave za Jasminom i Stjepanom. Skladno je to izgledalo, 

Kao bračni par, pomisli. Još nam fali pas na uzici ispred nas. Nasmije se tiho u bradu.

- Zapamtila sam - odgovori mu - lako je bilo jer si me podsjetio na onog dinamovca Zambatu.

- Ti se kao kužiš u nogomet? - zapita ju okrećući se prema njoj.

- Samo ono što je vezano za Cibaliju, iako mi je draže bilo ime Dinamo, koje je taj klub nosio prije puno godina.

- Dinamo?- upita Slaven začuđeno.

- Pa Cibalija se prije zvala Dinamo, sve do devedesetih godina - objasni mu - to je klub za koji je moj ujak nekada igrao i za koji smo svi u obitelji zdušno i sa srcem navijali.

- Vidiš, nisam znao - reče - ali baš i nisam neki poznavatelj niti ljubitelj nogometa - doda nemarno Slaven.

- Ne pratiš nogomet? – Lina je bila u čudu.

- Baš i ne, evo priznajem - nasmije se Slaven i podigne slobodnu ruku u laktu - ja sam ti više za hokej, ragbi, boks, hrvanje i tako, prave muške sportove.

- Hrvanje? - ponovi Lina - to je kao judo ili … ?

- Ne bih rekao, ali promatrajući sa strane možda izgleda slično.

- Nikako mi neće biti jasno zašto se muškarci tuku i to još nazivaju sportom i plemenitom vještinom – odmahne Lina rukom.

- Grubost među muškarcima je stoljećima prirodno i genetski određena i razvijana kroz evoluciju pa je prirodno da se i u sportu manifestira - nastavi Slaven gorljivo - savršenstvo muškog tijela, duha i sirove snage u jednom, to je potreba i cilj bavljenja borilačkim vještinama.

- Baviš li se ti takvim sportom? - upita ga Lina.

- Ne - odmahne glavom - bilo je nekakvog pokušaja boksa na studiju, ali je ostalo na rekreaciji do danas.

- Znači lako ti je razbiti nekoga grubijana ako bi došao u priliku? – upita Lina, promatrajući ga sa strane.

Baš joj i ne izgleda kao osoba koja bi se mogla u to upustiti, ali eto vidiš kako izgled može varati, pomisli.

- Ne volim nasilje - odgovori on - izbjegavam takve situacije.

- Naravno, primitivaca za gužvu ima na svakom koraku – primijeti Lina.

Nije ga mogla nikako odrediti gdje bi ga svrstala. Miran, staložen, prijatan sugovornik i prilično nezainteresiran za okolinu, to je, onako, na prvu bio utisak. Nije se osvrtao niti zapažao gomilu oko sebe i prekrasno uređene izloge trgovina, nije reagirao na kakofoniju zvukova koji su u njoj izazivali nagon da poskoči i zapleše na svaki trzaj tamburice ili žestoki zvuk rocka ili tehna koji je vibrirao iz bezbroj kafića kraj kojih su šetali. Živio je u nekom svom svijetu, očito zadovoljan sadržajem.

- Ustvari, možda smo mi primitivni kada… - prekine Slaven misao jer ih je rastavila skupina tinejđera koji su zastali pred gužvom na cesti. Zaista je bilo jako puno ljudi na ulicama, tisuće ih se probijalo u kolonama, ova topla rujanska noć je naprosto mamila na šetnju i provod.

Izgubili su Jasminu i Stjepana pa su, hvatajući se ponovno za ruke, probijali kroz Gradski park prema užem centru grada, gdje se, ispred zgrade Gimnazije, održavao karaoke show.

Stali su i slušali mlade entuzijaste koji su pokušavali uhvatiti svoj trenutak slave.

Lina je cupkala u mjestu na taktove pjesama, prepuštala se toplom Slavenovom stisku osjećajući sitni nemir i uzbuđenje.

Pogledavala ga je krajičkom oka i sviđalo joj se sve više to što je gledala. Bio je visok, bljedunjav, ali zanimljiv, ljepuškast, rekla bi, ulijevao je sigurnost, mirnu luku za pristajanje. Pitala se, na tren, da li bi mogla s njim završiti u horizontali i nije nimalo dvojila.

Ostali su nekih pola sata uz karaoke pjevače i nastavili kroz gužvu. Jasminu i Stjepana su definitivno izgubili pa odluče sjesti u kafić ispred gradskog Muzeja.

Uspjeli su, na sreću, uhvatiti slobodno mjesto za stolom na terasi jer je Lina bila već prilično umorna od šetnje i stajanja.

Sjela je pogleda usmjerenog ka Gradskom parku kojega je obasjavalo bezbroj malih lampica iznad usko poredanih štandova sa suvenirima i rukotvorinama, pijuckala gusti sok od breskve i promatrala rijeku prolaznika koji su razgledavali izloženu ponudu.

- Boli me činjenica da je moj voljeni grad, nakon Domovinskog rata, izgubio svoju dušu, svoju razdraganost i spontanost – požalila se Lina.

- Misliš na ove oštećene fasade? – Upita ju Slaven.

- Da. Vinkovačke rane su još vidljive na pojedinim fasadama, a novi lik i izgled je poremetio onu sliku koju sam imala o njemu.

- Meni se čini pristojnim gradićem – Slaven zaokruži pogledom oko sebe.

- Nedostaje mi onaj slatki nemir u zraku koji je bio izražen dok sam kao gimnazijalka vikendom izlazila, prepuštajući se njegovim širokim i otvorenim sokacima, radovala se razigranim kapljicama slapova vodoskoka na fontani u parku, uživala u bezbrižnoj igri golubova i umirujućim zrakama sunca koje su se probijale kroz guste krošnje starih divljih kestena – Linu obuzme tuga i nostalgija.

- Nedostaju mi poznata lica, lica moje mladosti koja su nestala u moru novih likova naseljenih nakon rata, za koja me ništa ne veže i koja smatram, ne neki način, tuđim i nepoznatim, kao da su uljezi koji su nepozvani upali u moj voćnjak, kradući mi brižno i pažljivo uzgojeno voće.

Osjećala je duboko u sebi te nedostatke i promjene kojih do sada nije bila svjesna. Povratkom je shvatila koliko su joj stari i prepoznatljivi Vinkovci nedostajali. Današnji Vinkovci su joj izazivali nemir i kao da je s ratom nestalo vedrih i toplih boja njenog djetinjstva.

Te osjećaje je trenutno zatomila i nije dozvolila da prevladaju i ugase dobro raspoloženje slušajući iz zvučnika pjesmu '…ništa mi neće ovi dan pokvarit…'

Slaven je šutio, kao da je osjećao da joj je potrebna ta šutnja, a Lina je zatvorila oči, upijala je sve ove vibracije i naboje u zraku, lelujala je u svom prostoru miješanih osjećaja, sretna i radosna, sjetna, nemirna i uzbuđena.

- Slobodno? - trgne ju nepoznati ženski glas i izbaci iz stanja ugodne hibernacije.

- Da - odgovori Slaven pokazujući na prazne dvije stolice za njihovim stolom.

- Hvala vam - odgovori ženski glas.

Lina nerado otvori oči i ugleda žensku kako sjeda na praznu stolicu do Slavena i muškarca koji je sjeo do nje.

Sledila se u trenu.

Ne, pomisli očajno, brzo zatvarajući oči, daj bože da nisam dobro vidjela. Puls joj je istog trena skoči i natjera vrućinu u obraze.

Ma nije istina, pomisli bijesno, pa zar je moguće da od svih silnih kafića i stolova u gradu baš nađe da sjedne ovdje, kraj mene?

Prisili se pogledati desno od sebe. Naravno, bio je to gospodin Karlo, dotjeran, skockan i ulickan kao obala poslije naleta plime, kao da je došao sa snimanja sapunice u kojoj je bio glavni junak… srcedrapatelj nevinih balerina.

Osjetila je njegov miris vodice za brijanje, ugodan i nenametljiv, dok je sjedao na stolicu i Lina se na tren, zagleda u njegov profil.

Okrenuo se i pogledi im se sretnu. Očekivala je njegovu poznatu hladnoću i odbojnost, prijezir i ignoriranje, prijeteću tamu i ponor mračnih dubina kojima je bio gospodar. Ali svakako nije očekivala sjaj svjetlosti lampe sa terase koja mu se zrcalila u plavetnilu njegovih očiju, vedrinu, čak i prijateljsku toplinu i nagovještaj osmjeha, lagani, titrajući i stidljivi.

Gledala je u te oči koje joj nisu prijetile i nisu bile tvrde i nepristupačne, u čijem prostranstvu i ljepoti je, nesvjesna, polako nestajala, gledala je u to nasmiješeno lice koje joj je izazvalo silinu emocija koje nije mogla odrediti niti im se suprotstaviti.

Istodobno ju je neka čudna slabost obuzela, od tog malenog nagovještaja ljudskog i normalnog u njemu, koja joj ne dozvoljava da se otrgne tom pogledu, slatka nemoć da spusti pogled, prodirala je u nju do dna duše, u najskrivenije dijelove u koje je jako rijetko zalazila, osjećala je da se guši, zarobljena i paralizirana.

Vrijeme je stalo, mogao je asteroid udariti na stol pokraj njih, vjerojatno da se ne bi ni pomakla.

Nesvjesno je stiskala ruke u krilu, pokušavala dozvati razum i pobjeći od doživljenog, glasić u njoj je govorio da je sve to umislila, da je kraj nje onaj Karlo, prgavi i nepodnošljivi, od kojega joj se trnci dižu vratom, dok je istodobno neobjašnjivi poriv i želja u njoj jačala u namjeri da mu se obrati, da ga pozdravi, da mu se osmjehne.

I baš je bila instinktivno otvorila usta da to učini, već joj se osmjeh nazirao kada se Karlo najednom ukrutio, pogled mu se zamrznuo i ona poznata hladnoća iz njega ju zapuhne poput zimske bure, trgne ju i vrati u stvarnost poput hladnog tuša.

Okrenuo se od nje, kao da ne postoji. Samo tako. A htjela ga je toplo pozdraviti. S njenim najdražim osmijehom. Isuse.

Ostala je zgrožena. Opet.

Cijelo tijelo joj je vibriralo od nemoćnog bijesa. Okrene se i zatvori oči. Broji Lina do deset, glasić joj govori.

- Slavene, popij pa idemo - protisne Lina grubo, a da nije ni do dva uspjela izbrojati te mahne rukom konobaru koji je upravo prolazio kraj njih.

Slaven je zbunjeno pogleda i bez riječi na brzinu ispije preostalo pivo u čaši.

- Joj pa ne morate ići zbog nas - zacvrkuta ženskica – nećemo smetati jedni drugima - nadoda pomirljivo, gledajući okolo pune stolove i dajući im do znanja da su ovdje pukim slučajem što je za njihovim stolom ostala jedina dva slobodna mjesta.

Lina primijeti da je djevojci neugodno što su se našli u toj situaciji i bi joj istog časa žao što je ovako primitivno reagirala, ali, sad je kasno. Nije ta ženska kriva.

Ja sam inače majstor da uprskam nešto što rijetko kome uspijeva i to na način da obično tim potezima potvrdim status primarne i egocentrične glupače, što se uvijek iz aviona moglo prepoznati, posipala se pepelom u sebi dok je ustajala iz stolice.

I obično nastradaju potpuno pogrešne osobe, što je dodatan razlog njenog povišenog pritiska i što bržeg bijega od žarišta i povoda tih gluposti. A naročito trenutni uzrok. Karlo. Kojega bi mirne duše zadavila. U Bosutu. S ovećim kamenom oko nogu. I još vezanog lancima.

Slaven je galantno platio konobaru i oni začas nestanu sa terase. Sigurno Karlo opet pilji u moje noge, pomisli Lina bijesno.

'…ništa mi neće ovi dan pokvarit… još joj odzvanja pjesma u ušima. Baš.

Mamicu ti tvoju primitivnu, nadjačavao je glasić u njoj stihove pjesme. Lina, pa zašto si dozvoliš da te izbaci iz ravnoteže lik jednog umišljenog papka?

Glasić je bio uporan.

Jedan obični susret u kojemu on hladno dokazuje i pokazuje što je i tko je a tebi digne tlak i napraviš takvu budalu od sebe, samo tako. Koja normalna ženska bi reagirala kao ti?

Odjebi, odbrusi glasiću u sebi.

Čini se da je Jasmina bila u pravu, trebala bih se izjebati. Bar ne bih bila podložna ovakvim reakcijama. Ili je to baš upravo zbog toga?

Nemir je okupirao njeno tijelo.

Slaven je šutke šetao uz nju.

Lina zastane i pogleda ga u oči.

- Imaš li ti namjeru mene pozvati večeras u krevet ili nešto slično tome? – izleti joj.

Bravo Lina, ovo je finale, biser za antologiju tvojih gluposti. Glasić u njoj se smijao. Ignorirala ga je.

Slaven zastane i pogleda ju u čudu. Šutio je. 

- No? -  ponovi Lina, neumoljivo gazeći po svom ponosu.

- Lina - započne Slaven, gledajući ju s oprezom - nismo stigli do toga da ti objasnim, ali kad već otvoreno pitaš, otvoreno ću ti i reći.

- Slušam - solila je jače svoju ranu, gledajući ga netremice.

- Ja sam gay - reče joj mirno.

Gledala ga je i dalje, ne shvaćajući što je upravo čula.

- Gay? - ponovi Lina nakon nekoliko trenutaka s nevjericom.

Hvatala je zrak otvorenih usta.

- Misliš… peder? - nastavi dok joj je polako sjedalo.

- Da, peder - ponovi Slaven mirno - i imam dečka.

- Ne zezaš se sa mnom, je li? - upita Lina slabašno se osmjehujući dok su joj se suze pojavile u očima.

- Ne, ne zezam se – odgovori, čvrsto ju gledajući u oči.

- Ali…- počne Lina i stane.

Što se tu sada treba još izreći. Ništa. Čovjek je bio jasan i glasan. Svaka mu čast. Ona je ispala glupača. Jasna i glasna. Svaka joj čast, naravno. Ništa novo.

- Zaboravi - nasmije se Lina napola histerično.

Bila je na rubu živaca i malo je nedostajalo da eksplodira. Koje ugodno veče. Prvo joj onaj gmaz Karlo uništi dobru volju i razbije raspoloženje a sada joj ovaj peder pomete svako zrnce dostojanstva.

Okrene se bez riječi i krene prema svom stanu.

'…ništa mi neće ovi dan pokvarit…' još joj je odzvanjala pjesma u ušima.

Tu noć je dugo grlila jastuk i plakala nemoćna da zaustavi suze. Tiho i grčevito. Da starci ne čuju. Uvijek tiho. Da nekoga ne probudi. A htjela se derati iz sveg glasa. Da izbaci sav taj silni nemir iz sebe.

Kad će me netko zagrliti, istinski, muški?, pomisli uz jecaje.

∞

Kuja. Nedojebana. 

Takve individue jednostavno nije mogao svariti. Pogotovo ove stalno napuhane, koje razaraju zdrav mozak svojim prisustvom kao da su ispale iz američkih serija o odvjetnicima.

Pa što si sve ne umišljaju te šupljače, pomisli Karlo gledajući za Karolinom.

Ako je i pravnica to nije razlog da se ne spusti sa oblaka. To ju sigurno ne čini osobom a priori vrijednom poštovanja, što dotična nastoji u svakoj prilici dokazati.

Prisjeti se njihovog prvog susreta kod Ane i njene arogancije. Ti boga, samo što nije pljunula za njihov stol. Dobro, malo su dečki pretjerali, ali na takvom su mjestu i takvi su, a ti si ostala u visinama, zlato mamino i još nas smatraš nižom rasom. Ma gibaj. U troskocima.

I sada maloprije ista stvar.

Gleda onim pogledom kojim se ubijaju komarci. Doduše, nisam ju odmah ni prepoznao za stolom, djelovala je zgodna i prijatna ženska i učinilo mi se u početku kao da ima trunka osjećaja u toj hladetini. Do trenutka kad su nam se pogledi susreli. Kada sam ju prepoznao. Odmah mi je prisjelo, presjeklo u želucu kao da sam pojeo žlicu ljutog i vrućeg čobanca, tek skinutog sa tronošca.

Od svih mjesta u gradu, tražeći dva slobodna i baš sjesti kraj nje, to je izgleda Lucifer morao imati svoje prste.

Kao i u slučaju kada me Sabina pokupila na kolodvoru i ušla u moj život. Samo što je Sabina bila anđeo, za razliku od ove Luciferove miljenice.

Kao bumerang mu se vrati sjećanje na te mučne dane.

Sabina je bila lijepa i mlada, duge plave kose, crnih očiju i vragolastog osmijeha, ista njen otac Brane, kod kojega je radio u servisu. Studirala je u Zagrebu, ali je koristila skoro svaki vikend da dođe u Vinkovce.

Tako je, jednog vikenda u svibnju, u kasno predvečerje, dijelove njegovog života Sabina počela skupljati, kada ga je, izlazeći iz vlaka iz Zagreba, našla na vinkovačkom željezničkom kolodvoru, pijanog i zaspalog na stolici u čekaonici.

Pozvala je Branka, svog oca, koji je došao vrlo brzo pa su ga stavili u Berlinga i odvezli k sebi, u nusprostoriju iza kuće. Tamo su ga smjestili u sobu u kojoj je provodio većinu vremena, donosili mu hranu i čistu odjeću, novine i razne časopise.

I tako skoro dva mjeseca. Uz uvjet. Jedan jedini. Kojega je Sabina zahtijevala. Bez čašice.

Pristao je na to idućeg popodneva kada je Sabina došla k njemu u sobu da otvori prozore, razvuče zavjese i prozrači sobu.

Bio je napola budan, mamuran i razdražljiv. Svjetlo ga je dodatno razdražilo i rukom je pokrio bolne oči.

Ipak ju je uspio prepoznati. Kao kroz maglu se prisjećao vožnje ovamo, nečije ruke koje su mu skinule prljavu jaknu, majicu i rifle i koje su ga stavile u krevet. Poslije toga opet mrak. I maraton s demonima.  

- Ostavi zavjese - reče joj napuknutim glasom.

Sabina ga nije poslušala nego je nastavila otvarati prozore. Ugodna svježina se trenutno osjetila.

Okrenuo se od izvora svjetlosti, pokrivši se preko glave u kojoj mu je tutnjalo kao u parnoj lokomotivi. Bilo mi je muka, osjećao je drhtavicu i slabost i organizam je tražio bocu. Punu. Čekao je da Sabina izađe, da se obuče i put po noge. Kod Ane.

