2. dio



U četvrtak prije podne su se našli na vinkovačkom peronu i ukrcali u vlak za Zagreb. Kratko su se pozdravili, dala mu je putne karte i ušli su u vagon.
Karlo je sjeo par sjedala dalje od nje, stavio slušalice na uha i pustio glazbu sa mobitela.
Na isti način su letjeli do Hannovera gdje ih je dočekao Günther i odvezao direktno na groblje. Nije bio veliki sprovod, ali je bio dostojanstven.
Puhao je hladan vjetar koji je nosio sitne, ledene kapi lagane i dosadne kiše. Lina se skupila u svom kaputu i nijemo promatrala kako lijes nestaje u utrobi zemlje. Nije plakala. Svoje suze za Johannom je isplakala u Brelima, u servisu kod Karla i na svom jastuku.
Bila je, na neki način, sretna što se Johann sada nalazi kraj svoje Margoth, trenutak koji je tako željno čekao da se dogodi.
Uzme ružu, nagne se na otvoren grob i baci ju na lijes. Pošalje mu nijemi poljubac, kratko se dodirnuvši prstima po ustima.
Zbogom dragi Johanne. I hvala ti za predivne trenutke s tobom. Lijepo je bilo biti tvojim prijateljem.
Karlo je stajao na laganoj kišici, gologlav i neosjetljiv na hladan vjetar.
Izgleda da je bio jako daleko u mislima, pomisli Lina. Gledao je u daljinu, potresen, vidjelo se da duhom nije bio ovdje prisutan.
Vjerojatno je u mislima sa svojom bivšom dragom. Na neki način, to je i razumljivo i bi joj ga žao. Mogla je osjetiti tu bol koja mu se ocrtavala na licu. Ako je imalo istina što je Željka pričala o njihovoj ljubavi, sigurna je da mu sada nije lako.
Stajali su još neko vrijeme dok ih Günther nije pozvao da dođu k njemu. Odvezao ih je u pivnicu gdje je bila pripremljena zakuska za nekoliko Johannovih poznanika i bivših radnika tvornice.
Jela je vrlo malo, kao i svi okupljeni, nakon što je Günther održao prigodni govor.
Smrt je prirodna ali mi koji živimo se ne možemo prirodno s njom rastati. Ostaje bol i žal, ali i radost susreta i druženja sa pokojnikom.
To je zapamtila. Lijepo i jednostavno rečeno.
Priđe joj u jednom trenutku Günther za stol i zatraži da mu da broj svog tekućeg računa.
 - Znate da ste spomenuta u oporuci, kao i Karlo - podsjeti ju Günther .
- Jesam li? – odgovori mu odsutno.
Lina izvadi karticu i pročita mu brojeve koje je pažljivo zapisao.
Günther je Linu i Karla odvezao natrag na aerodrom.
- Nakon ostavinske rasprave ću vam se javiti i poslati rješenja - reče im Günther nakon što su izašli iz njegovog terenca.
- Hvala što ste došli i sretno vam u životu - doda i ostavi ih u zgradi.
Sjedili su u čekaonici i šutjeli. Svako sa svojim mislima. To je bilo najbolje što im se dogodilo u toku cijelog putovanja.
Na Plesu su uzeli taxi u kojem je rekla Karlu da će ostati u Zagrebu. On je samo klimnuo glavom, okrenuo se i nestao u noći.
Izašla je na Glavnom kolodvoru i nazvala Marka. Trebao joj je večeras. Jako.
Tu noć je Marko dobio neviđenu Linu. Još nikada nije bila tako vatrena i podatna. Isisala je iz njega svaki atom snage. Sreća pa mu je žena imala mengu ovih dana. Ne bi mogao preživjeti još jedan seks u sljedećih tri-četiri dana.
No, upravo to ga je brinulo kod Line. Ta čudna strast koja je podsjećala na ranjenu lavicu. Kada ju je pitao čemu suze koje je ugledao nakon što su ležali u hotelskom krevetu, samo je još više počela plakati.
- Želim biti željena - uspije progovoriti kroz suze.
Nikada ju neće razumjeti. Osim da je izuzetno osjetljiva i ponekad vrlo čudnih izjava i ponašanja.
Kao i sve žene, pomisli Marko, tko bi znao što im se mota što glavama. Obično to niti same često ne znaju.


                          ∞


Novu godinu je Lina dočekala u stanu sa roditeljima, na njihovu radost. Nije baš ni bio neki izbor. Njena soba i slušalice na ušima uz CD poslije koje bi obično završila sa suzama na jastuku, ili dnevni boravak i Tv uz majku i oca.
Odluči se za ludu i nezaboravnu kombinaciju. Soba i Tv. Red njenih pjesmica, red Tv-a, red narezane šunke, kobasice, sarme i kolača. Izdržala je skoro do jutra. Uz prve pahulje snijega otišla je spavati.
Prvi radni tjedan je bio uobičajeno neradni. Čestitalo se cijeli tjedan, jelo i pilo kao da se slavila posljednja godina pred nestanak civilizacije.
Nije se baš uklopila u radnu okolinu u kojoj je bila prisutna očita ljubomora ostalih kolega kojima je bilo jasno da je posao dobila preko veze. I koja je veza u pitanju.
Stoga su šutjeli, ali su joj jasno davali do znanja da im nije bila po volji, jer je uskočila na mjesto koje su rezervirali za jednu njihovu mušku personu.
Bilo bi, vjerojatno, sasvim drugačije da je primljena i ta druga osoba koja je trebala biti primljena po natječaju, pa bi onda mogli birati na koga će prstom upirati. Ovako nisu imali drugog izbora. Jedina meta je ostala Lina.
Stoga je Lina vrlo pažljivo i predano radila svoj posao i nije si dozvoljavala nikakvu grešku i nastojala je to svakako izbjeći.
Zatvorila se u sebe i nije dozvoljavala nikakve osobnosti i prijateljstva na poslu. Bilo je naravno i pokušaja uleta i nabacivanja, što je s lakoćom odbijala.
Kako nije bila dobrodošla, nije se uklopila u njihov svijet mi smo bogovi i nedodirljivi, nije išla na kave i čik pauze, nije slušala što i tko je u Gradu, Županiji ili Državi sposoban, podoban, dodirljiv ili ne. Plovila je na krhkoj barci među ajkulama, riba koja nije htjela postati ajkula.
Iako je većina posla zahtijevala timski rad, svatko od njih je imao svoje specifične zadatke i tu se prepuštala maksimalno.
Znala je ostati debelo izvan radnog vremena, pa je već jako rano postala ulizica. Uz Ledenu kraljicu i kučku, takav pridjev je bio čak i nagrada. Uopće se nije obazirala na to.
Bilo joj je potpuno svejedno što se o njoj govori, bitno je da se nitko nije mogao požaliti na njen posao i kvalitetu obavljenog. Čula je i priče da gazi preko leševa. Ma neka pričaju. Ne daju joj oni kruha.
Pred kraj siječnja je dobila rješenje o ostavini iz Hannovera koje ju je zakucalo u fotelju. Čitala je nešto o ljudima koji dobiju veliki iznos na raznim igrama na sreću i da su neki znali umrijeti od šoka. Nije joj jasno kako je ovo uspjela preživjeti.
Johanne, dragi Johanne, zar si htio da odapnem prije reda?
Pet milijuna € se vrtilo u njenoj glavi, vrućina je pritisnula na naslon fotelje, noge i ruke su joj nekontrolirano drhtale, tražila je zraka.
Bezbroj misli joj je prohujalo mozgom u trenu, ali prva misao koja se spontano nametnula je bila: neovisna sam.
Ne-o-vi-sna.
Ne, bogata sam. Neovisna. Kako je to lijepo zazvučalo. Nastavi čitati. I kuća u Brelima. Njena. Počela je plakati. Tresla se kao šiba, naslonila je glavu na obje ruke na stolu i plakala. Johanne, moj prijatelju, dragi čovječe, hvala, hvala ti.


Mora opet očistiti snijeg, pada već cijeli dan i ne može se već ni ući u servis. Karlo uzme lopatu u ruke i počisti nakupine snijega. Ako ovako nastavi, do jutra se zaista neće moći ni prići servisu.
I onaj njegov jadničak od Golfa, jedva da će upaliti. Motor je bio lošiji, već su temperature oko nule za njega, dizelaša, predstavljale pravi izazov da li će se pokrenuti. Generalka se ne isplati, auto je već star, ali je nešto morao učiniti ako se mislio voziti.
- Novi si uzmi - nagovarao ga je Branko - sada bar imaš kredita kao proljetnih kiša.
Karlo nije bio za opciju kredita, osim u krajnjoj nuždi. Život na kredit, umiranje na rate. Stara poslovica. I istinita. Gorko istinita.
Odloži lopatu i zatvori servis. Već je pao mrak.
Klizao je golfom do svog stana po snijegu koji nije uspio biti očišćen. U poštanskom sandučiću je bila žuta obavijest o preporučenoj pošiljci koju je ostavio poštar u toku dana. Ima danas još vremena da ju podigne.
Karlo odluči krenuti pješice prema gradu. Ionako ga čeka prazan stan, kad god da uđe u njega. Barem će malo uživati u zimskoj noći.
Brzo došeta do Pošte i preda službenici obavijest o pristigloj pošiljci. Uručila mu je smeđu omotnicu. Primijeti da je iz Hannovera. Srce mu počne brže kucati.
Otvori ju drhtavim prstima, što od zime, što od nestrpljenja i primijeti da je cijeli tekst na njemačkom jeziku. Shvati da je to Johannova oporuka.
Ali.
Ono što je bilo apsolutno razumljivo su bile brojke. Na njegovom računu. Iznos koji mu je oduzeo dah. Koji nije ulazio u njegovu memoriju. Nije bilo dovoljno mjesta.
Naježio se. Kosa mu se dizala na vratu. Imao je osjećaj da se nalazi u bestežinskom stanju i da bi mogao poletjeti poput balona koji se otkvačio od uzice.
Stajao je ispred Pošte, pahuljice mu vlaže znojno čelo, sjeverac mu hladi užarene obraze, ruke i noge mu se tresu. Ne od zime. Bilo mu je vruće. I slabo.
Mora pod hitno sjesti. Sjedne na klupu koja je bila pokrivena snijegom i ponovo se zagleda u papir ispred sebe. Ruke su mu i dalje drhtale i slova bježala. Ali brojke ne. Gledao je u njih i one u njega. Previše je tu bilo brojeva ispred zareza. Previše za njegovu svijest koja je naprosto zablokirala.
Drhtao je od siline osjećaja s kojima se borio njegov razum, koji je iznenada napadnut takvom snagom na koji nije bio spreman. Zatvori oči. Nije se usudio pomišljati što ga čeka. Bojao se neviđenih mogućnosti. Strah ga svih svojih snova koje sada tako lagano i elegantno može pretvoriti u stvarnost.
- Mladiću - začuje zabrinut ženski glas - dobro ti je?
Lagano otvori oči i ugleda stariju ženu nagnutu nad njega.
 - Dobro sam, hvala – Karlo uspije nekako prošištati iz sebe.