- Pustit ću ti vodu u kadu da se okupaš - reče mu Sabina dok je odlazila u kupaonicu.

Ma nema šanse, pomisli Karlo. Samo mi još para treba udariti u glavu.

Sabina se vrati i stane ispred njegovog kreveta. Gledao ju je ispod očiju, napola žmireći, stavljajući dlan preko čela.

- No? - progovori Sabina, podbočivši se o bokove.

- Što? – odgovori Karlo nervozno, boreći se sa lupanjem u glavi.

- Ustaj i vozi u kadu - pokaže mu prstom prema kupaonici.

- Ne pada mi na pamet - odbrusi joj i legne natrag na jastuk.

Sabina se sagne i naglo povuče pokrivač. Ostao je gol, savijen na boku u stranu.

- Pokrij me i izlazi van - zareži.

- Diži se - nastavi Sabina odlučno - u kadu. Smrdiš… smr-diš – nastavi - i u mom si krevetu, a neću da mi krevet smrdi.

O jebemtisunce. Pa koji je klinac ovoj maloj, što sad glumi? Ustao je napola, sjeo na krevet, pokrio rukama međunožje i pogledom potraži svoje stvari po sobi ali ih nije našao.

- Gdje su mi stvari? - upita ju razdraženo.

- Vani, na sušenju - gledala ga je netremice.

- Pa što sad da obučem, boga mu poljubim - režao je.

- Ništa - odgovori mu - idi u kadu i donijet ću ti čistu trenerku koju sam ti kupila.

- Kupila sam ti i nove gaće - doda suho.

Gledao je tupo u nju dok je pokušavao prihvatiti nove informacije. Nije mu baš nešto mozak bio u formi. Zaklopi opet oči od napora.

- Doći ću za dvadesetak minuta - čuo je Sabinu dok je izlazila iz sobe.

Bila je prilično uporna, zajedno sa svojim ocem, da ga izvuče iz stanja u koji je potonuo zadnjih mjeseci.

A zaista je zaglavio. Doslovce.

Njegov život se u jednom jedinom trenutku raspao u milijun beskorisnih dijelova, bezbroj krhotina puknutog vjetrobranskog stakla, poput divljih kapljica visokog slapa koji se razbija o stijenu, nestao je u mračnim dubinama svijesti u kojima su vladali demoni koji nisu imali milosti dok je bio budan i svjestan.

Tada se borio s Mirninim likom, nejasnim i nelogičnim kao dječji slikarski radovi, pokušavao nekim djelićem svijesti složiti njenu sliku u glavi koja je neprestano lelujala, mutila se, nailazila i nestajala, dok je tu sliku nastojao izoštriti, posložiti i zagrliti njeno tijelo, ljubiti njene oči i usta, grliti joj vrat i udisati njen miris.

A bilo ga je posvuda, tog njenog dragog lika i prepoznatljivog mirisa. Mirisa žene koju je volio, koju je obožavao, svaki njen dah, svaku njenu izgovorenu riječ, svaki treptaj i pokret, sve što je njeno je dirao, okretao i mučio se dohvatiti.

Stalno je bježala i istodobno mu trčala u zagrljaj, dozivala ga i šaputala o svojoj ljubavi. Grlio ju je čvrsto a njoj je stalno bilo hladno i taman kada bi se zagrlili, odjednom je nestajala i Karlo je ostajao u mraku kojega je povremeno zabljesnuo bljesak svjetlosti iz ničega, u mraku u kojem je čuo njene pozive i vapaje da ju povede prema svjetlu i toplini.

Trčao bi olovnim nogama prema njenom glasu, spoticao se i padao, rušio demone mutnih oblika i cerekave nakaze koji su se priječili između njih, dizao se i osluškivao njen dah, osjećao na vrelim obrazima njene usne, njene crne uvojke koji su klizili kroz njegove grčevito stisnute šake, njene ruke kojima ga je podizala iz blatnjavih jama, ruke koje su ga grlile zaustavljajući drhtanje umornog i iscrpljenog tijela od maratona kojega je trčao, iznova i iznova.

Iz dana u dan, nije bilo predaha, morao ju je izvući iz mraka i dubokih ponora, daleko od jezivih, prozirnih prikaza i utvara, staviti ju u mirišljavu kadu i oprati joj prekrasno tijelo koje je čekalo njegove nemirne prste, usne koje je drhtavim prstima pipala zatvorenih očiju zbog pjene u očima, morao ju je odnijeti na trosjed pred toplim kaminom, igrati se njenim napetim bradavicama, sladiti se mirisom  i božanskim sokom njene vlažnosti.

Pod naletom neke čudne blažene žute tekućine, koju je drhtavim rukama prinosio žednim i ispucalim usnama, njegova silna želja i borba je uvijek posustajala i završavala nestankom u ništavilo i zaborav.

A tamo… tamo se najugodnije osjećao, tamo im demoni nisu mogli prići i nije im bilo hladno. Tamo je Mirna bezbrižno spavala na njegovom ramenu. Jedino se tamo nisu tražili, pipali u tami i jedino tamo nisu plakali.

Ostane sjediti u krevetu nakon što je Sabina izašla iz sobe. Usta su mu bila suha, ruke mu se tresle i bilo mu je zlo.

Oprezno ustane sa kreveta i krene u kupatilo. Učinio je nekih dvadesetak teturavih koraka i već se uznojio. Zagrli wc školjku i pokuša povratiti. Nije išlo. Mutilo mu se i drhtao je kao list na vjetru.

Uspio se natjerati da se ispravi, pa je sjeo na rub kade. Držao se jednom za rukohvat, a drugom za čelo. Bubnjevi u glavi su imali svoj krešendo. Sjedio je tako nekoliko minuta dok sijevanje u glavi nije malo popustilo.

Ustane, zatvori vrata i krene u kadu punu mirišljave pjene. Bućne u nju i usput izbaci malo pjene preko vrha kade. Baš mu je godila toplina i mirisna kupka. Tijelo mu je očito vapilo za takvim blagodatima. Legne i zagnjuri glavu..

Uzme šampon i počne prati kosu. Kriste, kako je to dobro, pomisli.

Trljao se i trljao sapunom, skidao sa sebe svu prljavštinu, talog, bijedu i smrad svog tijela. Potpuno je zaboravio koji je to prekrasan osjećaj. Biti čist. Nespojivo. I nevjerojatno.

Izađe iz kade i obriše se u veliki ručnik pa se zamota u njega. Prođe kraj velikog ogledala na zidu. Zastane, okrene se i zagleda u lik koji je gledao u njega.

Taj lik je bio ispijenih obraza, duge i zarasle kose, neuredne i zapuštene brade, mršav i izraženih ključnih kostiju koje su stale u vidno polje ogledala.

Karlo se naceri i lik mu odgovori cerekom. Podigne desnu ruku i tip učini isto. Spusti ruku i ovaj isto. Okrene glavu u desnu stranu i on to isto učini. Pa na lijevu. Stalno ga je kopirao i ponavljao svaki Karlov pokret. U detalje. Istovremeno. Sada su se gledali u oči. Netremice. Karlu se nije nimalo dopalo što je gledao. I što je bilo vidljivo.

Gledao je u sebe, odnosno u to u što se pretvorio. Zgrozio se. I uplašio. Toliko se uplašio tog lika u ogledalu, tog strašnog sebe, da je klecnuo koljenima.

Pao je na pločice. Nije apsolutno bio svjestan svoj stanja. Nije se usudio opet stati pred ogledalo. Taj pogled bi ga mogao ubiti, kao glinenog goluba, kao malog mrava pod golemom čizmom, toliko je ranjiv i otvoren bio.

Ovaj lik je živi mrtvac, hodajući zombi, vampir koji nije stoljećima vidio tračak svjetla. A možda niti ne živi, ovo je tijelo odavno umrle osobe koje egzistira pukim slučajem, pokreće se vjetrom i hibernira u prostoru. Karlu su misli radile kaos u glavi.

Pogleda u svoje drhtave ruke kao da ih prvi puta vidi, okreće mršave prste kojima prelazi preko upalih i zaraslih obraza, prolazi kroz vlažnu kosu.

Opet bljesnu u njegovom mozgu, poput iznenadne i nenajavljene munje, vidi osobu nalik sebi u tom tračku svjetlosne bjeline kako se raspada, komadi mesa mu otpadaju sa kostiju i trunu na očigled, ruke i noge otpadaju i truplo pada preko njih, tvoreći jednu amorfnu masu, neprepoznatljivu u obliku koja se stapala sa gustom maglom. Samo mu je glava ostala čitava.

Vidio je u toj magli poznati i dragi lik, vidio je Mirnu kako maše, širi ruke i s užasom širi oči kako mu se približava. Vikao joj je, u panici, da ne prilazi toj spodobi, da to nije on, da je njen Karlo tu, odmah iza, da se malo okrene i da će ga ugledati kako joj se smiješi očekujući njen zagrljaj.

Stala je, neodlučna, uvjerena da se raspao pred njenim očima, da je nestao, ispario poput dima, zatim je naglo kleknula ispred ostatka te mase, zagledala se u tu glavu ispred sebe, sklopila je ruke u molitvu dok su joj suze klizile niz lice.

Mirna, anđele moj, vikao je, tu sam, okreni se, molim te.

Bio je uspaničen, nije se uopće osvrtala na njegove urlike.

To nije tvoj Karlo, to nisam ja, urlao je izbezumljeno dok je grabio prema njoj kroz gustu maglu. Nije ga čula. Bila je skamenjena u pokretu, u svojoj boli, u svojoj molitvi.

Šutnuo je divljački nogom tu glavu i prišao je Mirni, zagrlio ju, ali su mu ruke prošle kroz nju. Hvatao ju je za ruke, za tijelo, za kosu, bjesomučno ju pokušavajući dodirnuti, ali ju nije uopće osjećao. Njeno tijelo nije postojalo, samo je lebdio njen lik ispred njega.

Shvati da to uopće nije bila Mirna nego da je samoga sebe hvatao za ruke, nastojeći se povratiti u stanje prije nego što se počeo raspadati. Čuo je svoju glavu kako se cereka u blizini. Potrčao je u pravcu smijeha i uhvatio glavu sebe, jedino što je još ostalo od njega. Čuo je tog sebe kako se smije, podmuklo i šuškavo, kako mu se raduje što se raspada i kako će dočekati Mirnu koja će se isto tako raspasti, lagano i bolno u dijelove i nestati u vječnosti.

- Gade - reče samom sebi - nećeš nju, ne dam ju i zavitla svoju glavu daleko od sebe u gustu bjelinu magle. Čuo je sebe kako se drečavo i krištavo smije dok mu je glava padala niz oštre stijene i razbijala se u tisuću komadića.

Još je čuo u daljini kako mu ponavlja ime. Tada se više nije čuo. Nastao je muk. Tišina koja je trajala. Umirujuća. I silno olakšanje kad je magla odjednom nestala ustupajući pred suncem na obzoru koje obasja prekrasnu sliku zelene livade i bezbroj ptica šarenih krila na procvjetalim granama.

I tad vidje u daljini Mirnu kako mu prilazi, kako širi ruke i kako se raduje njihovom susretu. Prišla mu je i oni se čvrsto zagrle.

- Karlo moj, da li si mi se vratio? – upita, gledajući ga u oči.

Nije ju shvatio. Nije znao o čemu to priča. Pa bio je cijelo vrijeme s njom, ni trenutka se nisu razdvajali.

- Mirna, što ti je? - upita ju u čudu.

Samo ga je gledala, toplim, neboplavim očima.

- Mirna - ponovi Karlo sa zebnjom.

Opet ga je samo gledala. Tada ga uhvati objema rukama za lice, poljubi  i tiho reče.

- Da, vratio si se - osmijeh joj obasja lice.

Okrene se i mahne mu rukom, šaljući mu poljubac.

- Mirna -  ponavljao je pružajući ruke prema njoj dok je lagano nestajala sa zalaskom sunca.

- Mirna… Karlo… Mirna… Karlo… Karlo… Kar- lo… - kao jeka je odzvanjalo u njegovoj glavi.

No, ovaj put to nisu bile Mirnine ruke ni glas. Netko se ubacio u trku. Nepozvan i nepoznat. Uhvatio se rukama za glavu. To je bio glas izvana, iz neke druge dimenzije i prostora. A on tamo nije bio.

- Karlo - začuje Sabinu i osjeti njen zagrljaj u kojem se začahurio poput dudovog svilca.

- Plači - čuje Sabinu - neka to izađe iz tebe.

Pa tko to plače, pomisli Karlo, osjećajući nečije slane suze na licu. Godila mu je toplina njenog zagrljaja, umirivao ga njen miris i dodir kose na licu. I vrijeme je stalo.

Polako otvori oči i ugleda njeno nasmiješeno lice. Sa blistavim suzama u očima. Protrlja oči i osjeti da su mu vlažne. Od suza. Njegovih. I njenih. Sjedili su na pločicama, zagrljeni i sklupčani u malo klupko.

- Sabina, koliko… to… traje - upita škripavo, dolazeći sebi.

- Ne dugo - odgovori mu tiho - bila sam se uplašila tvog krika, pa sam odmah dotrčala, pomislila sam da si se okliznuo i pao - doda.

- Kriknuo sam?- upita zbunjeno.

- Da, ustvari, vikao si i dozivao Mirnu - tiho reče Sabina.

Pomogne mu ustati pa su se zajedno dovukli natrag do sobe u kojoj se presvukao u čistu trenerku.

Tako je počeo njegov povratak među ljude. Povratak u život.

- Kuda si nestao? – vrati ga u stvarnost Sabinin glas koji se miješao sa kakofonijom glazbe iz zvučnika kafića ispred muzeja.

Okrene se na stolici prema njoj i prisloni svoj prst na njene usne

- Tu sam. I tvoj sam - osmjehne joj se Karlo.

Nikada ti nećeš biti moj, pomisli Sabina sa sjetom u očima, gledajući ga sa strane. Sreća pa je toga svjesna. Ali joj baš i ne pomaže previše to saznanje.

∞

Johann je ležao u svojoj hotelskoj sobi i prevrtao mislima po glavi. Dan mu je bio prilično ispunjen i tjelesno vrlo zahtjevan. Lagana večera ga je pomalo uspavljivala dok se prisjećao ručka sa Karlom. Vrlo srdačan, jednostavan, otvoren i prijatan momak, ni traga onoj osobi kakvom ga je opisala Karolina.

Kao da je gledao sebe u svojoj mladosti. Takav je i on bio prije pedesetak godina, miran, staložen i samouvjeren kao što je djelovao i Karlo danas. To se nije uklapalo u sliku koju mu je opisala Karolina, ali u čiju istinitost opet nije sumnjao.

Johann ga je često, za vrijeme ručka, promatrao ispod obrva. Nekako je, duboko u duši, naslućivao što je bio uzrok Karlovom pijanstvu, naročito kada se neki događaji unazad nekoliko mjeseci, koje je čuo od Ivana i Željke, povežu u smisleni redoslijed.

Dok su jeli ukusnu pečenu piletinu, u jednom trenutku, nakon par nevezanim rečenica, Johann ga otvoreno upita što se dogodilo s njim.

- Karlo, meni reklo da ti bio često pijan.

- Dobro su vam govorili - odvrati Karlo mirno, vrteći pileći batak u ruci.

- Sada ti ne piješ? - nastavi Johann.

- Ne, više ne - odgovori Karlo mirno.

- Bio ti dugo pijan?

Karlo se zagleda u tapete iznad Johannove glave.

- Prilično dugo  - odgovori nakon nekog vremena – predugo.

- Mogu li reći da to veza ima sa tvoja Mirna? - upita Johann nesigurno.

Nije htio biti napadan, ali je osjećao da nije daleko od istine.

Karlo ga pogleda preko čaše, popije brusnicu i odloži čašu na stol.

- Da - prozbori suho gledajući netremice kroz Johanna.

Oči mu potamne i odlutaju u beskraj.

Mirna nasmiješena maše rukom sa balkona.

Mirna trči za Malenim, njenim koker- španijelom.

Mirna prstom sklanja crni uvojak dok ga nagnuta ljubi.

Mirna mikserom miješa šlag za voćnu tortu.

Mirna sjedi na trosjedu s njegovom glavom u krilu.

Mirna se kupa s njim u kadi.

Mirna mu prstom pokazuje patkice na Bosutu.

Mirna trza u naletu orgazma, široko otvorenih očiju zarobljenih duboko u svemiru.

Mirna se stisnula uz njega, lagano njišući bokovima dok plešu uz Scorpionse.

Kaleidoskop sličica mu se zavrtio. Brzo i nepovezano. Mnoštvo boja i mirisa. Slučajni odabir sjećanja. I miješanih osjećaja. Gubitka. Radosti. Plača. Sreće. Tišine. Želje. Potrebe. Tuge. Nade. Zaborava. Smijeha. Nestajanja. Pjesme. Žubora. Oluje. Bolesničke sobe. Sunca. Valova. Plamena. Barkica. Hotela. Cvijeća na grobu.

Johann je, kriomice promatrajući Karla, kao da je promatrao svoje oči u ogledalu, u kući na obali Leine. Oči pune bola, patnje, čežnje, silne tuge i gorčine. Oči koje su naglo izgubile svaki tračak radosti, plavetnilo koje je postao tamno i nedokučivo, oči koje su nestale u ponoru i potonule u zaborav.

Takve oči je gledao svako jutro nakon što je Margoth dovežena iz hrvatske klinike i nakon što je shvatio konačnost tog putovanja.

Da, pomisli Johann, znam što ti je Karlo. Znam što te muči. Znam što si proživio. Znam kako si to proživio.

Karlo se trgne i spusti pogled, zagleda se u svoje ruke, prihvati vilicom salatu i nastavi s jelom. 

- Sve je povezano sa Mirnom - nastavi smireno Karlo dok je zelena salata nestajala u njegovim ustima - ona je dio mene, ona je u meni. Zauvijek.

- Ja te razumio Karlo - prozbori Johann tiho - potpuno razumio.

- Moja Margoth isto moj u srcu za vječnost - nastavi – iako otišla, ona stalno tu - pokaže rukom na srce.

Jeli su neko vrijeme u tišini, svako sa svojim mislima.

- Znaš Karlo nešto? - prekine tišinu Johann dok je uklanjao prazan tanjur u stranu.

- Što?

- Znaš da je moj Margoth umrao isto dan kad i tvoj Mirna?