- Siguran si? - bila je sumnjičava.
- Nisam siguran, ali se nadam - nasmije se napuklo i ustane sa klupe.
Krene pod svjetlo lampe i očisti snijeg sa hlača.
Brane moj, neću dizati kredit, pomisli, ali da ću uzeti novi auto, tu si u pravu. I to ne bilo kakav. To je prvo što ću napraviti. Pogleda u unutrašnjost Pošte na display. Deseti siječanj. Njegov sretan dan.
Uputi se nesigurnim nogama u stan.


Majka je bila za, otac ne. Pat pozicija.
Ostalo je nezahvalno na Lini da presudi. Uzdahnula je naglas i polako počela.
- Tata, znam da si vezan za svoj mali vrt, za Bosut i Cibaliju, kao i mama za Ivankovo. Tu si rođen i tu je sav tvoj svijet - pogledavala ga je ispod oka.
- Tamo će ti biti bolje radi tvoje reume, mislim da ćeš se puno bolje osjećati. Ima jako puno sunca i to je ono što će odgovarati tvom artritisu.
- Lino, šta da ja radim tamo? - upita ju otac, nećkajući se.
- Pa tamo je veći vrt nego što ga imaš ovdje. I pod nosom ti je.
- U dvorištu – nastavi Lina gorljivo.
- Da ne govorim kako je mama oduvijek maštala o moru i nekoj maloj kućici uz obalu, jeli tako?
Otac pogleda u mamu.
- Ti bi išla dolje? - upita ju.
- Znaš moje mišljenje - odgovori mama, mirno ga gledajući.
- I ostavila bi Nelu, Slavicu i Ružu? - pokušavao je otac.
- Zar su mi one sestre ili sam vezana pupkovinom za njih? - nije se dala mama – brbljave susjede s kojima popijem kavicu.
- I ovaj pogled na Bosut sa balkona? - uporan je otac.
- Eh to ne ide sa mnom, nažalost - odvrati mama.
- Ali tek ćeš vidjeti što je pogled tata - ubaci se Lina brzo - to je naprosto veličanstveno.
Još su malo vagali za i protiv i na kraju otac pristane.
Krajem siječnja ih je odvela u Brela.
Nije se prevarila. Otac se oduševio mjestom i kućom. Naročito vrtom i maslinama. O maminom  oduševljenju da se ne govori.
Vratila se u stan u Vinkovce. I razmišljala što joj je činiti. Da li ostati u državnoj službi ili dati otkaz i iskoristiti silne novce koji joj leže na računu na najpametniji način? Ili jedno i drugo? Kako i što poduzeti s novcima? Za početak će si uzeti auto. Pravi. Njenu tihu patnju. Volvo. Najnoviji Suv. XC 60.
Može se bahatiti i baš ju briga. Progugla na Volvo stranicama i ugleda svog ljubimca. Pogleda cijenu. Kriste. Besramno skupo. Ali za nju više ne. Vrijeme je za Linu i njene snove.
Nazove koncesionara i dogovori za sutrašnji posjet i odabir modela. Sutradan je već bila u vlaku za Zagreb. S Jasminom, naravno. Nije odoljela da ju ne pozove.
- Jasmina - nazvala ju je sinoć - gdje si se zavukla?
- Ejjj, Lino - zagalami Jasmina - tu sam, krvarim.
- Radiš punom parom?
- Ma krvarim, doslovce, jebote, imama mengu - nasmije se.
- I još se hvališ - nasmije se i Lina - pitam te da li radiš?
- Ne, moram iskoristiti nekoliko slobodnih dana od prošle godine… i baš me menga spipala, jebemumater crvenu - sipala je gorko.
- Onda diži dupe i ideš sa mnom za metropolu - prekine ju Lina.
- Zaaaaaašto? - razvuče Jasmina radosno.
- Pričat ću ti, dolazim po tebe ujutro oko pola šest.
- Jesi ti normalna ženska? - zaprepasti se Jasmina - tako rano ni pijevci ne skaču po svojim snenim kokicama.
- Tada kreće vlak – odgovori Lina.
- Ajd dobro, što ću s tobom - pomiri se - a hoćemo se bar dobro nažderat i ponapijat?
- Sve po redu, do maksimuma – obeća joj Lina.
- A da pokupimo kakve dobre komade usput pa se zatvorimo na par sati u nekom hostelčiću - nastavi Jasmina - tek da okusim malo drugog mirisa, jebote, a? - smijala se.
U vlaku je Lina ispričala kako je postala bogata. Jasmina je bila istinski zaprepaštena. Jedino Lina nije spomenula iznos. Bilo je naprosto sramota priznati koliko ima novaca. Čak i samoj sebi. Johanne, ti nisi normalan.
- U gotovini.
Lina galantno odbije obrazac za kredit u auto salonu.
Uživala je u otvorenim ustima i zapanjenom pogledu prodavatelja. Čekale su da izbroji novce. Tri puta je brojao drhtavim prstima. Jadničak.
Isuse i bože, kako divan osjećaj kad si pun para.
Smijale su se kao da su same u cirkusu. Vjerovale su da će ih ovaj koncesionar pamtiti cijeli život. Kao i trgovkinje u buticima. Lina se pitala kada će sve to stići obući što je nakupovala.
Sjednu u krcati Volvo i upute se nazad u Vinkovce dok se iz zvučnika tresla glazba Adele. I njih dvije skupa u ludom ritmu. Smijale su se i vrištale kao lude. Stale su na motelu uz Autocestu i ubile se od junetine u saftu i slasnih njoka.



Karlo je prestao raditi kod Branka i u svom novom crnom Audiu Q7 krenuo u obilazak Europe. Bez cilja i zadane rute, jednostavno se prepustio inerciji i želji za putovanjem, kako bi smirio silni adrenalin uzrokovan činjenicom da je postao toliko bogat da te novce ne bi mogao potrošiti da živi deset života odjednom.
Krenuo je preko Mađarske prema sjeveru, preko Poljske, za Norvešku i Britaniju, da bi se vraćao preko Portugala, Španjolske, za Francusku i Italiju i nazad do Hrvatske.
Nije mu bilo važno gdje se nalazi i što je ispred njega, bio je s Mirnom na svakom kilometru, u svakom gradu, u svakom hotelu. Želio je da bude uz njega, da dožive zajedno sve ovo što je prolazio, svu ljepotu planina i ravnica, jezera i obala.
Znao je da je suludo tako zamišljati, ali je upravo na neki čudesan način osjećao njeno prisustvo, kao i njeno razumijevanje za potrebu da ovu avanturu prožive zajedno.
U tri mjeseca je obišao skoro cijelu Europu, Mirna je bila s njim cijelo vrijeme.
Zajedno su doručkovali norveški kanape, ručali irski gulaš od janjetine, večerali poulet moutarde et champignons avec gratin dauphinois, bili na Corral de la Morería i uživali u ekstatičnim pokretima flamenca, gledali Pariz s vrha Eiffelova tornja, pili bavarsko pivo, vozili se gondolom i tražili hlad pod Partenonovim hramom, da bi završili na dubrovačkim zidinama i splitskom peristilu.
U dubini duše se na taj način pripremao na posljednje zbogom s Mirnom, na zadnji list njihove knjige, na zadnje slovo njihove priče. Karlo i Mirna, nedovršena priča.
Kupio je veliku površinu zemlje, preko 6 hektara, na kojoj se radi velika i suvremena farma svinja, klaonica i postrojenje za obradu i sušenje mesa. Počeo se ostvarivati njegov san u kojem je proizvodio domaće sušene slavonske specijalitete, šunku, kulen i kobasicu.
Istovremeno je gradio kuću uz rub imanja, izvana u tradicionalnom šokačkom stilu i detaljima, ali je interijer bio izuzetno osmišljen i ukomponiran s najnovijim tehničkim pogodnostima.
Stvorio je mrežu kooperanata, uz pomoć Janka, agronoma, kojega je zaposlio i koji je vodio operativni dio cijelog projekta. Kako se izgradnja cijelog poslovnog kompleksa bližila kraju a početak proizvodnje sve bliže, tako je zapošljavao sve više ljudi. Janko je bio alfa i omega koji je donosio sve potrebne odluke i rješenja i u kojega je Karlo imao puno povjerenje.
Karlo je vjerovao u uspjeh i namjeru da će zamišljeno uspjeti sprovesti u djela. Nije ovisio o nikomu i ničemu što bi mu predstavljalo nepotreban uteg. Ispred njega je samo nebo bila granica.



Ostala je u DORH-u iz prostog razloga što nije htjela dozvoliti da ekipa likuje ako se pokupi i ode, što im je bila najveća želja. Nije se plašila posla niti izazova koji donosi, njeni obrađeni predmeti nisu imali repova i nastojala je da tako i ostane.
U ovih nekoliko mjeseci nije reagirala na opaske i priče koje su kružile po hodniku. Ledena kuja. Već viđeno. I nimalo interesantno.
Volvo je naročito stršio i zadavao im glavobolje, no, koliko god Volvo i bio neprimjeren njenoj funkciji, ni na to se nije obazirala. Nikome nije morala polagati račune.
Stan je uredila kao rođendanski paketić. Uživala je u njemu i novom namještaju. Ručni rad. Naročito je kuhinja legla na dušu. Često su joj dolazili Jasmina i Stjepan praviti društvo tijekom dugih zimskih večeri.
 Ušla je u jednu kolotečinu mira i uživala u blagodatima novog statusa. Statusa besramne bogatašice.
Filip se znao ponekad javiti, znali su pokoju poruku razmijeniti. Voljela je svoju intimu i toplinu stana. Jedini problem je bio što nije imala s kim podijeliti svoju sreću.
Muškarca nije osjetila već nekoliko mjeseci. I nije joj nedostajao u tom smislu, iako je često završavala pod tušem. S mlazom tople vode uperenim u već poznato mjesto. S već poznatim završetkom. Na čas se tada osjećala žena. Na momente i ženka koja se tjera.
Nedostajao joj je muški dodir, nježan i strastven, grub i zahtjevan, siguran i zaštitnički. Ma, već si dosadna po tom pitanju, javio bi se glasić koji je uporno ignorirao status da ga je stavila na ignore.
Možda joj je, genetski, uskraćen taj doživljaj, neka čudna interakcija gen faktora koji su poremetili njenu osobnost u startu. Jebeš biologiju. Jedina činjenica je da se osušila poput sušenog sijena. S tendencijom da se pretvori u ugarak. Bogatašica puna novaca, ali praznog srca, sama i usamljena. Jastuci, pa i ovi novi, su već upoznali suze bogatašice Line.
To ljeto je provela s roditeljima u Brelima, sa sjetom se sjećajući Johanna i njegovog blagog pogleda.  
Visjela je po cijele dane na plaži, tamnila kožu, tamanila pržene lignje, škampe na buzaru i uživala u čašama domaćeg crnog vina.