- Molim??? - Karlo ga u čudu pogleda.

- Da, da - nastavi gorljivo Johann - rekla meni Željka dan kad umrao Mirna, to je isti dan kad umrao moja Margoth.

- Ne mogu vjerovati - zastane Karlo s vilicom u ruci, preneražen.

Kakva li je ovo igra sudbine? pomisli s nelagodom.

- I meni čini čudan - reče Johann - i to je neko prst sudbina, siguran ja u to.

- Prst sudbine ili ne - ubaci Karlo - ali je znakovito, svakako.

Iste osobe koje su imali saobraćajku nekoliko mjeseci prije, umrle isti dan, a da nisu niti znale jedna za drugu.

- Bog je to hoće - reče Johann - vezao moj Margoth sa tvoj Mirna, sada siguran da to ima namjera.

Nisam baš siguran da je od boga, pomisli Karlo gnjevno, jer ne bi dozvolio Mirni da ode tako mlada.

Ali, Karlo se ionako odavno posvađao s bogom. Nisu bili prijatelji, a od tada pogotovo. Karlo i bog ne sjedaju za isti stol.

- Sudbina je odigrala svoje karte - potvrdi Karlo.

Nastavili su razgovarati do kasno popodne. Johann je često spominjao Margoth. I Karlo Mirnu.

Johann je pričao Karlu o njegovom putu i razvoju svoje Firme, o njihovim putovanjima, o hladnoći hannoverske zime, o slapovima Niagare i kalifornijskim poljima naranče, dok je Karlo pričao o ribičiji na Bosutu, fišu na Dunavu, nogometu, Jesenima, slavonskoj kobasici i kulenu, poznatim svjetskim facama rođenim u Vinkovcima, poput Rade Šerbedžije, što je Johanna uvelike iznenadilo. Mislio je da je Rade porijeklom rus.

Ispalo je da je Johann njegov veliki obožavatelj stihova, pjesama i glume. A gle slučaja, baš u sljedeći utorak Rade Šerbedžija ima koncert u vinkovačkom kazalištu.

Popodne je začas prošlo i Johann se prilično umorio, pa je morao ići u svoju sobu. Prije odlaska je zamolio Karla da se nađu na ručku i sutra, u nedjelju, na što je Karlo rado pristao. Pozdravili su se i Karlo izađe iz hotela.

∞

Karlu se svidio Johann, ne baš na prvi pogled, ali što je više boravio u njegovom društvu, sve više mu je postajao simpatičan.

Bio je otvoren i neposredan, nenametljiv i ugodan sugovornik, znao je slušati a naročito je bio zabavan njegov hrvatski izgovor.

Jasno je i očito da mu njegova Margoth jako nedostaje, ta njihova povezanost je budila u Karlu poznate leptiriće. Jadni smo mi muški, a kao mi smo snaga koju nijedna sila ne može svladati. Osim malog osmjeha žene. Žene koja te voli. I koja to jasno pokaže. S ponosom i snagom ljubavi žene koja voli.

Ali mu nije jasan Johannov odnos sa onom odvjetnicom. Spomenuo je da je boravila s njim cijelo ljeto na Jadranu. Valjda nisu bili u vezi? Nekako mu to nije išlo pod kapu.

Opet, ne bi se čudio da jesu, od one žene ga ništa ne bi iznenadilo, čak ni da se polarni vjetar zamrzne u njenom prisustvu. Bez mogućnosti da se odmrzne sljedeće stoljeće. Barem. Karlo požuri u stan da se pripremi za večerašnji izlazak s Sabinom.

U nedjelju su s Karlovim golfom otišli i obišli Vukovar, grad heroj kojemu se Johann nije mogao načuditi očitim razaranjima koji su još bili vidljivi, poklonili se u spomen domu Ovčara, posjetili mjesto gdje su mučki i podlo pobijeni ranjenici iz Vukovarske bolnice, zajedno sa legendarnim Sinišom Glavaševićem, novinarom od čijega glasa su mnogi u Hrvatskoj spuštali glavu od stida i koji je, svojim očajnim vapajima, držao cijelu Hrvatsku u napetosti i nadi za spas napaćenog i razrušenog herojskog grada.

Ručali su fiš na terasi restorana ispred Dunava, vratili se u Vinkovce i dogovorili da odu na koncert Rade Šerbedžije u kazalište narednog utorka. Johann se koncertu obradovao kao dijete sladoledu.

∞

Karolina taj sunčani ponedjeljak odluči provesti u šetnji do Sopota i natrag. Na Sopotu  je, kao dijete, provela prekrasne subote u igri i roštiljanju.

Sopot, dio povijesne vučedolske kulture, danas oaza mira i zelenila uz mirni Bosut, okružena malim vikendicama i terenima za igre loptom, mamila je svojom ljepotom i Lina joj nije mogla odoljeti.

Najviše je privlačila nova trim staza koja je iz samog centra grada vodila do Sopota na kojoj se moglo susresti pješake, bicikliste ili rolere.

Karolina se uputi lagano pješice stazom, uz lijevu obalu Bosuta, promatrajući ribiče, patkice, šaš i drezgu koja je sve više sužavala riječno korito.

Obzirom da je Bosut ustvari rijeka stajaćica, koja nema svoju maticu, morala se ispumpavati pumpama u Savu, da bi se pokrenuo bilo kakav vodotok, pa se često znalo događati da je površina vode bila gusto prekrivena neugodnim zelenilom od sočivice, vodenog korova kojega su radnici Vodoprivrede sakupljali pomoću plastičnih plutajućih barijera ne bi li spriječili potpunu prekrivenost površine i pomor ribe uslijed nedostatka kisika u vodi.

Nikada nije voljela taj prizor koji je sprječavao pogled na punu ljepotu Bosuta, naročito u kasne ljetne večeri, kada je sa svog balkona mogla uživati u odsjaju bezbroj lampi na čistoj i glatkoj površini vode.

Pričala joj je majka i da se nekada, za vrijeme proslave 1.maja znalo naći nekoliko desetaka bogato okićenih svjetlećih barkica, čamaca i raznih plovila koji su ponosno plovili od Gradskog mosta, pa sve do Stare brane, kako se zvao mali pješački most ispod kojega se pregradama propuštala voda i time kontrolirao željeni vodostaj.

Danas je nažalost taj običaj proslave 1.maja nestao i zaboravljen.

-To je direktna posljedica blagodati neoliberalizma i slobode tržišta, besramnog bogaćenja odabranih pojedinaca čija je poslovnost i uspjeh često spoj kriminala i veza s politikom pod direktnim patronatom vodećih političkih struktura, jebem im milu mater – znala je Jasmina bjesniti, dok su šetale Tkalčom za vrijeme studiranja.

- Deja vu na ovim prostorima. Očito je Praznik rada dobio neko sasvim drugo značenje, naročito svim onima koji je pojam rada, zaposlenja i primanja plaće bila nepoznata kategorija. A takvih je bilo nedopustiv broj. I s čijim brojevima se zna često manipulirati, a o samim osobama koje se nalaze iza tih brojeva nitko nije vodio brigu.– složila bi se Lina.

Nakon skoro sat vremena hoda je došla na Sopot, gdje je bilo začuđujuće puno izletnika. Stolovi restorana su bili popunjeni pa odgodi popiti čašu soka i krene obilaziti okoliš.

Nije se puno toga promijenilo otkada je zadnji put bila ovdje. Nekoliko novih vikendica i to je bilo sve. Ostao je onaj prepoznatljivi duh i toplina koju je osjetila pogledom na stare i izblijedjele fasade vikendica a miris roštilja, fiša i čobanca joj je ugodno i primamljivo draškao nozdrve.

Uh, baš bih mogla jedan čobanac, pomisli, okrećući se opet prema restoranu da pronađe slobodno mjesto. Za divno čudo, upravo se oslobodio stol za dvoje i Lina brzo uleti na praznu stolicu i sjedne.

Ustvari to je bila drvena klupa koje je sa malenim stolićem činila jedinstvenu cjelinu za dvoje, poput separea.

Naruči čobanac i hladno pivo. Baš je poželjela i jedno i drugo iako je pivo popila možda još na faksu zadnji put, ali zna da će čobanac biti ljut i pikantan, pa će pivo taman dobro sjesti, bez bojazni da će ju oboriti, što joj se ponekad znalo dogoditi.

Čekajući svoju porciju, okrene Johannov broj.

- Ja, bitte - čuje ga.

- Johann, Lina je - prozbori - kako ste, što se radi?

- Evo odmaram na terasi ispred hotela i promatram promet, a što vi?

- Ja sam na jednom izletištu izvan grada, sjedim u restoranu i pijuckam pivo – odgovori opušteno.

- Krasno, krasno - reče Johann - i naravno očijukate s mladićima oko vas.

- Hah, baš i ne - nasmiješi se Lina, osvrćući se oko sebe.

Bilo je dosta bučnih školaraca oko nje, vjerojatno su došli organizirano iz neke od srednjih škola, što je oduvijek bila uobičajena praksa.

- Uglavnom dječurlija - doda Lina sklanjajući sunčane naočale da napravi mjesta zdjelici sa mirišljavim čobancem kojega je upravo dobila na stol.

Ahh…  krasnog i poznatog ugodnog mirisa, mljac. Nosnice joj upiju ugodan miris.

- Jučer sam bio u Vukovaru s Karlom – obavijesti ju Johann.

- O - iznenadi se Lina.

- Da, i nisam mogao vjerovati svojim očima što se tu događalo, gdje doseže bolesni ljudski um, gdje su granice mržnje i nasilja čovjeka nad čovjekom i nad prirodom - Johann je bio preneražen.

- Da, Johann – odgovori Lina s gorčinom - to je prosto nepojmljivo da se takvi zločini događaju u dvadesetprvom stoljeću, ali histerija nacionalizama ovih prostora i suludih ideja raznih voždova i vođa se ponavlja kroz povijest, nažalost nas koji smo osjetili svu silinu, ludost i brutalnost ovih novih vođa ali starih ideja.

- Prokletstvo malih naroda - doda Johann - koji su patronizirani interesima nazovi 'velikih' sila, krupnih i sitnih interesa.

Očito je Johann bio dobro potkovan po tim pitanjima, pomisli Lina.

- Ovo je čudan prostor, Balkan je svima interesantan a svi kao bježe iz njega kao zaostalog i primitivnog, no, sada je mir, valjda, jer se ne puca i ne grme avioni i tenkovi. Ti zvukovi se čuju na nekim drugim prostorima koji su određeni u slagalici igre rata i mira koju igraju svjetski moćnici. Ah ta nafta - nije mogla da ne komentira, puna gorčine.

Čobanac se još uvijek dobrano pušio iz zdjelice, tek je par puta srknula žlicom, pa se i dala u takvu raspravu, jalovu i bespotrebnu, doduše.

- Pustimo sada te nazovi moćnike - reče Johann - oni su sjeme zla na koje ne možemo utjecati dok je ovakvo stanje svijesti čovječanstva i poredak u kojem ta minorna manjina odlučuje u ime većine za svoje interese, povećanje osobnog bogatstva, moći i utjecaja.

- Što planirate sutra? - upita Johann mijenjajući temu.

- Sutra? -  ponovi Lina zamišljeno.

Ništa joj nije padalo na pamet što bi mogla raditi, osim šetati i uživati u atmosferi i sadržaju Jeseni.

- Pa ništa značajno – odgovori neodređeno.

- A da li biste mi se pridružila na koncertu kojega ima vaš sugrađanin Rade Šerbedžija u kazalištu?

- A jel?  - Lini padnu na pamet plakati po gradu koji su najavljivali taj događaj - Uopće vam nije loša ideja, dapače - odvrati razdragano.

- Super - odgovori Johann - znači mogu reći Karlu da uzme tri ulaznice.

Alarm joj se istog trena upali. Karlo?

Pa jasno, oni su sada kao prst i nokat, bogati. Naročito ako mu je Johann spomenuo da mu hoće ostaviti novaca. I ovaj gubitnik se zalijepio za Johanna poput mokrih novina.

- Čujte Johann – Lina će polako, smišljajući kako da se izvuče - moram vidjeti… da li će moji starci htjeti na koncert, pa bih u tom slučaju išla s njima, naravno.

Blaženi starci koji ju uvijek spašavaju.

- Pa mogli bi svi ići, ne vidim problem - nastavi Johann odlučno.

- Ma moji starci baš ne vole društvo, jedino se uz mene mogu opustiti, starci ko starci, šta ćete – nemušto se izvlačila.

- Dobro, kako hoćete, ali bilo bi nam drago da nam se pridružite - reče Johann popustljivo, vidljivo razočaran.

Da, svakako bi bilo drago, naročito vrlom Karlu kojega bi itekako zabavljala njena prisutnost pa da ju može ponižavati, u njegovom stilu. E pa neće ići, ta predstava se neće gledati sutra, glavna glumica je otkazala nastup. A nogu nije slomila. Samo je pametnija. Napustila je grupu. Za takve predstave je spušten zastor.

- Vjerujem da ćete se dobro zabaviti i bez mene – odgovori mu slatko.

- U svakom slučaju, dobar provod i vama - ponovi Johann - a mi se svakako moramo vidjeti i dogovoriti detalje u vezi mojih planova.

- Nema problema Johann – potvrdi Lina.

- Ja ću se čuti s mojim odvjetnikom u Hannoveru, pa ću vam se javiti poslije toga.

- Dogovoreno.

Navalila je na čobanac. Doslovce. Ajme koji ukus, baš po njenoj mjeri ljut, slan, začinjen, gust, aromatiziran. Pivo je imalo savršenu podlogu.

- Slobodno? - začuje glas iznad glave.

Podigne glavu i ugleda čovjeka ispred stola. Žmirkala je prema suncu punih usta okrećući se okolo sebe. Bogme, jedino je kod nje bilo prazno mjesto.

Ode mi sloboda, pomisli zlovoljno.

- Da, izvolite - prozbori snuždeno.

- Hvala vam - reče čovjek i sjedne nasuprot nje.

Lina nastavi s jelom, ne obazirući se na novopridošlog posjetitelja.

- Zar je tako dobar? - upita ju neznanac nakon kraćeg vremena.

- Tko? - upita Lina nespremno.

- Čobanac - nasmiješi se ovaj - sudeći kako s guštom nestaje iz vaše zdjelice, pretpostavljam da mora biti jako, jako dobar.

- Zar se tako vidi? - upita Lina nelagodno.

- Vidi se da uživate u njemu - nastavi neznanac, smiješeći se.

- Bogme dobar je - nasmiješi se Lina preko čaše piva – pravi slavonski.

- Znači preporučate mi ga? – upita ju.

- Naravno, nećete zažaliti - pohvalila je.

- Ne vjerujem baš svim ženama… - zastane - ali vas ću poslušati -  nasmije se veselo.

Još jedan pametnjaković, pomisli Lina. Samo da ne počne sada o feministicama, ravnopravnosti, kuhači, kubikaži ili konjskim snagama. A ne bi se čudila da je i peder, kako mi je krenulo u zadnje vrijeme, postala sam pravi lakmus papir za razne frikove.

 - Vaša volja – promrsi Lina između zalogaja.

- Nisam mislio ništa loše - čuje ga - nemojte odmah dignuti nosić.

- Pa ako ne vjerujete ženama, što me pitate onda? - nije se mogla suzdržati.

Završila je s čobancem i obrisala usta salvetom.

- Rekao sam da ću vas poslušati - naglasio je i dalje se smiješeći.

- Uopće ne morate - odvrati Lina hladno, vrteći čašu s pivom ispred nosa.

- Moram - nastavi se smješkati neznanac.

Šutjela je. Lagano joj se živac počinje dizati. Od njegovog cerekanja. Ne, nemoj Lina, nemoj upropastiti dobar ručak. Jelda da nećeš, glasić u njoj.

- Moram - ponovi neznanac - jer naprosto ne mogu odoljeti nakon što sam vidio kako ste slasno smazali vašu porciju.

Stavila je sunčane naočale i pogleda ga kroz njih. Je li već rekla kako su blažena ta tamna stakla?

Sad ga je tek pravo i osmotrila. Viši rastom, krupan, ali ne salast, fino i glatko obrijan, kratke i uredne kose, tamnih očiju, onako, na prvu, prilično zgodan. I ne djeluje nimalo loše, kako joj se činilo, već više dječački i sklon šali.

I dalje se smiješio i nije u tom osmjehu uspjela pronaći zrnca podsmjeha, sad joj je više ličio na pristojnog momka nego provokatora. Ali, Lina je inače sposobna procijeniti nekoga s takvom sigurnosti u ocjeni isto kao i brojeve lota. I to 5 od 6. Odabrala bi onaj šesti. Koji nije izvučen. Ili da padne sa neke druge planete, ne bi prepoznala razliku.

- Prošao sam test? - upita neznanac i dalje se smiješeći.

- Molim? - izleti joj.

Pa zar je moguće da ju je prokužio, pomisli, dok su ju obrazi počeli izdavati.

- Imao sam osjećaj kao da mi je na glavi skupina malih zelenih koje promatrate  iza visokog i debelog baobaba - nastavi mirno gledajući ju u naočale.

Oh, ovaj je još i vidovit.

Lina opsuje u sebi naočale i njihovu neprozirnost. Tužit će proizvođača za pretrpljene duševne boli.

- Baboab - izleti joj i nasmije se grleno.

Baš ju je taj izraz natjerao na smijeh, iskreni i od srca. Podsjetio je na jednog učenika iz njenog razreda u osnovnoj školi, koji je pokušavao izgovoriti baobab a to mu nikako nije uspijevalo, osim baboab, a oni se valjali od smijeha. 

-Baboab - ponovi lik ispred nje i nasmije se veselo – zgodno

baš, ali odakle vam taj naziv kad ja sigurno znam da nije ispravan.

Gledala ga je kroz izdajnička tamna stakla sunčanih naočala i procjenjivala da li se upustiti u razgovor s njime. Stigne konobar i lik naruči čobanac i pivo. 

- Na toplu preporuku ove gospođice – nadoda, pokazavši rukom na Linu.

Opa, evo tipa koji me nije iz prve nazvao gospođom. Valjda zato što sam u modernoj trenirci. Tamnoplavoj. Šuškavoj. Sličnoj njegovoj.

Konobar pokupi pribor ispred Line i uljudno joj se obrati.

- Znači, prijalo vam je - konstatira konobar vedro.

- Za pet plus - Lina podigne palac i kažiprst u obliku slova O.

- Jeste li za još jedno pivo? - upita ju pridošlica preko stola.

- O ne, hvala, jedva i ovo mogu - brzo odgovori.

- Dakle? - nastavi pridošlica kad se konobar udaljio – odakle baboab?

Lina mu Ispriča događaj iz razreda. Smijeh mu je bio zarazan.

- Ja sam Filip - pruži joj ruku preko malenog stola.

- Lina – odvrati, stiskajući mu ruku.

- Možemo na ti? – upita Filip.

- Naravno – pristane Lina s neobičnom lakoćom.

- Pa Lina, što te namamilo ovdje? Čobanac ili lijep dan?

- Oboje, ali prvo ovo drugo - nasmiješi se - prvo sam željela prošetati, a kasnije, kada sam došla ovdje, navukla se na miris čobanca i eto me punog stomaka.

- Dan je stvoren za šetnju - potvrdi Filip - čak i malo prevruć za ovo doba godine, ali kako se klima mijenja, nije za čuditi se.

- Da, istina – složi se Lina - više nema četiri godišnja doba, nego samo dva, ljeto i zima. Sa plus 25 uletiš drugi dan na plus 5 i počneš ložiti radijatore.

- Istina - nadoveže se Filip - klima se poremetila, ledenjaci se otapaju, tajfuni i tsunamiji su postali normalna pojava. No, ja sam duboko uvjeren da će naš razgovor o tome bitno promijeniti situaciju - nasmije se zarazno.

- Ne samo to, nego će i spriječiti dizanje razine mora i spasiti našu obalu – dodala je Lina pametno.

Bio je zaista ugodan sugovornik, stalno spreman na šalu i sve je izvrtao na šalu. Opustila se i predala njegovom razdraganom i neupitnom šarmu i dječačkoj jednostavnosti.

Razgovarali su o svemu što im je palo na pamet, od zakrivljenosti svemira do sastojka sacher torte, pri tome se često smijali i bilo je zaista zabavno u njegovom društvu.

Krenu zajedno prema gradu istom trim stazom, a vrijeme je brzo prolazilo dok su, zastajući svako malo, promatrali skokove mladih ribica iz vode ili sačekali ulov nekog ribiča koji je napeto držao ruku nad štapom čiji se vrh povremeno trznuo. Bilo je debelo popodne kada su ušli u grad.

Zastanu kraj zadnje klupe u nizu ispod breze nedaleko njenog stana. Došlo je vrijeme da se pozdrave i krenu svako na svoju stranu. Nastane mala neugodna tišina nakon smijeha i ugodnog razgovora do sada.

- Lina - okrenu se prema njoj - moram priznati da si mi uljepšala ovaj dan.

- Ajde sad nemoj pretjerivati -  odgovori, dok joj se obrazi počinju rumenjeti - dosad si bio čisto normalan - pokuša biti duhovita.

- Uljepšala - ponovi Filip - to je pravi izraz. Danas je meni dan sam po sebi poseban, a ti si ga dodatno uljepšala svojim prisustvom.

- Poseban? - ponovi dok joj srce zaigra od njegovih riječi.

Pazi se Lina, opasan je šarmer, glasić u njoj.

- Rođendan mi je danas - reče Filip kao da se ispričava.

- Isuseeee Filipe – iznenadi se - pa nisam imala pojma.

- Ne piše mi na čelu, naravno - nasmije se Filip.

- Pa, sretan ti rođendan Filipe - smušeno mu pruži ruku.

- Hvala - odgovori - nije vrijedno spomena, jedan zarez više na grbi, baš i nema posebnog razloga za slavlje.

- Ma daj, pa nisi žensko da te smetaju godine - bocne ga.

- Još jedna pa četrdeset, nije baš da je neki jubilaran povod za slavlje.

- Ja ti ne bih dala niti šesnaest koliko si neozbiljan – lupne ga po ramenu.

Filip se nasmije i onda se uozbilji, uhvati ju za ruke i pogleda ravno u oči.

- A da li bi mi dala jedno veče da provedemo zajedno… i to recimo… ovu večer? – gledao ju je netremice.

Naslutila je da će doći ovaj trenutak. I nije znala što će odgovoriti. Do sada. Dok nije u njegovim očima pročitala iskrenu želju za njenim društvom. A možda je i on to isto vidio u njenim očima. Sigurno mu to nije moglo promaći. Tako se osjećala jer je to željela.

- Filipe - odvrati tiho - voljela bih to, zaista.

Nije spuštala pogled. Kratko je razvukao usne u osmijeh kao da joj time zahvaljuje.

 - Hoće ti biti prerano u 20 sati? - toplim glasom ju upita.

- Neće, reci gdje ćemo se naći.

- Pa…. - zastane neodlučno -  recimo… kod topa - nasmije se.

Nasmije se i Lina njegovom prijedlogu.

Oduvijek je u Vinkovcima bilo poznato sastajalište parova ispred Muzeja kraj starog brončanog topa iz rimskog vremena. Ako nisi znao gdje se sastati, 'kod topa' je bilo nepogrješivo. 

- Važi - odgovori veselo - kod topa u osam.

- Čekam te… bez crvene ruže u zapućku - nasmije se Filip s vidnim olakšanjem.

∞

Dugo je ležala u kadi, mirisnoj od gela i šampona, prebirala po glavi današnje događaje i priznala sebi da se zaista dugo nije tako opušteno i ugodno osjećala u muškom društvu.

Filip je bio dječački veseo, pun šarma i optimizma, a istodobno je iz njega zračila stanovita muževna snaga i stabilnost koja svakoj ženi ulijeva potrebnu dozu sigurnosti. Bio je, u svakom pogledu, poželjan i kao sugovornik i kao muškarac sa svim atributima koje ga čine muškarcem.

Bilo je vrlo vjerojatno lako zaljubiti se u njega. A kako to da nije oženjen, prostrujalo joj je, na tren, kroz glavu. Ili je? pomisli uznemireno.

Hm… i Marko iz Zagreba je oženjen pa joj to ne smeta, ali to su bile druge okolnosti, tu je činjenicu znala od samog početka i svjesno je prihvatila i dozvolila Marku da joj priđe i da se seksaju. Bez obaveza, bar s njene strane.

Ali, pomisao da je Filip možda oženjen, ne da ju smeta, nego i na neki ljubomorni način pogađa. I da bi joj to valjda rekao. Ili mu je jedino stalo da ju izjebe i adio Lina. Iskreno se nada da nije taj tip.

Šarenilo svakakvih misli ju obasipa, pa čak i one zbog kojih je, brijući male dlačice na pici čiju popriličnu vlažnost je izazvao Filipov lik u njenoj glavi, odvrne ružu od tuša i topli mlaz iz crijeva uperi na već znano i prilično uzburkano i vruće mjesto.

S Filipom na usnama poleti u svoj mali dio svemira, tamo gdje je na jednom malenom planetu pisalo Lina, ledena jahačica  orgazmičnog mlaza.

Moram taj natpis promijeniti, pomisli kad se konačno pribrala i došla k sebi u Lina, vatrena jahačica kurca, s ljubavlju. Jedino nije znala kako to i ostvariti da bi bilo istinito. I istinsko. I s kim, naravno, i tu je sitnicu zamalo ispustila.

Požuri prema Muzeju, bilo je krajnje vrijeme. Stajao je nedaleko topa, s rukama u hlačama. Priđe mu i ugleda bljesak radosti u njegovim očima.

- Heeej, Lina, ljepotice - uzviknu i pruži joj ruku.

- Hej Filipe – otprhne Lina poput jeke.

Uhvati je za ruki i povede među mnoštvo u Gradski park.

- Da se ne izgubimo u gužvi - nadometne podigavši im spojene ruke.

- Mangupe - dobaci mu Lina s osmjehom.

Krenuše prema Gimnaziji i starom Korzu, koji je sada pretvoren u parkiralište s obje strane ceste. Pustila je da ih Filip vodi kuda želi. Ubrzo su došli pred pizzeriju, čija je terasa bila već popunjena. Uđu unutra i Filip se obrati konobaru.

- Imam rezerviran stol.

- Na prezime?- upita ga konobar.

- Jurjević - odgovori Filip.

Konobar se okrene po sali i pokaže im rukom da ga prate. Sjeli su u separe za dvoje sa čijeg stola konobar ukloni oznaku rezervirano.

Bilo je ugodno, mala lampica je diskretno osvjetljavala prostor ispred njih i cijelom prostoru davala romantičan šarm.

- Izvolite - obrati im se konobar stojeći s pripremljenom olovkom i crnim notesom u ruci.

Filip upitno pogleda Linu.

- Šokicu – odabere Lina bez puno razmišljanja.

Voljela je pizzu, naročito šokicu, bogatu suhom slavonskom kobasicom, kulenom i sirom u čijoj se sredini smjestilo pečeno jaje.

- Isto - ponovi Filip.

- Za popiti? - pogleda ih konobar.

Filip ju opet pogleda. Nije znala što bi a ipak je ovo bila posebna prilika za slavlje.

- Ti odluči - odvrati Filipu.

- Onda donesite bocu crnog vina, dalmatinskog - reče Filip.

- Faros sa Hvara, izvrsno vino s odličnom godinom berbe – predloži konobar.

Filip ju opet pogleda i Lina klimne glavom. Baš je bila stručnjak za vina, naročito koje godine je obrano. Svašta. Raspoznavala je vina jedino po boji, crno i bijelo. Nadala se da nije bilo još nekih boja vina.

Lagana glazba se čula iz zvučnika, klapa Maslina je ugodno draškala Linine bubnjiće. Iako je bilo neuobičajeno toplo za ovo doba godine, unutra nije bilo sparno, klima je, čini se, radila preko dana pa je ostala ugodna svježina u sali.

- Znači, tridesetdevet puniš danas - pogleda Filipa.

- E da – klimne Filip glavom - kažem ti, nije baš jubilarna.

- Tebe neću pitati za godine - nastavi Filip - ali ovako odoka ti ne bih dao više od engleske punoljetnosti - nasmiješi joj se.

- Nasmijavaš me, Filipe - osmjehne se.

- To mi je namjera – odgovori, gledajući je u oči - imaš divan osmjeh.

- O – izusti Lina.

- I ne samo osmjeh - nastavi.

- A jel? - godilo joj je - a što još?

- Oči - gledao ju je netremice a ona se topila od njegovog pogleda.

- Prekrasne su, radoznale kao u male curice – doda Filip.

Opasan je. Zna sa ženama, to je evidentno. Šarmer kojemu to baš dobro ide.

Ako ovako nastavi, past ću kao dozreli zlatni delišes na Borinačko tlo, pomisli Lina sa čudnom čežnjom i željom da joj se to i dogodi. Ali…

- Gdje ti je žena? - pitanje koje je iznenada ispalila iznenadi ju više nego Filipa.

Filip se nasloni nazad u stolicu i zamišljeno ju pogleda.

- Nije mi jasno otkuda znaš za moju ženu? - upita mirno.

- Ne znam, samo pitam – ukoči se Lina.

Jebiga, oženjen je, prostruji joj glavom i ugasi joj u trenu raspoloženje. Dakle, ništa od romantike, moja Lina, njen dosadni glasić.

- Da ti budem iskren, ne znam - čuje ga.

- Kako ne znaš? - upita ga hladno.

- Ne znam jer me ne interesira gdje je - odvrati Filip mirno.

- Ček' malo - zastane Lina u nevjerici - tebe nije briga što ti žena sada radi i gdje se nalazi?

- Zašto bi me bilo briga, pa nije malo dijete - odvrati Filip ukočeno.

Isuse, pa što se događa, gdje je onaj Filip od maloprije?

Zar je moguće da je ovaj tip serijski preljubnik kojega uopće nije briga za svoju ženu? Pa naravno da ga ne tangira tamo neka zakonita, inače se ne bi nabacivao ženama okolo. Haloooo Lina, koja si ti šupendara. I eto tupave Line koja padne na laganini spiku, glasić je bubnjao u njoj.

Misli joj se uzvitlaše, zaklopi oči pa počne odbrojavanje. Nešto često odbrojavam u sebi u zadnje vrijeme, pomisli turobno.

- Rastavljen sam - začuje Filipa - ako ti to nešto znači.

- Rastavljen – ponovi Lina odsutno.

Otvori oči dok joj je to polako sjedalo.

- Ljudi se vjenčaju i rastaju, Lina - nastavi Filip mirno – ne vidim tu ništa neobično, a ti? - upita ju šireći ruke.

Odmahne glavom dok je slagala nove spoznaje. Pa to ima smisla, naravno.

- Nije ništa neobično, jasno, ali nisam očekivala da si …

- Što… 'ajmo iskreno, što si očekivala Lina? - upita Filip nagnuvši se nad stol.

- Ustvari, nisam ništa očekivala, ali me kopkalo kako to da nisi oženjen - bilo joj je neugodno.

- Nisam smatrao da ti moram reći da sam rastavljen, pogotovo ne na prvom izlasku - odmahne rezignirano rukom.

Bio je povrijeđen, splasnulo mu je raspoloženje, kao Lini maloprije. Sranje. Baš je ukakala. Njen prokleti jezik. Uvijek brži od mozga. Veličine ribizla. Suhog.

- Oprosti Filipe - prozbori Lina tiho - nije mi bila namjera da ti bilo što spočitavam, tvoj život, tvoj problem.

- Koji problem Lina? – nalakti se Filip ponovo - pa ja nemam problem, mi smo u izvanrednim odnosima, moja bivša žena i ja.

- Mislim općenito - zapetljala se Lina - nemoj misliti da ti solim pamet, razumiješ.

- Ne mislim, naravno - odgovori joj - nema se tu što dodati niti oduzeti.

Konobar im donese pizze i vino.

- Filipe, oprosti još jednom, nisam imala namjeru pokvariti nam raspoloženje - doda snuždeno.

- Nema problema Lina - osmjehne se Filip i stisne joj ruku na stolu.

- Pustimo sad to i prihvatimo se pizze, može? – nastavi Filip vedrije.

- Važi - osmjehne se Lina - daj natoči da se kucnemo prije toga.

Natoči im vino. Pogledaju se preko ruba čaša.

- Sretan ti rođendan Filipe, još jednom – nazdravi Lina sa širokim osmjehom.

- Hvala, još jednom - nasmije se Filip.

Kucnu se čašama i potegnu crnu, uljastu tekućinu.

Ah, što je jako vino, pomisli Lina, ako popijem cijelu čašu, neću se uspjeti dignuti od stola, garant.

- Ne prija ti vino? - upita Filip - vidim da si stisnula usta.

- Uh, dobro je, ali je jako, ne smiješ mi natočiti više - skupljala je usta - osim ako me ne misliš nositi na leđima.

- Nosit ću te do Bosuta i onda baciti s ramena - nasmije se.

- A jel, jadna li sam, ne znam plivati.

- Bacit ću te kraj nekog ribiča da te može pokupiti.

- Ti ne bi skočio za mnom u vodu?

- Ne pada mi na pamet, ovo su mi jedine hlače.

- I meni jedina haljina, ova na meni.

- O, u tom slučaju ju skinem prije nego što te bacim u vodu.

- Sramoto jedna Filipe, pred tolikom ljudima bi me skinuo.

- Ako hoćeš da ti haljinu sačuvam, naravno.

- Sladak si - oči su joj se smijuljile.

Oslobodili su se i zaboravili neugodnu situaciju šaleći se i uživajući u okusu pizze i oporosti vina.

Sala je već bila puna. Nedaleko od njih, na podiju su zasvirali uživo Bosutski bećari, majstori dobrog raspoloženja, tamburice i šokačke pjesmice.

Cupkala je nogama pod stolom u ritmu i taktu poskočica i pjevušila tekstove pjesama i bećarca, pijuckala vino i uživala u Filipovim šalama.

I u njegovom društvu.

I njegovim rukama na svojim.

I njegovim očima na njenom licu.

I na tijelu.

Bilo joj je vruće.

Ne samo od izvrsnog vina. Dugo se nije ovako opustila u muškom društvu, bila razdragana i vesela, prepuštala se atmosferi i toplini Filipove prisutnosti.

Život može biti lijep, ponekad, pomisli, zatvarajući oči uživajući u stisku Filipove ruke dok su svirači napravili pauzu.

- Pa di si Fila, kućo stara - ošine ju poznati glas poput groma nadolazeće oluje.

Trgne se i instinktivno povuče ruku iz Filipove. Pogleda iznad sebe i ugleda vlasnika tog glasa, toliko poznat njenim bubnjićima.

Naravno, tko bi drugi od tolike mase ljudi, od toliko pizzerija i lokala u gradu, iskočio ispred nje, čija bi pojava i glas uspjela u trenu joj raspoloženje sniziti na nulu, čak na apsolutnu nulu. Tko drugi nego vrli gospodin Karlo – zazvonilo je u Lininoj glavi.

Filip se ustane i zagrli sa Karlom.

- Ej, momče staro, tebe nisam vidio sto godina - sav sretan Filip se nasmije - pa gdje si ti čovječe?

- Smucam se okolo - reče Karlo i sam radostan ovim susretom.

- Baš te i nisam previše viđao - odvrati Filip mjerkajući ga.

- Nisi ni mogao - nastavi Karlo - nije me bilo jedno vrijeme.

Naravno, pomisli Lina pakosno, viđali su te jedino psi lutalice. Dok su pišali po klupama na kojima si pijan ležao.

Sabina se pojavi iza Karla i pruži ruku Filipu.

- Profesore, tako mi je drago što vas vidim.

- Sabina - pogleda ju Filip - svaki put sve ljepša i ljepša, pa što ti jedeš? - nasmije se.

Stajali su i brbljali neko vrijeme dok je Lina sjedila i promatrala očaravajuću idilu.

Za popizdit od sreće – nasmije se Lina gorko u sebi, sva sreća pa je ovo duo separe, samo bi mi trebalo da se ovo dvoje opet uvale u moju blizinu. Dosta mi je već što je dotični u istoj prostoriji. U lokalu. Gradu. Državi. Planetu. Sazviježđu.

Filip se okrene prema Lini i pokaže rukom na pridošlice.

- Lina, ovo su Sabina i Karlo – reče, pokazujući rukom prema njima.

Ostala je sjediti, trudila se ne gledati u njih, posegne za čašom i potegne dugi gutljaj vina.

- Drago mi je - izusti suho, povlačeći se leđima k zidu.

Na njeno zaprepaštenje, Sabina joj pruži ruku.

- Drago mi je - reče Sabina prijazno - kao da smo se već prije susreli?

Mjerkala je Linu, pokušavajući se sjetiti.