Nije reagirala na muške poglede. Kao da je namjerno sebe kažnjavala iako nije znala zbog čega i kojim povodom. Kod pokušaja nekolicine da joj se približe, pokupila bi spužvastu ležaljku i udaljila se sa plaže. Zar nije ledena? Ne bi si ugrozila reputaciju radi jednog dizanja nogu i prebrojavanja zvijezda na nebu ili broja šišarki na obližnjem boru.
Nikako se nije mogla smiriti i oduprijeti stalnom nemiru koji intenzivno vlada u njoj već nekoliko mjeseci.
Željna sam mira. Strasti. Zagrljaja. Jebačine. Sna. Duginih boja. Grubih ruku. Jahanja u suton. Poljubaca u vrat. Pulsiranja kurca u grlu.
Stalno ju pere toplo-hladno.
Hoću li imati snage izdržati takvo stanje ničega?
Već su Jeseni skoro počele kad se vratila na posao.
Jednog popodneva, dok je sjedila u trosjedu u svom dnevnom boravku, na vinkovačkoj televiziji ugleda poznatu facu. Karlo, donator priredbe u sklopu Jeseni.
O, pa da, prisjeti se, veliki Karlo u elementu. S tuđim novcem se bahati.
Posrami se istog momenta.
Pa i sama si dobila novaca od Johanna. To što Karlo radi s tim je zaista njegov problemLina, saberi se, glasić.
Karlo je upravo govorio o svojoj farmi i proizvodnji koja bi trebala startati ovih dana.
Vidi bogati, dao se u proizvodnju.
Ugleda slike nove farme. Impresivno, zaista. Velebno.
Promatra njegovo lice na ekranu. Kao da sjedi kraj nje, osjeća njegov pogled, njegov glas je ispunio prostor u boravku, cijela njegova pojava ju je smirivala i uzbuđivala istovremeno, podsjećala na silne neugodnosti i odbojnost ali i sigurnost i toplinu onog jednog zagrljaja.
Na pitanje voditeljice da li je svjestan da je najpoželjniji neženja i kako se osjeća u toj ulozi, samo se lagano osmjehnuo i rekao da nema vremena za žene. Usput su voditeljičine sise bile na izvol'te, naravno.
Kurviš lažljivi. Kako samo manipulira. Kao baš me briga, a u stvari, otvorio time sezonu lova na njega.
Proziran si, Karlo. Bio i ostao. Jadna li je ona koja se uhvati u tvoju mrežu. Takve kao ti treba zaposliti u NASU i deportirati letjelicom u misiju zvana put u beskraj, s nemogućnošću povratka. Zbog nedostatka goriva, naslađivala se Lina svojim mislima.
Zazvoni joj mobitel pa se automatski javi.
- Filip je - začuje poznati glas.
- O, Filipe - odgovori suho, gledajući Karlovu farmu na Tv.
Nije znala kako da reagira. Prestao je zvati i mislila je da je među njima gotovo. Što god to bilo među njima. Ostala je iznenađena.
- Imaš li vremena? - upita ju nesigurno.
- Reci - odvrati mu Lina, nimalo ljubazno.
- Možemo li se naći?.
- Zašto?
Promatrala je unutrašnjost Karlove sušionice.
 Zaista impresivno. I skupo, definitivno. Ali imaš ti Karlo novaca, nije upitno.
- Ako ti smatraš da nema razloga, onda nema smisla da dalje razgovaramo – Filip ju vrati u stvarnost. Bio je povrijeđen.
- Ako hoćeš da budem iskrena, trenutno nisam raspoložena, eto – odbrusi mu.
- Razlog više da se nađemo - bio je uporan.
- Ne, Filipe, to je baš razlog da se ne vidimo.
Nije htjela da vidi njeno neraspoloženje.
- Mislio sam da proslavimo zajedno moj jubilarni - doda.
- Jubilarni što? – upita Lina odsutno, gledajući u Karlove prostore za sušenje mesa.
Sterilno i blistavo. I skupo. Zasigurno. Trošiš Karlo.
- Moj rođendan…četrdeseti - čuje Filipa.
Lina zastane na tren. O isuse, zar je već prošla godina dana?
- Rođendan ti opet? – izvali glupavo.
Nije znala što bi mu odgovorila.
- Da ili ne? - Filip je nervozno povisio glas.
- Što namjeravaš? - nećkala se.
- Večera za nekoliko dragih prijatelja.
- Pa što ću ti ja onda? - ubode ga.
- Draga si mi, Lina, i više od toga, to je dovoljan razlog da te pozovem. Iskreno se nadam da ćeš i doći.
- Večeras? - popuštala je.
- Da, kod mene, ništa spektakularno, bez konfeta i vatrometa. Samo dobro i veselo društvo uz puno glazbe.
Razmišljala je. Već su bili nekoliko mjeseci bez ikakvog kontakta i tražila je razlog zašto bi to sada obnavljala.
Filip joj je bio drag, ali isto tako joj je drag i susjedov psić kojega je često znala pogladiti po glavici dok je prolazila kraj zgrade. Opet, nije se mogla ne sjetiti njegovog humora i dobre duše, kao i činjenice da se dobro osjećala u njegovom društvu. No, ne i u krevetu s njim.
- Doći ću Filipe - popusti.
- Hoćeš da dođem po tebe? - obradovao se.
- Ne, doći ću sama, vidimo se.
- Radujem se, dođi do 20 sati - odgovori veselo Filip.
Obukla je elegantnu i jednostavnu tamnu haljinu od tila, sa malo jarkocrvene šminke i make self kovrčavom frizurom. Stavila je male bijele naušnice. Bila si je slatka.
Sjeti se njene frizerke Ivone iz Zagreba koja ju svaki put počasti slasnom jebačinom poslije njene frizure. Da bar, pomisli sjetno.
Parkira Volvo ispred Filipovog stana nešto poslije 20 sati. Pozvoni kratko. Otvori joj Filip i počasti ju prekrasnim osmjehom dobrodošlice te ju srdačno i toplo zagrli. Poljubi ga u oba obraza i poželi mu sretan rođendan.
U hodniku mu pruži dar, košulju i kravatu sa zlatnom iglom, sve umotano u tanku kutiju. Nije ju otvarao nego je odložio u sobu.
- Poslije ću s guštom gledati poklone - reče joj pokazujući da uđe u dnevni boravak.
Društvo se već zabavljalo uz glazbu, razgovor i pijuckalo se piće. Izgleda da je Lina zadnja došla i bilo joj je malo neugodno radi toga.
Držala se Filipa koji joj pruži čašicu sa domaćom rakijom. Pomiriše njen božanstveni okus, kucne se s Filipom i gucne na vrh jezika iz štamplića.
- Živio Filipe… i tvoji snovi - zagledala mu se u oči.
- I ti Lina – odvrati, dok su mu se oči smješkale.
Filip zaustavi jednu ženu koja je prolazila kraj njih.
- Romina - pozva ju - da te upoznam sa mojom prijateljicom Linom - pokaže na Linu.
- Romina, moja bivša žena – upozna ih.
Pružile su si ruke.
- Drago mi je, Filip mi je pričao o tebi - nasmije se Romina srdačno.
Bila je zaista simpatična i vedra.
- Nadam se pohvalno – odgovori Lina sa smješkom.
- O da, nije te se dovoljno nahvalio, kao i nekakav čobanac na Sopotu – Romina vragolasto pogleda u Filipa.
Razvukli su priču o čobancu i sastojcima pa su im se pridružili svi okupljeni. Svako je, naravno, imao svoj najbolji recept. Kao i za kulen ili kobasicu.
- Karlov kulen je najbolji, nije da hvalim - začuje Lina dobro poznati glas iz hodnika. Karlo je ušao u dnevni boravak noseći veliki paket u rukama.
- Hej Fila, preuzmi boga ti, ruke su mi otpale - grmio je.
- Karlo, lopino - povikne Filip - pa još tebe čekamo da navalimo na tvoj kulen.  
Filip preuzme paket, postavi ga na stol i otvori. Iz njega počne vaditi kulenje i kobasice, pravi raj za oko i nos.
Začas donese veliki i oštri nož i preda ga Karlu. Karlo nožem počne rezati tanke šnite dok su okupljeni svaki rez popratili sa uzvikom odobravanja.
Lina je promatrala njegove ruke.
Zar ne mogu ni u wc a da Karlo ne ispadne pred njene oči? Pa, naravno, sjeti se, on i Filip su nekakvi prijatelji.
 Ipak nije joj ni na kraj pameti bilo da bi se i Karlo mogao naći na proslavi večeras.
Da mi pokvari zabavu, jasno.
Zar je zaista tako? A zašto bi mi pokvario užitak u dobroj hrani, glazbi i društvu? Tko je on da mi se mota po glavi s takvim mislima? Lina, okreni se društvu i ignoriraj ga. Glasić njen pametni. Trgnula je iz čašice ostatak rakije. Malo ju je zapeklo u stomaku. Ali ugodno. I opuštajuće. Za pravo raspoloženje.
Sjeli su svi za stol kada je Karlo narezano posložio u široke i plitke plate. Filip je donio kiselih krastavaca, paprike, cikle, sira i domaćeg kruha i razvrstao po stolu. Gozba je počela.
Lini je bilo drago što je Romina sjedila uz nju. Brbljale su o ponuđenom na stolu, o Jesenima i poznatim vinkovčanima koji su našli svoj komadić neba po svijetu.
Vrijeme je prolazilo u ležernoj atmosferi i dobroj glazbi. Plesalo se i jelo, pričalo i šalilo. Filip se trudio da joj bude ugodno i često je plesao sa njom.
No, način na koji se ophodio prema njoj je ukazivao da ju prisvaja, da je njegova i da je to neupitno. Po ponašanju prisutnih se tako stvorio dojam da je njegova ženska, što Lini nije nimalo odgovaralo.
Nije željela tu ulogu. Odlučila je da će napustiti društvance prije nego što je planirala. Zato je krenula na balkon da joj ishlapi ono malo rakijice i pola čaše crnog vina kojega je popila uz zdravicu.
Ne lezi vraže.
Na balkonu, u tami, je stajao Karlo. Naslonjen rukama na nisku ogradu, gledao je u park prema cesti, u prazninu noći. Očito ju nije primijetio jer se nije ni trznuo na njen dolazak.
Izgledao je kao da ima tri vreće cementa na leđima, sav se nekako uvukao u sebe i pognuo, čvrsto držeći ogradu. Tako izgleda čovjek koji je opterećen brigama. Upravo se htjela neprimjetno povući kad se on iznenada okrenuo. Pogleda u Linu i zastane.
- Nisam htjela smetati…nisam znala da ste ovdje - bilo joj je neugodno.
Ukloni se u stranu da Karlo može proći. Stao je ispred nje i netremice ju promatrao.
Svjetlost iz boravka mu se zrcalila u očima iz kojih je izbijala tuga, vidljiva do Alpa. Učinilo joj se da su mu vlažne oči.
Napuhani Karlo suznih očiju? Evo i to je doživjela.
Karlo na koljenima, zarobljen u svojoj tami, ogoljen i nemoćan, ranjiv i slab. Nije joj uopće bilo smiješno. Još gore joj se događalo u duši.
Nešto što se nije ni u najgorim vizijama događalo ni padalo joj na pamet. Niti u jednom mogućem scenariju.