- A moguće je – prošišta Lina kroz zube - grad je mali.

- Ma nekako ste mi zbilja poznata - nije popuštala Sabina pogledavajući ju.

- Vi meni niste – slaže Lina.

- Idemo Sabina - Karlo ju povuče za rame.

- Fila, lijep pozdrav i čujemo se, naleti do mene kad budeš uhvatio vremena.

Karlov glas je rezao zrak.

Na tren su se pogledali. Linin najubojitiji pogled je Karlo jedino mogao vidjeti. A ugledala je Lina isti takav. Brrr. Ali sad je jača, o da, puno jača i ne pada više na tu njegovu aroganciju i hladnoću. Odjebi Karlito.

Odoše i Filip sjedne natrag za stol.

Nije htjela dozvoliti da im ovaj susret poremeti ugođaj i svim silama se trudila povratiti raspoloženje. Nikako nije smjela Filipu upropastiti rođendansko slavlje zbog njene iznenadne zlovolje. Sreća pa Filip nije uočio njenu kiselu facu.

- Moj prijatelj Karlo - reče Filip razdragano – majstor umrežavanja i hardvera. Nadopunili smo svoja znanja u nekoliko zajedničkih projekata.

- Super – Lina se nasmiješi od uha do uha.

- Sabina je bila moja učenica u Gimnaziji.

- Ček' malo - zastane Lina - pa ja i ne znam što ti radiš.

- Predajem matematiku i informatiku na Gimnaziji.

- O - iznenadi se - matematičar dakle – ponovi Lina zadivljeno.

 - Matematičari su za mene vanserijske osobe iz druge dimenzije zato što je matematika u mom životu bila totalna inkvizicija i tortura bez granica – požalila mu se Lina.

- Ma nije tako strašno – nasmije se Filip od srca.

- Tebi ne, ali ja ne mogu shvatiti što ljudi vide u toj kompliciranosti brojeva i zakona brojeva. Ma ja bih ju baš zakonom zabranila. Zbog svih jadnika poput mene, kojima je noćna mora pogled na školski raspored i sat matematike. Pojma nisam imala kako sam to preživjela u školi.

- Ja bih to isto mogao reći za recimo kemičare ili fizičare.

- Pa da, to mi je isto – složi se Lina.

- A ti? - upita ju Filip.

- Ja sam pravnica, bivša samostalna odvjetnica – izgovori, ovaj put bez onolikog žala kao do sada.

Izgleda da je polako počela prihvaćati tu činjenicu.

- Ne sjećam se da si ovdje imala kancelariju - zbunjeno ju pogleda.

- U metropoli - odgovori Lina - zatvorila sam ju nedavno i vratila se u rodni grad, ništa posebno.

Malo je ipak stegnulo oko srca.

- Ovdje radiš negdje? – upita ju Filip.

- Počinjem 1. listopada, u državnoj službi.

- Naporno ti je na poslu? Kako si se uklopio u sustav? – nadoda Lina brzo, prekidajući Filipova daljnja pitanja o tome.

- U početku da, bilo je sudaranja principa s realnim stanjem uma i svijesti, ali vremenom promijeniš stav, prilagodiš se i učiniš život podnošljivim, kako sebi tako i okolini - odmahne Filip rukom.

- Misliš na današnji odnos profesori-učenici? – upita Lina.

- Ma da – klimne Filip - odnos koji je sve samo ne normalan, usuglašen i prilagođen osnovnim postavkama, netolerantan i ponižavajući za pedagoga kojemu pravila ponašanja nalaže ulica ili frustrirani roditelji i čiji je autoritet u učionici i izvan nje odavno zgažen i ponižen.

- Nije ni ova mlađarija za sve kriva – uzvrati Lina - sve u našem društvu je odavno narušeno poremećenim vrijednostima i odnosima. No, prvo mjesto odakle počinje problem je obitelj i odnosi unutar nje.

 - Mediji, izopačeni sustav neoliberalizma i trulog kapitalizma u kojem je jedini interes profit, pod bilo koju cijenu i žrtve, kriminal  i politika su doveli do toga da je mladima danas uzor nerad, upitni brend, lažni život umišljenih i na brzinu stvorenih celebritija, mašta o brzom i lakom bogaćenju, snovi o eurima i kunama bez znanja i zvanja, nasilje kao poticajno i prihvatljivo ponašanje. Mogao bih o tome satima. Ali neću, jer mi se uvijek tlak digne na kritičnu vrijednost - Filip se zanio.

 - Nije nigdje bajno. Sadržaj koji im se nudi i nameće je sve samo ne poticajno i zdravo okruženje u njihovom sazrijevanju – potvrdi Lina suho.

- Ma pustimo to sada Lina - odvrati Filip.

- Nadam se da ti je pizza bila po volji - nasmiješi se.

- O, da znaš da je, mmm - uzdahnula je zadovoljno.

- Iskreno, nisam ni pomislio da ću na ovaj način proslaviti rođendan.

- Mogao si i bolje, jel? Prespavati ovu večer, recimo – bocnula ga je namjerno.

- Onda ne bih tebe upoznao.

- Ne bi baš puno ni propustio, vjeruj mi - odmahne rukom.

- To ne znam, bumo vidli – nadoda Filip.

- Joooj, nemoj molim te – zavapi Lina.

- Što? - zbuni se Filip.

- Ma to, bumo vidli, kaj, fakat - naglasi Lina mračno.

- Zašto? - čudio se.

- Naslušala sam se toga u Zagrebu i nikako se nisam mogla priviknuti na to od dotepenaca došljaka koji su se lomili da se pokažu veći purgeri od autohtonih, domaćih zagrepčanaca.

- Eto, to mi nekako spontano ostalo sa studiranja, uspomena na metropolu - pravdao se Filip.

- Dobro, samo kažem – klimne Lina pomirljivo.

- A fakat ne voliš to, jel? - nasmije se Filip.

- Jebi se - zacereka se Lina.

Vino joj je čini se već djelovalo.

- Na zapovijed, madam, mogu li barem birati s kim?

Smijeh. Lepršavi. Opušteni. Šarmer na djelu.

Lina stop. Povuci malo ručnu. Glasić u njoj.

Odjebi, glasiću, odbrusi mu Lina u sebi.

Bosutski bećari su nastavili sa svirkom. U pravi čas. Filip je plovio punim jedrima prema njoj a da nije ni svjestan koliko je blizu cilja.

Bila je itekako svjesna koliko malo je potrebno muške prisutnosti i pažnje, mali dodir i stisak, slabi miris vodice za brijanje pa da se njeno tijelo uzbuni i uzbudi, da se pokaže ranjivim više nego što to želi.

Jesi li ti tome uzrok Filipe, pomisli sa nadom?

Šetali su gradom, lagano, s noge na nogu, već je prošla ponoć ali je grad još uvijek disao punim plućima, masa ljudi je šetala, sjedila u kafićima, na terasama bezbrojnih kafića, pod mehanama i raznim šatorima dignutim posebno za ove dane.

Rijeka ljudi je upijala mirise slastica i pečenja, sjedila na obali Bosuta, šetali Lenijama kraj bezbroj malih štandova načičkanih jedni uz druge koji su nudili raznolika šarena varala, mala i velika djeca se ludirala u ogromnom Luna parku. Lina i Filip su se stopili u toj nepreglednoj masi.

Prija joj Filipova blizina, topli stisak ruke, njegove šale i lagana slabost od atmosfere i vina, sve je to sjedalo na njen želudac kao lako paperje, meko i mirisno, uz Filipov profil, naravno.

Bilo je skoro tri sata ujutro kada su stigli pred njen stan. Stanu ispred ulaza. Filip ju uhvati rukama za obraze i pogleda u oči. Stajala je spuštenih ruku.

- Lina - pročisti grlo - hvala ti što si mi uljepšala ovu večer.

- Hvala tebi što si me pozvao.

Krene glavom prema njoj. Lina zatvori oči, osjećajući njegov dah. Poljubi ju u usta, lagano, jedva ih dodirujući. Nježno, a istovremeno s puno snage i pritajene strasti. Usne joj lagano zadrhte. Poljubi ga, prvo lagano a onda sve jače. Prepusti se. I bila je spremna. Na sve. No, Filip iznenada pusti ruke i odmakne se od nje.

- Smijem li se nadati da bi mogli još koji put izaći? - upita ju gutajući suho.

Lina otvori oči. Ni sama nije znala što je očekivala.

Da li da ju povede k sebi, ili da ju stisne u nekom mraku i polegne na travu, ili da se samo okrene i ode, ali baš nije očekivala da će on sada stati.

Morao je prepoznati ženu koja je popustila želji i kojoj je potreban muškarac. Nemoguće da nije prepoznao signale. Cijela večer je vodila u tom smjeru. A možda je on od onih starog kova? Možda smatra da nije primjereno da odmah zaskoči ženu na prvom spoju?

Zar je moguće da je naišla na takvoga? Lako moguće, ustvari. Cijelo njegovo ponašanje od prvog njihovog susreta i ide u tom pravcu. Blagi bože, za ne povjerovati. Preplavi ju posebna toplina.

- Da, naravno Filipe, samo se javi.

Ukuca njen broj mobitela.

- Laka ti noć Lina - osmjehne joj se u tami.

- I tebi Filipe.

∞

Johann se vratio u svoju sobu sa doručka. Sjeo je za stol i prihvatio slušalicu telefona. Zatražio je vanjsku liniju i nazvao Günthera. Ubrzo začuje njegov glas.

- Hej, momče - obradova se Günther - uživaš u mediteranskoj klimi?

- Nisam u Brelima - odgovori Johann - na kopnu sam, u Vinkovcima. U Slavoniji.

- A što radiš tamo? - začudi se Günther.

- Pozvala me Karolina na ovdašnju folklornu svečanost.

- Ona odvjetnica koja je ljetovala kod tebe? - zapita Günther.

- Da, da, ona.

- Pa nadam se da se zabavljaš tamo - Günther će neodređeno.

- Mogu ti reći da mi je ispunjen svaki dan, malo sam sa Karolinom, malo sa Karlom, znaš, uspjeli smo ga naći - nastavi Johann.

- O - reče Günther.

- U svakom slučaju, nije mi dosadno - nasloni se Johann rukom na stol.

- Čuj Günther - nastavi - htio bih riješiti oporuku, pa bih te zamolio da mi skiciraš osnovne elemente obrasca koje mora sadržavati.

- Ok, slušaj i piši - odgovori Günther poslovno.

Johann je uzeo olovku i zapisivao što mu je Günther govorio u slušalicu.

- Puno ti hvala Günther - reče Johann kada su završili - sada ću ju sastaviti, napisati i poslati na tvoju adresu, a ti postupi dalje kako moraš.

- Riješeno Johann - odgovori Günther - reci mi kada se namjeravaš vratiti u Hannover.

- Čim prođu ove svečanosti ovdje, odmah dolazim, za nekih tjedan dana, otprilike -odvrati Johann.

- Do tada, želim ti dobar provod i čuvaj se - pozdravi ga Günther.

- Do viđenja, Günther - odgovori Johann.

Johann privuče stolicu i uzme olovku u ruke. Točno je znao što će napisati, nije više uopće bilo dvojbe.

Kada je završio, pročita još jednom što je napisao i zadovoljno klimne glavom. Okrene broj mobitela Karoline.

- Johann je, kako ste? - upita ju kada čuje njen glas.

- Sjajno - zacvrkuće Karolina u slušalicu - a vi? Jeste li doručkovao?

- O, jesam, naravno - odvrati Johann.

- I gdje ste sada? - nastavi Karolina.

- U sobi sam.

- A zašto ne izađete na terasu?

- Poslije ću izaći - odgovori - sada mi vi trebate, ako možete doći.

- Mogu, naravno, evo me za dvadesetak minuta - spremno odgovori Karolina i spusti slušalicu.

Došla je baš kao što je i rekla. Za dvadeset minuta je pokucala na vrata hotelske sobe. Johann ustane i otvori joj. Poljube se lagano u obraz, kao i uvijek kada bi se susreli, još od prvih dana iz Brela. Kao što kćer ljubi oca, što on to nikada nije osjetio.

- Johann, gdje gori - nasmiješi se Lina, sjedajući na rub širokog kreveta.

- Ma ne gori nigdje - odvrati Johann, radujući se njenom osmjehu - sada mi je potrebna vaša mala pomoć.

- Tu sam, Johann, na raspolaganju - raširi ruke Lina.

- Završio sam oporuku i trebam ju poslati u Hannover da ju Günther ovjeri potpisom i učini…. pravovaljanom, da li se tako kaže? - upita.

- Pravovaljanom, da - potvrdi Lina.

- Günther mi je predložio da vas, uz njega, ubacim kao jednog od svjedoka i izvršitelja oporuke, nadam se da nemate ništa protiv.

- Nema problema Johann, vrlo rado.

- E pa izvolite onda - Johann pokaže rukom na papir na stolu.

Lina se ustane i nagnuta nad stol stavi svoj potpis ispod svog imena i prezimena.

- Mislio sam da ćete pročitati što potpisujete - iznenadi se.

- Nije moje da čitam sadržaj - pogleda ga Lina preko ramena - to je sadržaj koji ja svojim potpisom činim vjerodostojnim i potvrđujem da ste pri punoj svijesti i bez ičije prisile vi autor teksta oporuke. Kada…dođe vrijeme, bit ću upoznata sa sadržajem.

- Dobro, Karolina, hvala vam od srca, ovo je velika stvar za mene, nemate pojma koliko ogromna i značajna. Riješio sam se velike dileme - Johann uzme papir i presavije ga na tri dijela.

- Zar ste me samo za to zvali? - upita Lina s osmjehom - zar nećemo popiti sok na terasi?

- Svakako Lina.

Johann spremi presavijeni papir u žutu, poštansku omotnicu, zalijepi sa selotejpom rubove i spremi u džep od sakoa.

- Idemo se napiti - osmjehne se Johann i otvori Lini vrata.

- Do poda - nasmije se Lina.

Prošetali su do Pošte gdje je Johann poslao Güntheru omotnicu.

- Ode - radosno pljesne rukama u vis Johann kada su izašli iz Pošte.

Vrate se u hotel i sjednu na terasu.

- Onda, Lina, što ste odlučili za večerašnji koncert vašeg sugrađanina Šerbedžiju?- upita s očekivanjem, srknuvši sok.

Lina se prisjeti da Johann ima želju da mu se pridruži, ali obzirom na prisutnost najavljenog mu pratitelja Karla, to neće ići. Ni u teoriji. Ni u praksi.

- Nažalost, Johann, ne mogu.

-  Lina, nije me briga, to je vaš život - pogleda ju Johann ozbiljno - ali dozvoljavam si smatrati se vašim prijateljem.

- Naravno Johann, to uopće nije upitno - lagano je stisnula oči.

- Čini mi se da izbjegavate Karla - bio je direktan.

Gledala je Johanna kroz naočale. Bezvrijedne naočale. Po pitanju sigurnosti i neprozirnosti tamnih stakala.

- Ma nije tako, Johann - pokuša da to pitanje ne izazove toliku pažnju.

- Lina - Johann ju je netremice promatrao - reći će vam nešto stari prdonja koji je vidio puno svijeta. Susretao sam mnogo ljudi raznih profila i svjetonazora i malo od njih su doista bili ljudi, u bilo kom pogledu, slažete li se? - otpije sok pa nastavi - nitko nije savršen, naravno, ali ako čovjek ima imalo osjećaja prema drugome, tada je već nalik čovjeku. Dobrom čovjeku, shvaćate?

Klimnula je glavom, pitajući se kuda to vodi.

- Sada se vraćam na Karla - nastavi Johann - u ovih par navrata koje smo proveli zajedno u društvu, ne mogu se oteti dojmu da je prilično osjećajan i senzibilan, vrlo pristupačan i pristojan mlad čovjek.

Naravno, pomisli Lina gnjevno, kao lijana se uvija oko tebe jer je u pitanju iznenadna lova s neba. Baš me zanima da li bi bio tako servilan da nema te šuškave sitnice.

- Nemojmo zaboraviti činjenicu da je doživio i veliku osobnu tragediju, što ja najbolje znam kako je teško suočiti se s njom. On je pao, što je ljudski i na tome i gradim svoj sud o njemu, ali isto tako je pokazao veličinu i nije dozvolio da potpuno potone i nestane kao čovjek - nastavi Johann svoj monolog.

Jednom alkos, uvijek alkos, pomisli Lina. Ali neka, neka se Johann tješi, njegova stvar. Kada Karlo primi lovu, pitat ćemo ga za zdravlje, ako bude mogao zinuti od maligana. I blata u koji će upasti.

- Dugo smo pričali - nastavi Johann - i rekao mi je neke stvari iz njegovog života koje su doista bolne i istovremeno dirljive i fantastične, naročito odnos između njega i pokojne Mirne.

Ljigavac, ide na foru o ranjivosti, jer je nanjušio Johannovu povezanost i žal za Margoth. Pa koliko nisko može ići ljudska zloba? Još ubaci svemirsku ljubav mile mu drage, čista sapunica. Karlo imaš pet za scenarij. I glumu. Ali ne preda mnom.

Lina se ukopala u stolici.

- Vjerujem - odvrati podrugljivo - sigurno mu nije lako.

- Ni Željki nije lako pa se nije napijala po gradu - nije mogla da ne ubaci.

- Slažem se, to mu nije na čast - potvrdi Johann - ali svi mi imamo slabe točke, zar ne?

- Jasno, samo nisu svi slabići da popuste pred prvom - nije se dala.

- Znate li vi svoje granice? - upita ju Johann.

Zastala je. Prevrtala je to pitanje po mozgu i nije našla zadovoljavajući odgovor koji bi dao pravo značenje.

- Imate li vi prag tolerancije boli? Prepoznali ste ga? Točno znate gdje su vam krajnji dosezi? Do koje točke možete izdržati a da ne puknete kao zrela lubenica? - Johann je secirao.

- I ne samo boli - nastavi neumoljivo - a strast, ljubav, želja, potreba? Kako to kontrolirati? Do koje granice ići i prepustiti se, kako prepoznati što je istina a što lažna slika uvijena u šareni celofan?

Šutjela je jer nije htjela raspravljati o takvim temama na osnovu Karlovog života i iskustva.

- Karlo nije reprezentativan primjerak za takvu vrstu razgovora. Pa to bi isto bilo kao i raspravljati o sposobnosti amebe za kupovinom nove torbice – nije mogla odoljeti da ne ubaci.