Htjela ga je zagrliti.
Htjela ga je stisnuti uz sebe i poželjeti da nestane ta bol koja ga je opsjedala.
Htjela mu je reći, hej Karlo, opusti se, grlim te, bit ćeš dobro. Pružam ti ruke, kao što si ti mene pridržao, kao što sam osjetila tvoj topli zagrljaj. Upravo ti sada nudim isto. Još i više.
Stajali su na balkonu, u nijemoj tišini.
Vrtlog misli i osjećaja je bacao Linu po prostoru, ovom malom prostoru koji ih je spojio.
Lina, boga ti sluđenog, što se to događa s tobom? vrištao je glasić u njoj.
- Da bar nisi obukla tu jebenu haljinu – tihim, promuklim glasom joj se Karlo obrati, prekinuvši tišinu.
- Zašto… zašto ti smeta moja haljina? - jedva prozbori Lina, nesposobna da se pomakne.
- Nije tamni til za svaku ženu - očima ju je fiksirao.
Nije spustila pogled. Nije se više bojala njegovog pogleda. Nije se više plašila Karla. Plašila se Line.
- Ti si stručnjak za žensko oblačenje? - upita ga tiho.
- Ne, opažam nešto što ne bih trebao.
- A što vidiš? - izazivala je, svjesno.
Adrenalin joj je ubrzao kucanje srca. Ispipavala je granice. Njegove. I svoje. Osjećala se jako i snažno, nepobjedivo. Netko će puknuti večeras. To neće biti ona, nadala se.
Gledali su se preko nišana. Ne ubojito i ne krvnički kao do sada. Naslonila se leđima na zid, u sigurnost tame.
- Zanima te? - stavi ruke između njene glave i osloni ih na zid.
- A tebe? - nije se pomakla.
Počela se znojiti ispod pazuha.
Gledali su se netremice. Tražili su slabu točku jedno drugom. Nije je bilo. Zasada.
Krene glavom prema njenom licu, gotovo neprimjetno, imala je osjećaj da ju hoće poljubiti… ili ugristi za usne. Približavao se. Lagano. Bila je spremna na sve. Osjeti njegov dah, njegov miris joj je prodirao u nos. Ugodan miris vodice za brijanje.
Lina prijeđe jezikom preko suhih usana, borila se sa silnom i iznenadnom željom da ga povuče k sebi i da ga surovo poljubi, da ga ugrize za usne.
Bože moj, što mi se to događa? Misli su joj bježale u silnom neredu.
Čekala je i nadala se da Karlo ne primjećuje da joj noge lagano klecaju. Skoro pa joj je dodirnuo usne i onda zastao, mjerkao, vagao. Dah im se miješao s pogledom i mirisom crnog vina.
Vrijeme je stalo. Jedva je kontrolirala ruke da ne polete prema njemu, da ga obujme oko vrata i da ga stisne na grudi koje su joj se uzbuđeno dizale od ubrzanog pulsa.
Poljubio ju je. Lagano joj je dodirnuo usne koje joj zadrhte. Kao da se nećkao, dvojio što uraditi. Jezikom razdvoji njene usne i zatim ju, naglo, grubo poljubi. Stisnuo ju je uz zid i počeo divlje ljubiti.
Zadigne joj haljinu na bedra i zgrabi rukom preko gaćica. Ljubio je, divlje, grubo, uzdrmao joj utrobu, razarao mozak, kidao u komadiće njen prvotni slabašan otpor, uzbunio želju, trzala se na svaki njegov pokret i dodir. Budila se ženka u Lini. Dosada nepoznate, zastrašujuće snage i želje.
Pritisnuo ju je uza zid. Sludila se kad ga je uhvatila za hlače i stisnula njegovu nabreklinu, noge su joj popuštale.
Lina je pala. Izgubila se na bojnom polju. Izgubila bitku. S radošću. S željom i voljom. Predala se lakoćom.
Ljubili su se, divlje i neobuzdano, rukama se tražili po uznemirenim tijelima, ispipavali jedno drugo, čas ju je grubo stiskao za napete bradavice, čas nježno grlio, čas joj jezik usisavao u svoje usta, čas ju nježno ljubio.
Osjetila je strahovitu navalu sladostrašća među nogama, zapalila se već na njegov dodir ruke kada ju je zgrabio ispod gaćica, bila je pred orgazmom koji je galopirao u njoj. Nije bila pripremljena za takvu reakciju tijela i silinu strasti.
Noge su joj popustile pa se grčevito stisnula uz njega da ne padne.
- Karlo - zajeca od navale strasti. Željela je još. I još.
Trgnuo se na spomen svog imena.
Odvoji se od nje, spusti ruke i promrsi kroz zube.
- Mala, ne igraj se sa mnom.
Lina je ubrzano je disala i nije mogla smiriti lupanje srca. Zaprepastila se.
Ruke instinktivno privuče uz sebe, povuče nabore haljine i nasloni se na zid. Kriste kralju. Odbio ju je.
Bila je osramoćena, opet, na najgori mogući način. Dirnuo je duboko u njenu srž, u ženu u njoj, u najranjiviju točku. Osjetio je da mu se predala i on je to na ovako sirov način prekinuo i spustio ju na zemlju. Kao zadnju kurvu iz predgrađa. Narugao se njenoj slabosti i priznanju silne želje.
Smrači joj se. Usne i ruke nije mogla smiriti. Krenuo je u dnevni boravak.
- Kurvino kopile - bijes je izletio iz nje dok je otvarala oči.
Karlo zastane u pola okreta.