- Zašto vas gnjavim s tom pričom? - nastavi Johann, ne obazirući se na Linine upadice.

I ja se pitam, pomisli Lina turobno.

- Primijetio sam da vrlo napadno izbjegavate Karla i da ste prilično… hm, rezervirana u njegovom prisustvu, što je vaše pravo, svakako - dobaci brzo jer Lina podigne ruku da ga zaustavi.

- Želite znati kako imam mišljenje o njemu? - prekine ga.

E sad ćeš me čuti, već mi je puna kapa tog Karla, reče u sebi.

-  Nema smisla da vam objašnjavam svoje osjećaje kada se spomene Karlo niti da vam opisujem razinu netrpeljivosti koju osjetim u njegovom društvu i njegovom pojavom.

  Johann ju je sa pažnjom promatrao. Bez riječi.

-  Vjerujem da to jednostavno vi ne bi razumio. Uostalom, to i nije vaš problem. Niti moj. To uopće nije problem. Karlo ne postoji. On je zrak. Ziro. Nula. Rasprava oko snijega u srpnju? Tko to normalan poteže?

  Šutio je. Prilično miran. Kao da ga nije posebno dojmilo.

- Nemate pojma koliko puta do sada me ponizio svojim ponašanjem - nastavi Lina - skoro svaki put kada se sretnemo on iskoristi priliku da me ignorira i da istakne svoju netrpeljivost prema meni. Ne vidim razloga zašto je tome tako, osim njegove bahate i arogantne prirode.

Johann je netremice gledao.

Ma samo ti gledaj, misli si Lina i nastavi.

- Njegovo pijanstvo, uzroke i povode neka ostavi kod svoje kuće. Njegov je to problem kojega neće rješavati preko mojih leđa. Ne, ne-do-zvo-lja-vam - naglasila je i povukla duboki gutljaj.

-  On živi svoj život, ja svoj, nemamo nikakvih dodirnih točaka, njegov stil života i ponašanje se ne uklapa u moj način života i razmišljanja. A tako je i s njegove strane, sigurna sam.

Lina udahne i popije još jedan gutljaj.

- Ja sam ga upoznala kao propalicu, divljaka i primitivca što je do sada uvijek pokazao i dokazao svojim ponašanjem. Pa kako da ga drugačije gledam? Nije Picasso da iskrivim sliku. Niti ju želim izokretati. Iskreno Johann, nije me briga za Karla - završi Lina hladno i smireno.

Johann ju pogleda dugim pogledom. Tada se počne lagano smijati. Okrenula se u stranu i mirno promatrala promet na cesti. Nije ju pogodio Johannov  smijeh. Naprosto ju nije bilo briga za Karla.

- Lina - začuje Johanna - nemojte se ljutiti što sam se nasmijao, ali sve ovo što ste mi sada rekli sam isto, gotovo identično, čuo od Karla o vama.

Okrenula se prema Johannu u nevjerici.

- Da  - nastavi Johann - bili smo u Vukovaru i na spomen vas je reagirao isto. Govorio isto.

- Hoćete reći da me opisao kao što sam ja njega? - zagleda mu se Lina u oči. Glas joj potamni od hladnoće.

- Hoćete reći da sam ja za njega prljava i neotesana pijandura koja se vukla po blatu i talogu? - nastavi ledeno - sumnjam da ste povjerovali toj priči, Johanne.

-  Naravno da ne, ne tim riječima - podigne ruke Johann.

-  Ali suština koju opisujete u ponašanju između vas je skoro identična. Oboje smatrate jedno drugo arogantnom, prepotentnom i umišljenom osobom. I što da neutralni promatrač sa strane, kakav sam ja i koji vas oboje promatra, može zaključiti? - Nema smisla da ga vas razuvjeravam u nešto što je toliko očito, ali, dragi Johanne, vi imate roza naočale kad je riječ o Karlu – Lina rezignirano odmahne rukom.

- Mogu zaključiti jedino da oboje niste u pravu. Da ste oboje suviše ponosni da drugačije pogledate jedno u drugo - Johann popije iz čaše.

- Cijenim vaše mišljenje Johann, ali ostajem pri svome - bila je i dalje hladna.

Prilično je pogodilo što ju Johann uopće uspoređuje s Karlom. Izjednačava. Identični čak. Kako da ne. 

- Nisam ni sumnjao, ali nadam se da ćete se uvjeriti da sam bio u pravu - nasmiješi se Johann, pa odmahne rukom.

- Nego, hoćete li ručati sa mnom, molim vas – iznenada promijeni temu.

- Ako baš moram, pod prijetnjom oružja - uhvati ga Lina za ruke na stolu i nasmije se s olakšanjem.

- Dosta više tog jebenog Karla, da prostite – Lina se grleno nasmije.

Dobar je Johann, pomisli. Možda malo naivan, pa ne vidi drvo u šumi, ali u duši je dobar čovjek. Ili si ti naivka, njen glasić.

Prihvatili su se ručka.

∞

Majci se baš nije svidjelo što je Lina preskočila ručak. Lina je uzela sa police Grishama da si skrati vrijeme popodne. Očekivala je Filipov poziv. Za bilo kuda. I bilo kada. S njim.

Padne joj Karlo na pamet.

S takvim likom izaći među ljude? Ili još gore, ostati nasamo? Stresla se od jeze.

Čitala je, ustvari pokušala je čitati jer joj se svako malo miješala slika Karla u gostioni kod Ane i Karla u pizzeriji.

Razlika je drastična, no samo u vanjskom izgledu, odjeća i britvica čine čuda, ali bit je ista. Unutra je led, praznina i samoljublje. Elementarna nepogoda je on.

E dragi Johanne, uzalud ti te godine ako nisi prepoznao takvu spodobu. Kojoj ćeš još dati novaca. Vrag zna koliko. Ma neka ga, bar će se prije udaviti u alkoholu, jedna skitara manje. Misli su joj galopirale u glavi. 

Niti jednu stranicu Grishama nije pročitala. A jako voli čitati Grishama. Oduvijek. Gutala je njegove romane koji su ju smirivali. A sad je nemirna. Uznemirena.

Slike Karla i Filipa su joj se neprestano i naizmjence miješale pred očima i Lina definitivno zaključi da je taj Karlo direktno povezan sa Luciferom, možda je čak i njegova reinkarnacija, ili mu je nećak što li. Ne bi ju čudilo. Oba dolaze iz onih hladnih dubina tame. Ili je potomak onog grofa Drakule, ne grize, ali siše krv…na slamčicu…lagano i učinkovito. Ljepotani sve odreda.

A zgodniji je od Filipa, moram priznati. Zgodan je, onako… neutralno ga gledajući. Kao žensko ga gledam, jel… sa strane. Kao da ga prvi put vidim… recimo. Promatram ga kao primjerak običnog muškarca vulgaris, recimo, kao da sam dobila školski zadatak da ga opišem… kao slikarski model. Ima noge, ruke, glavu…tako otprilike ga vidim. Recimo. Sa dubokim plavim očima. Sa… onim njegovim pogledom… uhhh…usnama…

- Lina, s kim to pričaš? - trgne ju majčin glas ispred sobnih vrata.

Zemljo, otvori se, posrami se Lina svojih misli za koje nije bila svjesna da ih izgovara na glas.

- Slušam radio – nemušto slaže.

- Mobitel ti zvoni u kuhinji – začuje majku.

Lina skoči tako brzo da joj knjiga ispadne na pod, te poleti u kuhinju. Otkuda je ostavila mobitel u kuhinji? upita se, hvatajući ga rukom.

- Molim - javi se.

- Filip je - začuje njegov topli glas.

- A ja baš pomislila tko to treba Linu u kasno popodne - nasmije se.

- Nisam te valjda probudio ili slično? - obazrivo upita Filip.

- Ma ne, nisi, baš sam čitala neku knjigu – odgovori nehajno.

Je si li? Glasić u njoj se javi. Mir, ukori ga.

- Voliš čitati? - upita Filip.

- Jako – potvrdi.

- A ideš li u kazališta?- nastavi.

- Kad god mogu.

Prisjeti se HNK i subotnjih posjeta velebnoj zgradi na Trgu maršala Tita u Zagrebu.

- Baš super - nastavi Filip veselo - nabavio sam dvije karte za večerašnji koncert Rade Šerbedžije u kazalištu, je si li za?

Lampica joj se upali. Crvena. Pa Johann ju je pozvao a ja ga galantno odbila, a što ću sad reći Filipu?

- Čiji koncert? - hvatala je vremena.

- Rade Šerbedžija ima humanitarni koncert - ponovi Filip.

- Ah, baš i nisam neki njegov fan - slaže Lina na brzinu.

- O, ništa onda, neću te siliti - začuje Filipov razočarani glas koji ju ubode poput cjepiva za gripu.

Čekaj malo, živote. Zar nije Filip zaslužio da mu se pridruži? A zašto ne bi išla, na kraju krajeva? Kome mora polagati račune? Johannu? Karlu? - mozak joj radi punom parom.

- Polako Filipe, nisam rekla da neću ići.

- Ideš? - poviče radosno Filip u slušalicu.

Dječak. Nestaško.

- Kada je koncert? – upita Lina.

- U devet navečer - odgovori Filip brzo - da dođem po tebe u pola devet?

- Važi – istisne Lina.

- Vidimo se, baj baj - prošuška Filip.

Nadam se da ćemo uspjeti ostati nevidljivi u gužvi, ponada se Lina.

Podigne knjigu i odloži ju u regal pa ode pod tuš.

Obukla se kao za svatove, sva je blistala u tamnoj haljini sa bijelim ovratnikom i srebrnim lančićem oko vrata. Uvojke je sama napravila. Šminku je lagano nanijela, vrlo pažljivo i savjesno. Samu sebe je htjela poljubiti u ogledalu koliko je bila zgođušna.

Filipe, valjda ćeš znati prepoznati ovu ljepoticu, prostruji joj glavom.

Pozvonio je točno u pola devet. Lina izađe u hodnik i pođe prema izlazu iz zgrade. Filip je stao je kao da ga je grom pogodio. Jadničak. Pa onda njegov osmjeh.

- Tko ste vi - našalio se - ja trebam Linu, vi ste joj sigurno prva susjeda.

- Ako mogu ja poslužiti, nudim se dragovoljno - nasmije se Lina.

- Pristajem, za večeras - doda zavjerenički - ali nemojte joj to spomenuti.

Lina prijeđe prstima preko usana u znak da je nijema.

- Djevo, riskiram zbog vas da me Lina skrati za glavu, ali ne žalim.

- Šašav si - nasmije se Lina slatko.

Filip ju uhvati za ruku i krenu put kazališta.

Došli su pred kazalište nešto prije 21 sat. Masa svijeta je još stajala ispred ulaza i vukla zadnje dimove cigareta.

Dok su prilazili, Lina kriomice potraži u gomili poznati Johannov lik nadajući se da ga neće ugledati.

Nada je kratko trajala. Stajao je sam, uza zid i pogledavao prema stazi koja je vodila do kazališta. Čeka Karla, pomisli Lina. Johann ju ugleda i radosno joj mahne. Što sad da mu kaže?

Prišli su Johannu.

- Lina, otkuda vi? - upita ju Johann razdragano.

- Nagovorili me, Johanne, ovaj mladi gospodin je kriv - odgovori Lina na brzinu, pokazujući na Filipa.

Upozna ih. Johann pruži ruku Filipu i oni se rukovaše uz uobičajeno 'drago mi je'.

- Čudi me da nema Karla - pogledava Johann prema stazi.

- Doći će – odvrati Lina neodređeno.

Nije više bilo vremena za razgovor i svi krenu u dvoranu.

Probijali su se kroz gužvu prema sjedalima. Filip je brojao redove i zastane pokazujući Lini njihov red na sjedala. Johann je isto prebrojavao redove, produži i sjedne na stolicu ispred, dva  reda dalje.

Prolomi se pljesak kada se Rade sa suradnicima pojavio na pozornici. Neodoljivi šarmer, poeta i nostalgičar, jednostavan i pristupačan, svjetska zvijezda koji je počeo upravo na ovim daskama, ovdje, na ovom mjestu.

Lina se topila od glasa i Radetove energije koja naprosto usisava i stihova koje samo on, na njemu svojstven i prepoznatljivo strastven način, interpretira.

Nema Karla, opet joj prostruji glavom gledajući na praznu stolicu kraj Johanna. Jezik pregrizla, pomisli kad ga ugleda kako, sagnut u polumraku, pogledom traži Johanna. Karlo prepozna Johanna i sjedne kraj njega.

- Pa to je Karlo - prošapće Filip iznenađeno.

- Koji Karlo? - napravi se Lina blesava.

- Moj prijatelj, upravo je sjeo kraj tvog švabe – Filipu nije bila jasna ta kombinacija.

Lina odmahnu rukom i prepusti se glazbi.

Rade je stvarao čaroliju za oko, uho i dušu. Plutala je blažena kroz njegove stihove i nestajala u beskraju zadovoljstva njegovim recitacijama i pjesmama.

Kako dobre stvari brzo prolaze, pomisli Lina nakon što su dugo stajali i pljeskali na kraju koncerta. Učini joj se da je primijetila tragove suza u Radetovim očima, ili je to bio odsjaj reflektora? Hm, dala bi ruku u vatru da to nema veze sa odsjajem.

Uhvati Filipa pod ruku i brzo ga izgura prema izlazu. Nije joj se dalo objašnjavati Johannu zašto je došla na koncert, a kamoli se susresti sa Karlom.

Odmah nakon izlaska skrenu u manju uličicu ubrzavajući korak, a Filip ju je poslušno pratio u stopu.

- Znaš kuda ćeš? - upita ju.

- Idemo prošetati, da mi se slegnu utisci - odvrati Lina - bilo je zaista fantastično.

- Pa ti baš i nisi njegova obožavateljica - mjerkao je ispod oka dok su šetali mračnom ulicom.

- Bolji mi je kao pjevač, pjesnik i pripovjedač, nego kao glumac - vadila se Lina - ne čini ti se?

- Meni je dobar u svakom pogledu, veličina, svjetska - Filip je bio oduševljen.

Okrenuli su prema Bosutu i njenoj zgradi. U hodniku ju poljubi duže nego zadnji put, opasnije i žešće. Samo je potpalio malu žeravicu. Priprema za plamen. Otvoreni i teško ugasiv, nadala se Lina.

- Vidimo se - dobaci joj preko ramena, odlazeći u noć.

∞

Lina i Filip su provodili svaku večer zajedno, uglavnom šetali i bježali od gužve i svjetala. Nastava je počela prije dva tjedna, Filip je imao sate u poslijepodnevnoj smjeni, tako da je znao odmah nakon predavanja doći po Linu.

Bio je izvrstan govornik, izuzetno načitan i uživala je u boji njegovog glasa, smiren i staložen, a istodobno vrckav i šaljiv.

Volio je svoj poziv, nije se plašio izazova sa nabrijanim srednjoškolcima i s njima je uspostavio jedan prijateljski odnos, na istoj ravni skoro, ali im je jasno dao do znanja gdje su granice. Učenici su ga zbog toga poštivali i bio je prilično omiljen u Gimnaziji. Bio je 'njihov.'

A bio je i Linin. Jasno je to pokazivao na jednostavan i nenametljiv način, dječački predvidiv. Bez potrebe za velikim riječima i tamburicama pod balkonom.

Problem je što Lina nije znala što bi s tim. Odnosno s njim. Da li je On onaj mogući taj?

Nije to bilo pitanje koje bi ju proganjalo. Pustila je da vrijeme donese svoje. Ili odnese. Rado i svjesno se prepustila Filipu, potiho se nadajući da bi od njih moglo biti nešto. Što? Nije razbijala glavu o tome.

Taj petak, kada su svečano otvorene Vinkovačke Jeseni, će zapamtiti i po tome što su se Filip i ona, nakon što su se vratili sa svečanosti, pojebali kod njega u stanu.

No, više će pamtiti razigrane snaše i šokce na svečanoj pozornici, nego njihovo prevrtanje po krevetu i gužvanje plahti. Inače, Filip ima vrlo interesantan par rotvajlera uokvirenih na slici obješenoj na zidu spavaće sobe, koji su Linu promatrali svojim prijetećim pogledima, a kojima je ona neustrašivo odvraćala pogled i pokoji put im jezik plazila, dok se Filip trzao u njoj a Lina se opet osjećala izdana, prevarena i neshvaćena.

Predložit će Filipu da zamijeni rotvajlere za mrtvu prirodu. Prazan zahrđali, izgrebani i ulubljeni lavor na otrcanoj drvenoj stolici. U pozadini trošni, drveni poljski wc. To bi bilo prilično njenom stanju.

Opet je tu noć, kada je legla u svoj krevet, njen jastuk primio svoju dozu suza i jecaja. Tiho. Da starci ne čuju svoju Linu da plače. Kako objasniti da je Lina bila jebena, ali ne izjebana. Osim u mozak.

Sljedeći dan, u subotu, nije izlazila, ostala je nijema na Filipove pozive, zaključala se u sobu i čitala Grishama. Cijelih deset minuta je njen omiljeni pisac uspio privući njenu pažnju i primiriti uzburkane misli.

Stavila je slušalice na uši, upalila laptop i ubacila CD, njen mix za posebne trenutke, poput ovih. Ležala je, slušala pjesme i plakala. Te subote su na meniju opet bili Scorpionsi, Adele, Foreigneri, klape Intrade, Maslina… Srce joj se kidalo, a Lina je mazohistički slušala glazbu i lomila se na riječi pjesama.

Majka se sigurno mrštila što je kćer propustila njenu punjenu papriku. Lina je svoje gorke trenutke popunila sadržajem CD-a. Do vrha. Zašto joj te pjesme uvijek potjeraju suze?

Navečer je nazvala Johanna. Obećala mu je da će zajedno ići na Mimohod. Radovala se tome još u Brelima.

∞

Nedjelja. Svečani Mimohod Smotre folklora.

Parada kroz duge vinkovačke ulice, smotra mladosti, prpošnosti, nošnji, bogatstva narodnih običaja utkana, kroz ples i pjesmu, razigrana kola i svirku tamburice. Srž i duša Šokadije, izložena u jednom sunčanom prijepodnevu u punoj i blistavoj ljepoti ostavštine naših starih, njihove ljubavi za dom i hrvatski ponos, na dar svim gledateljima koji se okupe duž cijelog puta mimohoda.

A kada se začuje reski zvuk kanđije u zraku, kada odjekne topot kopita svih vranaca, dorata i riđana čiji se vratovi sjaje pod iščešljanom i posebno upletenom grivom, kada im oči ponosom sjaje, drhtaj nemirnih nogu koje su željne da polete, da zagrabe, da se propinju i u punoj brzini polete beskrajnom ljepotom ravnice, čijim prostranstvima su naši preci s njima na leđima ratovali, žirovali, orali, momkovali, ljubovali, ženili se i umirali, tada šokac stoji uzdignuto sa stisnutom šakom, pjesmom na ustima, s nadom u duši i ljubavi u srcu za svoju domovinu, voljenu, napaćenu hrvatsku grudu i s ponosom na svoje ognjište, svoj sokak, atar, njivu, pšenicu, šljivu, grozd, rakiju, kulen, dud, na svoje šokačko i hrvatsko porijeklo.

Lina stoji uz Johanna, drži ga ispod ruke u masi gledatelja i plače od ljepote prizora.

Johann je bio istinski zadivljen i zapanjen ljepotom nošnji, pjesme, tamburica i konjanika. Netremice je zurio i pratio svaki detalj povorke, upijao zvukove i boje, pljeskao i cupkao zajedno sa mnoštvom.

Dva sata dirljivog susreta sa šokačkom prošlošću i folklorom, pretočenog kroz igru i pjesmu u sadašnjost, je prošlo u trenu. Zadnje konjske zaprege su prošle preko mosta u pravcu gradskog Stadiona, gdje se stvaralo veliko, grandiozno kolo svih sudionika Mimohoda, za sjećanje i potvrdu sljedećeg dolaska i okupljanja do godine.

Lina i Johann su krenuli preko mosta u Johannov hotel na ručak. Sjednu za njegov rezervirani stol na terasi, još prepuni dojmova i utisaka od doživljenog i proživljenog tog prijepodneva.

- Prekrasno - reče Johann zadivljen.

- Drago mi je da ste sve to vidjeli - uhvati ga Lina za ruku preko stola - to je mali poklon za moje predivno ljeto kod vas.

- Neusporedivo je to dvoje draga Karolina. Ja sam iskreno zadivljen vašim folklorom i ljepotom običaja. A tek ove konjske zaprege i konjanici. Nemam riječi - toplo joj uzvrati stisak.

- Izvolite - prekine ih konobar pružajući im svakome tamnom kožom omotan jelovnik.

- Samo tren - obrati mu se Johann - još nismo kompletni, dajte nam donesite piće prije jela.

Lina ga pogleda iznenađeno. Nitko nije bio planiran na ručku osim njih dvoje. Lagana drhtavica joj prođe vratom.

Pa nije moguće. Pa ne bi joj valjda to učinio.

Osjeti lagani znoj ispod pazuha.

- Ja ću mali konjak, što ćete vi popiti Karolina? - upita ju Johann mirno.

- Breskvu – odgovori Lina, gledajući ga upitno u oči.

Nije se ni pomjerio, ni trepnuo.

Konobar ode.

- Johann - propusti Lina kroz zube - zar nismo sami na ručku?

- Zaboravio sam vam reći da će nam se Karlo pridružiti - odgovori Johann bez treptaja - jutros smo dogovorili.

Lina otvori usta da mu odgovori što misli o tome ali se suzdržala.

Čemu, pomisli, ionako nema smisla, kasno je za bilo što. Osim da se pokupi i ode. Što opet nema smisla a ni obzira prema Johannu, unatoč tome što ju je doveo u ovu neplaniranu situaciju.

- Htio sam da zajedno ručamo, tko zna da li ću imati opet takvu priliku - kao da se pravdao, jer je vidio da joj nije pravo.

- Nije problem starom momku učiniti to zadovoljstvo, zar ne? - upita s osmjehom.

Prefriganac stari.

- Nema problema – Lina se gorko osmjehne.

Kako ću to sad preživjeti? Hibernacijom? Postati nevidljiva? Da prospem breskvu po sebi dok još Karlo nije došao, pa da zbrišem? Ili da Karlu podmetnem nogu dok bude dolazio pa da padne niz stepenice? Pa završi u gipsu? Na neodređeno vrijeme?

- Lijep pozdrav društvo - Karlov veseli glas prekine Linu u turobnom razmišljanju.

Ah ništa od gipsa, pomisli Lina. Plan B. Hibernacija i ignoriranje. Samo pogled u tanjur. I na cestu desno. Eventualno u Johanna. U krajnjoj i neizbježnoj situaciji.

Karlo privuče stolicu i sjedne do nje. Bože pomagaj, pomoli se Lina u sebi i na tren sklopi oči.

Naručili su pladanj, specijalitet hotela, za tri osobe (dimljeni losos sa radićem, domaći kulen, slavonska šunka, dimljeni sir), izvrsna kombinacija za nepce. Već nakon prvih zalogaja Lini se želudac smirio i opustio, spreman i gladan.

- Ukusno, vrlo - pohvali Johann.

- Bogme je baš mljac - ubaci se Lina punih usta.

- Ne bih smio previše kulena, već osjećam kako mi pali po želucu, a teško mu odoljeti. Niste vi slavonci šašavi, bogami. A kako se pravi taj kulen? - nastavi Johann skupljenih usana.

- Svinjski but i najbolje dijelove mesa se odvoji i samelje, doda sol, ljuta paprika i sve dobro ručno promiješa. Zatim se sa posebnom prešom napuni debelo svinjsko crijevo i to je to. Kada odstoji u salamuri, stavi se na dimljenje i sušenje - Karlo se dao u objašnjavanje.

- Mora biti baš tako ljuto? - skupljao je Johann usne.

- Ne mora – osmjehne se Karlo - to ovisi o ljutoj paprici i količini koja se stavi u meso. Netko voli ljuto, netko ne. Ovaj baš i nije ljut - nasmije se i popije gutljaj brusnice.

- Pa pobogu, kakav je onda ljut ako ovaj nije? - začudi se Johann gledajući omanji komadić kulena u ruci.

- Pa ljut… toliko ljut da vam znoj izbije na čelo u par sekundi - reče Karlo gutajući slastan komad.

- Ah, nije to za svaki dan, pogotovo ne za moj želudac – Johann će.

- Kulen se i ne jede svaki dan, on se koristi za posebne prilike - uputi ga Karlo - vjenčanja, krstitke, rođendane, za kirbaj, za doktore - naglasi Karlo.

- Kako ste rekli…kir…? – zainteresira se Johann.

- Kirbaj - ponovi Karlo - seoska godišnja proslava nekog sveca, obično zaštitnika tog sela. Ustvari, još jedna prilika i razlog za okupljanje rodbine i prijatelja. Ovdje u Slavoniji se vrlo revno držimo tih običaja.

Što si pametan, moj bože, pomisli Lina jetko. I ljubazan. Sladak. Prava čokolada. Samo se nemoj rastopiti na stolu.

O moj Johann, ne daj se veslati, ne padaj na šarm vucibatine koji je namirisao lovu. Kao hijena na lešinu. Zar ne vidiš koliko je proziran? Zar zaboravljaš tko je i što je ustvari?

Lina odgurne prazan tanjur ispred sebe. Zagleda se na cestu ispred terase.

Zašto me briga? Obavila sam svoje, plaćena i više nego što sam zaslužila.

Zato što ti je Johann drag, glasić.

Upoznala je Johannovu toplu stranu u Brelima, njegovu ljubav i žal prema Margoth, njegovu usamljenost i prazninu koju je ostavila u njemu.

- Imate li Karolina? - trgne ju Johannov glas.

- Molim? - pogleda ga smeteno.

Opet je odlutala.

- Karlo vas je pitao, ne ja - podigne ruku prema Karlu.

- A što to? - okrene se Lina prema Karlu.

- Pitam imate li negdje kome ići na kirbaj - progovori prijazno, gledajući u svoj tanjur.

Bar ga nije morala gledati u oči.

- Imam, naravno, pa moja mama je šokica - odgovori prkosno.

- Šokica? – Karlo podigne glavu i pogleda ju.

- Da, rodom je iz Ivankova - izdržala je pogled.

Lako. Nije bilo zlobe u njegovim očima. Samo istinska zainteresiranost. Valjda.

- Lijepo selo - nasmiješi se i dalje ju gledajući - i veliko.

- Veliko je – potvrdi Lina.

Lina okrene glavu od njega. Borila se sa svojim glasićem i samom sobom. Misli joj podivljaju.

Ne smij se lopino, tako ti lijepo stoji taj osmjeh. I ta polo majica. I ljetne hlače boje meda. Znaš ti, kurvo muška, biti zanimljiv, poželjan, zgodan, interesantan, zavodljiv, o-pa-san. Itekako znaš. Gdje si Filipe,  jebemlitisunce, sad bi mi dobro došao. Tvoj topli stisak ruke koji bi smirio ovaj nemir u meni.

Uznemiravaš me Karlo, izbijaš mi stolicu ispod nogu, nisam prilagodljiva tvom performansu. Blokiraš mi razumne odluke i tjeraš me da reagiram impulsivno. A to nije moja osobina. Ja sam hladna kučka. Ledena Lina. Nemoj me siliti da to osjetiš. Nestani iz mog vidokruga. Nestani tamo odakle si došao. Nije me briga gdje si bio. Ne podnosim tvoju blizinu. Drhtim od tebe. Znojim se kraj tebe. Jer ja sam Ledena Lina. To sam ja, teška ledenica, tako je govorio Andro.

Ne zbunjuj me Karlo, ti si promašen slučaj koji ima svoje mjesto u koloni izgubljenih luzera. Na samom čelu. Budi svoj, do kraja. Ne glumi pred nama dobricu i lafčinu na osnovu jednog trenutka hrabrosti koju si pokazao. Johanna možeš veslati, čovjek je ranjen u dušu, u epicentar njegovog postojanja, pomiren sa sudbinom koju željno očekuje i smrt mu nije daleka, čak joj se i raduje.

Uzburkane misli joj prekine Johann.

- Idem do wc-a - digne se Johann od stola.

Lina i Karlo su sjedili svako u svojim mislima osjećajući nelagodu zbog iznenadne samoće.

- Bubamarica vam je na rukavu - progovori Karlo iznenada.

Lina pogleda na malu crvenožutu bubamaricu koja je zapela u naboru njenog rukava. Slatka i nevina, tražila je izlaz i pokušavala se izmigoljiti iz prepreka.

Karlo ispruži ruku i stavi kažiprst na Lininu nadlakticu pred malu bubamaru koja iskoristi pomoć i začas pređe na njegov prst.

Oprezno je povlačio ruku prema sebi gledajući da mu bubamara ne poleti. Mala je bubamara šetala po njegovim prstima dok ju je on sa zanimanjem promatrao.

Lina još osjeća Karlov kratki dodir na ruci.

I nije ti uopće smetao, glasić u njoj. Ići ćeš ti na ignore, Lina mu se zaprijeti u sebi. Po tko zna koji put.

- Ne ljutite se što sam ju ukrao? - upita ju Karlo gledajući bubamaricu.

- Poplavila sam od bijesa - odgovori Lina hladno.

Karlo ju prodorno pogleda.

- Oči vam govore drugačije - odvrati s osmjehom.

Ne osmjehuj mi se. I ne gledaj me u oči. Johanne vrati se već jednom. Nije mi dobro. Glasić je upozoravao.

- Kad vi kažete - zagleda se Lina niz cestu.

Gledao ju je i vagao. Točno je osjetila da ju promatra. Vjerojatno njegov mozak smišlja sljedeće psine koje će joj uvaliti u svom prepoznatljivom stilu.

- Oprostite na neugodnosti koje ste proljetos doživjeli od onih papana kod Ane - prozbori Karlo tiho.

Okrene se prema njemu, iznenađena.

Zajebava li se on sa mnom? Podsjeća me namjerno na taj susret sa crnim vranama?  Ili se samo zabavlja pa me provocira? pitala se Lina.

- Nadam se da ste to zaboravili – dometne, gledajući ju u oči.

Nije bilo podrugljivosti ni pakosti koju je očekivala. Ni u tragovima. Majstore, ne pada Lina na dječje uspavanke. Da nije od njega, još bi i povjerovala u iskrenost izgovorenog.

- Nisam niti očekivala nešto pametno od te vaše ekipe, tako da se glupost lako zaboravi – odbrusi mu.

- To sam i mislio - nastavi Karlo mirno - niste vi osoba koja se da isprovocirati takvim jeftinim ispadima.

- Zaista nebitno u mom životu – otprhne Lina.

Koji muljator, ne mogu vjerovati. 

Lina se zagleda u zatvoreni bazen koji se nazirao među stablima preko puta ceste.

- Nasmijete li se ikada… Karolina? - upita ju.

Lina se polako okrene prema njemu.

Oho. Sad je prešao na višu razinu. Sad se poigrava. S ledenom kraljicom. Zanimljivo.

- Da - odgovori mu umiljato - uvijek, često i rado, naročito u dobrom društvu.

- Što sada nije slučaj - nastavi Karlo mirno - niti se smijete niti vam društvo odgovara.

- Bingo, čudesan zaključak – ispali Lina, promatrajući bubamaru koja se spustila na crvenobijeli kockasti stolnjak.

- Da ne poštujem Johannovu želju, sigurno ne bih bio sada ovdje - nastavi Karlo promatrajući hod bubamare.

Jasno je meni zašto si pun poštovanja prema Johannu.

- Da, naravno - potvrdi Lina nezainteresirano.

Johann se pojavi i sjedne na svoju stolicu.

- Idemo popiti još jednu, pa se vraćam u sobu. Sutra putujem za Hannover – reče im.

- Hvala, ja ne bih, žurim. Nazovite me da vas sutra odvezem na kolodvor – brzo uskoči Karolina, ustajući od stola.

- Karlo se već ponudio - Johann zastane neodlučno.

- Ne dolazi u obzir, ipak ste vi moj gost - odmahne Lina glavom.

Johann pogleda u Karla na što ovaj odmahne pomirljivo rukama.

- OK, Lina, čujemo se, ugodan dan - Johann joj pruži ruku.

- Vidimo se Johann, odmarajte danas.

Okrene se i spusti stepenicama prema izlazu. Bila je sigurna da Karlo opet prati njen hod. Proguta metlu i produži stazom prema mostu. Radnici televizije su već slagali svoju opremu sa svečane bine. Zastori su spušteni sa Vinkovačkih Jeseni. Za ovu godinu.

Sutradan je Johanna smjestila u odjeljak vlaka, čvrsto ga zagrlila i poželjela mu sretan put. Lupkao je Linu nespretno rukama po leđima.

- Draga Karolina. Bilo mi je vrlo ugodno biti vaš gost, hvala vam na lijepim trenucima, na radosti u vašem društvu i na gostoprimstvu vašeg prelijepog grada. Boravak ovdje me uvjerio u ispravnost moje odluke i namjere dolaska i sada se mogu mirne duše vratiti u Hannover. Ako se više nikada ne vidimo, želim vam svako dobro, puno uspjeha na novom poslu i sreću u životu.

Nije mogla zadržati suze pri pomisli da li će ga još vidjeti živa.

- Johanne – prošaputa Lina i čvrsto ga zagrli.

Izađe iz vlaka i stane ispred prozora Johannovog kupea. Spustio je prozor i sa znakom zviždaljke prometnika za pokret joj doviknu.

- Slušajte svoje srce, Lina. Ono zna što vi sada ne želite znati.

Lina mu pošalje pusu zrakom i mahala je sve dok njegov nagnuti lik nije nestao u daljini. Lina pritisne maramicom vlažne oči. 

Eh, moj dragi Johanne, pomisli s gorčinom, kako da se prepustim srcu da me vodi, kada luta između ničega i nikuda, traži stazu koja nema početak, smjer i izlaz. Netko je uklonio sve putokaze. Luda Lina, vjerojatno.

∞

Gledao je iz kreveta Sabinu kako se oblači. Male, čvrste dojke su joj nestale pod majicom. Okrenula se od njega dok je vješto navukla gaćice. Kao da ju nije vidio golu. Kao da se nije igrao s njenom nemirnom brazilkom. No, nije uvijek bilo tako. Nije bilo ni srama ni nelagode. Do sada.

- Sabina - uzdahne Karlo slabo - žao mi je.

- Nisi ti kriv - doda tiho Sabina na rubu plača - znala sam ja to od samog početka. U meni je problem što sam pristala biti zamjena.

- Nije problem u tebi – odgurne Karlo pokrivač i sjedne na rub kreveta - oboje to znamo.

- Nećemo o tome, molim te Karlo, nema smisla – Sabina se nastavi oblačiti.

- Boli te, jasno mi je… i žao mi je – protisne Karlo muklo.

- Preboljet ću, to nije važno, problem je što ti nećeš ili ne možeš preboljeti.

Sabina obuje cipele.

- Nisam od stiropora - prostenje Karlo tmurno.

- Trgni se, jebemu, izađi više na sunce - podvikne Sabina.

Šutio je.

Nemoj me navlačiti curo. Nisam ti dužan polagati račune, tutnjalo mu je u glavi.

- Karlo - sagne se Sabina prema njemu i uhvati ga dlanovima oko lica.

Gledali su se u oči.

- Nisam tu ja bitna, mlada sam i imat ću ljubav svog života, nisi nezamjenjiv - nasmiješi se sjetno, pa nastavi ozbiljno - ali ti se moraš otvoriti, ti si još sa Mirnom, to je nestvarno i… nezdravo.

Poklopi mu usta rukom kad joj je htio odgovoriti.

- Moraš progledati, pomiriti se sa sobom i prestati dozivati prošlost. Ovaj tvoj krik njenog imena dok si svršavao na meni me povrijedilo kao ženu, ali me više boli što se ti ne možeš vratiti u život. Mirna sigurno nije sretna što si takav, slabić kojega se stidi što je napravio od svog života. Misliš da je ponosna na tebe? Ako te gledala odozgo, kako joj je bilo pri duši dok si padao po klupama pijan i prljav? Zar te takvoga upoznala? Zar je to njen Karlo? Ljubav njenog života? Prestani ju ponižavati svojim ponašanjem. Odrasti. Budi čovjek.

- Zahvalan sam ti na svemu, ali nemoj o tome - uhvati ju Karlo čvrsto za ruku. 

Bio je ljut. Na sebe što nije mogao protiv sebe. Na nju što je bila u pravu. Na prokleti život koje ga je ostavio da vegetira.

- Ne želim ti soliti pamet - Sabina je ostala mirna - ali nemoj glumiti bespomoćnog jadnika, to ti ne stoji. Prijatelj sam ti, ma što ti mislio, ali ne otresaj se na mene. Mislim da to nisam zaslužila.

Kriste, što joj to radim?

Val mučnine ga preplavi.

- Oprosti, iskreno mi je žao - povuče se na jastuk - jasno mi je što govoriš, pa nisam retardiran. Misliš li da sve to ne govorim sebi svako jutro? Da se ne borim sa njenim likom koji se okreće od mene zbog te prošlosti? Ali ne mogu protiv sebe, nemam snage ni moći Mirnu pospremiti u neko sjećanje i zatvoriti vrata.

- Jesi siguran da je to prošlost? Da je to iza tebe? Mislim na alkohol, Karlo.

- Mislim da je, valjda… za sada je tako, jebiga.

- Vjeruj mi, nisi nimalo interesantan dok si pijan. Ne stoji ti. Kao ni piletu sise.

- Držim se, zahvaljujući tebi - povuče ju k sebi i poljubi.

- Ja sam ti bila prvi oslonac, ostalo si ti odradio, ali se nećemo više jebat. Moram i ja početi živjeti svoj život. Uz tebe je to nemoguće. Neću dozvoliti da se totalno zaljubim u tebe i da mi uništiš život.

- Baš ti hvala - zacereka se Karlo.

- Da, mili moj ljubavniče - nasmije se Sabina krzmavo – nemam vremena čekati da se ti odmrzneš i okreneš oko sebe. I da u tom trenu spoznam da se nisam našla u tvom vidokrugu. To bi me slomilo. Ili da se vratiš čašici. Ne. Hvala ti.

- Brutalno od tebe – pogleda ju sa kreveta.

- Ali učinkovito, nadam se i jedino moguće rješenje. Za mene. A što ćeš ti sa sobom? – upita ga.

- Ja? – ponovi Karlo tupo.

Zamisli se.

- Johann mi je stavio bubu u uho da će mi ostaviti neke novce. Bit će interesantno vidjeti koliko će to biti. Kada me pitao što bih želio raditi u životu, osim trenutnog posla, pričao sam mu o svojoj mašti da sagradim veliku farmu za tov, preradu i proizvodnju šunke, kobasice, kulena i ostalih slavonskih specijaliteta.

- Budi ozbiljan – odmjeri ga Sabina.

- Ozbiljan sam. Upitao me Johann koliko bi mi novaca trebalo za to, ali mu nisam znao odgovoriti. Nisam imao ni približnu predstavu koliko bi ta moja maštarija mogla koštati. Uostalom, bila je to samo moja mašta.

- Šašav si - kvrcne ga Sabina po ruci.

- Pravit ću kulen – odgovori joj, smijući se.

- Ozbiljno ti velim. Pravit ću šunku i kobasicu, mast, čvarke, švargl, krvavice, imat ću svoje plastenike za povrće, veliku farmu, puno jabuka i šljiva, tri traktora, dva psa, ženu i četvero djece, mlađahnu i podatnu ljubavnicu i osmero unučadi.

- Lud si - sagne se i poljubi ga.

- Zbogom Karlo, snivaj svoje snove.

- Zbogom ljubavnice moja… ostajemo prijatelji? - grlo mu se stegnulo.

- To nije upitno, nikada to nemoj zaboraviti - suza joj zaiskri u oku.

- Neću Sabina… i ne mogu - obriše joj suze prstima – i tu sam, za tebe. Kad god me budeš trebala. Samo me pozovi.

Okrenula se i izašla iz stana.

Opet sam. Usamljen, ustvari.

Ogromna stijena ga je pritiskala, gušila i zatvarala svjetlo. Pomislio je na bocu. Silna želja ga spopala za njom. Osjećao je da je jak, da mu nije problem odbaciti takve misli. No, crnilo mu se vraćalo i teške misli su ga opet obuzele.

Nijedna žena se ne može zadržati uz mene. Jesam li proklet? Vraća li se nekakav bumerang prepotencije, arogancije i potrošnje bez osjećaja onih žena iz mladosti?

Teturam nad provalijom u koju sam već bio pao. Samo da mi noge izdrže. Volje i želje imam.

Mirna, dušo moja, nemoj dozvoliti da opet potonem. Zbog tebe, dušo. Da mirno spavaš. Ja imam svoje snove. Jedino što sanjam je tvoje milo lice.

Prisilio se, teškom mukom, othrvati takvih misli.

∞

U Brelima je kraj listopada, ali po vremenu se to ne bi moglo zaključiti. Čak je bilo i nekoliko hrabrih kupača ovaj vikend koji su koristili čari kasnog ljeta.

Johann je došao iz Hannovera prije dva dana, ostavivši svoj život i uspomene, svoje snove, djetinjstvo, mladost i sva nadanja na obali Leine.

Kuća u Hannoveru je prodana vrlo brzo, pa je odlučio u Brelima dočekati svoje posljednje svitanje. Nije mu bilo žao, bitno mu je da se smiri i zagrli svoju Margoth. Što prije.

Günther ga je dovezao svojim terencem, jer je Johann bio suviše slab da podnese bilo koji oblik putovanja.

Obojica su znala da im je ovo zadnji susret i dugo su stajali zagrljeni prije no što je Günther sjeo za volan i vratio se nazad u Hannover.

Sve je bilo rečeno, ugovoreno, napisano, još je priroda trebala odraditi svoje.

Sudeći po Johannovom stanju, neće trebati puno vremena, gorko pomisli Günther dok se penjao cestom na autoput.

Jebeš život i svu lovu ako nemaš želje za životom. A vrijeme curi i za čas dostigne i prestigne sve naše namjere i potrebe.

Glasovnom naredbom pozove jedan broj mobitela. Nakon kratkog vremena iz osam zvučnika u terencu začuje ugodan glas.

- Jaaa - mazno se javi Helga.

- Ich komme heute Abend… Vorbereitung alles was Sie brauchen - reče Günther.

- Natürlich Meister, ist immer bereit - odvrati Helga mazno.

Izluđivala ga je njena mladost, pohota i igrice koje mu je priređivala. Bio je njen gospodar, vezao ju je u kožu i male, srebrne lance. Bila je zahvalna ali nimalo jeftina. No, svaki euro mu se isplatio.

∞

Susjeda Nina je svakodnevno obilazila Johanna i nosila mu toplu juhicu, odlazila po novine i voće iz trgovine. Nije joj bilo teško, Johann je bio više nego izdašan za tu njenu uslugu.

Uz Johanna je bila Lidija iz Makarske, umirovljena medicinska sestra, koja se brinula o njemu od ujutro do navečer, kada ga je spremala na počinak.

Već dva mjeseca je uglavnom sjedio pored prozora i gledao na pučinu. Sušio se i nestajao.

Lidija je tog ponedjeljka, kao i uvijek, otključala ulazna vrata Johannove kuće i krenula u sobu. Našla ga je u krevetu, nepomičnog, smirenog i s laganim osmjehom na licu. Bio je već prilično ukočen, vjerojatno je umro kasno navečer, ocijenila je stručno.

Nazvala je bolnicu i dežurna liječnica je ubrzo došla i konstatirala smrt.

 Odvezli su tijelo u mrtvačnicu. Zatim je Lidija nazvala broj telefona koji joj je Johann dao u ovom slučaju.

- Gospođa Jergović? – upita, kad joj se javi ženski glas.

- Da, ja sam - čula je.

- Lidija, Johannova medicinska sestra. Gospodin Johann mi je rekao da vam se javim u slučaju…

- Johann nije dobro? - začuje usplahireni ženin glas.

- Nažalost, preminuo je sinoć.

Lidija je čula samo njen duboki uzdah.

- U tom sl… - započne Lidija.

- Dolazim gospođo - začuje Lidija ženu - hvala što ste nazvali.

Lina je sjedila u svojoj radnoj sobi i promatrala fikus na prozoru. Nije ju iznenadila vijest, ali ju je pogodila i više nego što se nadala. Johann joj se zavukao pod kožu, neprimjetno i nenametljivo.

Bio joj je kao dragi ujak iz dječjih bajki, na koga se uvijek možeš nasloniti i naći utjehu. Istu utjehu koju sam nije htio. Nije dozvolio da ga posjeti, govorio je da želi da ga pamti kao mlađahnog momčića a ne kao starca koji ne može hodati.

I čuli su se telefonom prije dva dana. Kao da je naslutila konačnost u njegovom glasu, stalno je naglašavao što i kako da postupi kada umre. Već je napamet znala mjesto gdje se nalazilo pismo koje ju je čekalo u Brelima. Uputila se do šefa, objasnila da ima smrtni slučaj i otišla u stan da se pripremi za put.

Tog popodneva je krenula autobusom za Makarsku. Maramica joj je bila u ruci cijelim putem. Nije bila svjesna krajolika kojim je prolazila niti trenutka kada se našla na kolodvoru u Makarskoj. Taxi je dovezao pred Johannovu kuću. Zaklopila je oči, udahnula i otvorila vrata.  Sjela je za prazan stol u kuhinji. Plakala je. Glasno.

Postupila je po Johannovim uputama u pismu i organizirala prijevoz tijela u Hannover. Günther ga je trebao preuzeti i organizirati ukop.

Ubrzo je Günther nazvao Linu i rekao da je sprovod u petak, na mjesnom groblju i da će ju sačekati na aerodromu.

Nije više bilo razloga da ostane u ovoj kući, Zaključala je teška vrata i rano ujutro 'Poletovim' autobusom se vratila u Vinkovce.

Bila je umorna, shrvana od boli, potištena i tužna.

Dobri Johann je ostavio u pismu dovoljno novaca za sve troškove i posebno naglasio za dvije avionske karte u Hannover. Jednu za Linu i jednu za Karla. Želja mu je bila da oboje prisustvuju njegovom pogrebu.

Odbila je mamin ručak i krenula do Branka i njegovog servisa. Nije jela gotovo dva dana. Nije mogla pomisliti ništa u usta staviti. Bila je slomljena, slaba na nogama i bilo joj je muka.

Branko nije bio na svom mjestu. Zaobišla je prijemni pult i krenula u stražnji dio servisa.

Ugleda Karla nagnutog nad stolom. Dođe do njega i on digne pogled. Iznenadio se. I istovremeno mu bljesne u očima. Shvatio je zašto je tu. Vjerojatno po njenom izgledu i činjenicom da je došla sama u servis.

- Umro je? - upita ju tiho.

Lina klimne glavom jer nije mogla progovoriti ni slova.

- Žao mi ga je - nastavi Karlo tiho - dobar čovjek. Šteta.

Morala mu je reći što se očekuje od njega, ali jednostavno nije mogla. Borila se sa suzama i mučninom. Stajala je bespomoćno, stiskala ruke dok su joj usne drhtale od bola i nemoći. 

- Johann je… - počne i suze joj krenu.

Okrene se od njega i priguši jecaje u maramici.

Tresla se. Johanne, što mi to činiš? pomisli i još više počne plakati.

Postalo joj je potpuno svejedno da li ju Karlo sada gleda i što misli o njoj. Kao da su cijeli njen jad i život, sve njene strepnje i boli krenule iz nje. Duboko ju je potreslo, bila je nesposobna da se zaustavi, nemoćna da kontrolira jecaje i suze.

Nasloni se na dovratak od vrata. Zamagli joj se pred očima i bila je svjesna iznenadnog crnila, da nestaje i da će pasti. Osjeti Karlove snažne ruke. Uhvatio ju je za ramena i privukao sebi, čvrsto ju držeći.

Zagrlila ga je oko vrata, prihvatila oslonac, inače bi se srušila. Noge su joj bile jako nestabilne.

Bila je odjednom tako sigurna i zaštićena, unatoč ponoru koji joj se ukazivao, osjetila je njegovu snagu kojom je držao, njegov čvrst i topao zagrljaj joj se nudio a Lina ga je nesvjesno prihvatila.

Nije znala koliko dugo su tako stajali dok ju nije lagano posjednuo na stolicu.

Osjećala je da ju vlaži maramicom po cijelom licu i vratu. Nije mogla otvoriti oči. Boljela ju je svjetlost u prostoriji.

- Dobro ste? - začuje njegov zabrinuti glas.

- Molim vas, idemo van - prošapće Lina drhtavo.

Stavi ruku preko bolnih i natečenih očiju.

- Možete li sama? - upita ju zabrinuto.

Lina klimne.

Karlo ju uhvati ispod ramena, podigne iz stolice i stisne uz sebe. Krenu prema izlazu. Noge su Linu počele slušati i postajale su sve stabilnije. Izašli su van.

Lina lagano otvori oči, privikavajući se na dnevnu svjetlost. Još ju je čvrsto držao uz sebe. Toplina njegovog tijela ju je smirivala, tako bi joj se rado prepustila.

Da nije on u pitanju. Ili baš zbog toga? glasić se javi. Otvori oči i lagano se odmakne od njega.

Stajao je i promatrao ju, nesiguran da li da pusti ruke sa nje ili ne. Gledali su se u oči. Izgledao je prilično zabrinuto.

- Dobro ste? - tražio je znakove potvrde na njoj.

- Da - odgovori pribrano - oprostite na neugodnosti.

Pusti joj ruke.

- Nisam ništa jela od prekjučer, muka mi je - polako joj se boja vraćala u lice.

- Događa se - odmahnuo je rukom - idemo preko puta popiti nešto - dodao je hvatajući ju ponovo za ruku.

Krene poslušno uz njega osjećajući toplinu njegove ruke. Ugodnu toplinu.

Sjednu na terasu. Lina naruči opet sladoled a on svoju brusnicu. Boja joj se vraćala u lice i drhtavica je prestala.

- Johann je umro u snu – izgovori Lina -  tiho i nečujno.

- Blago njemu, najljepša smrt - Karlo potegne brusnicu.

- Zaželio je da prisustvujete pogrebu – nastavi Lina, dok je žličicu sladoleda stavljala u usta.

- Kada?

- U petak, u Hannoveru.

- Znam da je u Hannoveru.

- Imam novce za avionsku kartu koje je ostavio za vas - Lina izvadi dvije novčanice od 500 € i pruži mu preko stola.

- Idete li vi? – upita ju, ne dirajući novčanice.

- Da, idem.

- Avionom?

- Najprikladnije je, zašto? – upita Lina.

- Možete li vi riješiti karte? Naravno, ako želite da zajedno putujemo - nadoda - to bi bilo također najprikladnije.

Lina zastane sa žličicom u zraku. Ta mogućnost joj uopće nije pala na pamet.

- Moramo vlakom do Zagreba pa na avion, odgovara li vam? – upita ga Lina.

Ni sama nije bila sigurna odgovara li njoj takav aranžman.

- Moram ići, vidim stranku pred servisom - ne odgovori joj.

Karlo izvadi 50 kuna iz novčanika i ostavi na stolu, ustane se i ode.

Lina polako dovrši sladoled koji ju je vratio u život. Pozove konobaricu i plati račun. Pogleda iznos za brusnicu. 10 kn.

Krene prema servisu i prođe kraj praznog pulta ponovno prema stražnjem dijelu. Stane pred Karlovim stolom i ispusti dvije novčanice od 20 kn pred njega.

- Vaš ostatak – progovori Lina muklo.

Odmjeri ju pogledom od struka do glave.

- Ja častim – reče joj.

- Nema šanse - odgovori mu prkosno - svoje sama plaćam.

- Vidim bolje vam je – Karlo joj se podsmjehne.

Nasloni se jednom rukom na lakat i podboči bradu, gledajući ju odozdo.

Sad bi malo i provocirao? Neće ići, mister. Nije uopće raspoložena za njega.

- Riješit ću karte, dajte mi vaš broj mobitela - ignorirala je njegovu upadicu.

Gledao je u nju netremice ali nije ni ona spuštala pogled. Ubojiti. Lomila je grane s njim, kao od šale. Poput lasera.

Karlo uzme papirić sa stola, zapiše broj i bez riječi joj ga pruži. Lina stavi papirić u novčanik, okrene se i krene prema izlazu.

- Odvojena, naravno - začuje ga.

- Molim? - okrene glavom prema njemu.

- Odvojena sjedala - progovori kruto.

- Podrazumijeva se – Lina glasom zdrobi led.

- Nisam ni sumnjao - oči mu potamne.

Karlo se zamišljeno zagleda u njenu vitku figuru.

Taman pomislim da ima nešto ljudsko u njoj, malo ženskog traga u toj osobi, ali me uspije vrlo brzo demantirati. Pa ta ženska je opća opasnost. Toliku oholost već dugo nisam susreo.

Pravnica? Ma može se slikat sa svojom diplomom kada je toliko zaljubljena u nju. I u samu sebe. Sigurno si ljubi rukicu od lakta do prstiju svako jutro pred ogledalom. Netko ju je gadno izjeb'o. Ili nije? Možda je u tome problem?

Karlo se okrene u stolici.

Zar nema nekog jebača da ju smiri? I prizemlji. Ne bi me čudilo da je lezba. Ustvari, sve ukazuje na to. Mrzi muški rod na kilometar. Isijava iz nje kao iz nuklearke. A šteta bi bilo da se troši s nekom ženom. Zgodna je. Ima nešto u njoj. Podsjeća me njena ljepota…

Nešto zbog čega na tren pomislim kako je živo biće, ranjiva i topla iza te ledene vanjštine. Ali tek na tren. Dok me njeni potezi ne vrate u stvarnost.

Pokuša se usredotočiti na posao, ali uzalud. Karolina mu je blokirala mozak.

Nikako ju ne mogu odrediti i svrstati u neku racionalnu kategoriju. Niti sebe prema njoj. Iritira me njena sposobnost da egzistira jedino na točki smrzavanja. Kako žena može biti tolika kučka? Živjeti i ustajati s toliko hladnoće i arogancije?

Iskrsne mu Mirna pred očima.

Topla, nježna, strasna na njen svojstveni sramežljiv način, velikog i otvorenog srca za sva živa bića, iskrena i sretna sa malim stvarima i djelima koja su njene spretne i vrijedne ruke pretvarale u velika i nemjerljiva.

Mirna koja je znala malih smiješkom ukloniti svu strepnju i loša predviđanja, Mirna zbog koje je s lakoćom podnosio maglovita jutra i nesnosne vrućine ili hladne i surove zime. Mirna za koju je bio vječno spreman ploviti njenim beskrajnim prostranstvom ljepote i ljubavi, Mirna koja je sve njegove maštarije ispunila tako jednostavno i tako lako.

Oprosti mi dušo, što sam se usudio te usporediti s ovom spodobom koja sebe smatra ženom. Koja se ne zna ni nasmijati. Odjebi Karolina, opsuje Karlo na glas.