Sporo se okrene i pogleda ju. Da je njen pogled ubijao, on bi sada ležao izrešetan dugim rafalima.
Stane ispred nje i probode ju pogledom. Ubijali su jedno drugog pogledom.
- Ne padam na tvoje treptaje - ledeno ju odmjeri.
Šutjela je i nijemo ga gledala. Grlo joj se steglo.
- Ne moraš glumiti uspaljenu, ne stoji ti - njegov ledeni dah ju je gušio - ostavi tu predstavu za pingvine.
Hladnoća mu iskrivi lice.
Okrenuo se. Već je bio na ulazu u dnevni boravak.
- Gade… - uspije Lina protisnuti – umišljeni alkosu… propalico… bijedniče - dahtala je od mržnje i srama.
Pokrene se prema njoj. Duboko je disala tražeći daha i krene rukom da ga udari. Uhvati joj ruku u zraku.
Držao je za ruku, čvrsto ju stisnuo i gledao ju u oči, kao da je želio zgromiti pogledom pa ju naglo povuče preko niske ograde balkona.
Preskoče nisku, drvenu ogradu. Zatrčala se za njim u park, povučena inercijom.
Prošli su preko travnjaka dok ju je držao za ruku i vukao, ne obazirući se. Bez riječi otvori vrata velikog crnog terenca i gurne ju na suvozačevo sjedalo. Okrene oko auta, sjedne za upravljač, upali auto i silovito izleti sa parkirališta.
Sjedila je šutke, nijema i miješanih osjećaja. Zamrzla je mozak od siline srama, uzbuđenja i bijesa koje je upravo doživjela, skoro da joj je bilo svejedno što planira, znala je da će ju razvlačiti po blatu.
Neka uživa u pobjedi. Nema snage za obranu. Za sada. Žmirila je dok su joj suze počele curiti niz obraze. Kakvo olakšanje. Evo još malo uživancije za Karla. Nije ih ni pokušala obrisati.
Stali su. Izašao je iz auta i otvorio njena vrata. Uhvati ju za ruku i izvuče van i tako su došli pred vrata njegovog stana.
Otključa vrata i gurne ju unutra.
Nogom iznutra udari vrata koja se sa treskom zatvore. Stali su u polumraku hodnika kojeg je obasjavalo mutno svjetlo vanjske rasvjete.
Uhvati ju za obje ruke, digne ih u zrak i nasloni na zid. Pokušala ga je odgurnuti, ali nije imala snage. Ni stvarne želje da ga odgurne od sebe. Gledali su se.
- Hoćeš se jebat, pizdo? - zareži i poljubi ju.
Divlje. Ugrize ju za usnu.
Rukom ju uhvati za haljinu i naglo povuče prema dolje. Čula je kako se para tkanina. Nije nosila grudnjak i dojke joj izlete na slobodu. Uhvati jednu s rukom i stisne joj napetu bradavicu.
Koljena joj popuste. Zadrhti cijelim tijelom. Uzbudi se kao kuja pred parenje. Ovlažile su joj se gaćice koje je skinuo u jednom potezu. Uhvati mu košulju i potegne mu preko glave.
- Hoću.
Dok je to izgovarala, val vrućine ju opet ošine ravno u međunožje.
Osjeti njegov dlan kojim je uhvatio za vrelu pizdu. Mislila je da će se raspasti koliko je rasla u njegovoj ruci, s kolikim žarom je željela biti stisnuta i zarobljena.
- Što hoćeš? - bio je nemilosrdan s rukama.
- Hoću… se… jebat – ponovi Lina u slatkom grču.
Uspije mu svući hlače i strgnuti mu gaćice. Uhvati ga za netom oslobođeni kurac koji iskoči pred njene oči. Htjela ga je zgrabiti i usisati u usta, ali ju je uspravio, podigao joj jednu nogu, stisnuo uz zid i zabio se u nju takvom silinom da je istog trena ispustila krik.
- Evo ti ga - zaječao je i zabio se držeći joj nogu u zraku.
- Daj… mi ga  - hvatala je zraka -  potopi… ga u njoj - grcala je.
- Vrela si  - režao je.
- Je… sam - gušila se.
- Htjela si kurac, odavno - dahtao je.
- Je… sam…
- Moj kurac…
- Da… da.. - ponavljala je - tvoj … ku… rac… - riječi su joj se razdvajale u ritmu dok se luđački zabijao u nju, prislonjenu uz zid.
- Jebi… me… Karlo… - hvatala je zraka nestajući u plimi koja ju je zapljusnula.
Gubila se u prostoru od njegovih i svojih prostota i naleta uzbuđenja koje ju je u valovima pratilo. Jauknula je od siline zadovoljstva.
Putovala je u svom svemiru, u mjesta koja je često posjećivala u snu i koja je toliko dugo tražila i sada, kada ih je pronašla, kao da je vječno bila u njima.
Tresla se poput tanke šibe, dok ju je Karlo podigao u zrak i ponio prema trosjedu.
Kleknula je na trosjed, prišao joj je odostraga, uzdignuo joj guzove i zabio se u njenu gladnu pičku, koja je bila zahvalna igračica njegovom kurcu. Udari ju dlanovima po golim guzovima. Žestoko.
 – Da… da… .
Trzala se na svaki njegov udarac dlanovima koji su  dodatno uzbudili i natjerali ju da poželi još jače i snažnije.
Hvatala je rukama naslon trosjeda, savila glavu unatrag pod pritiskom njegove ruke koja joj je vukla kosu i drhtala od želje i potisnute strasti.
- Jebi... me… - ponavljala je po tko zna koji put, uvijala se i grčila od njegovih naleta i prostih riječi kojima ju je častio.
Bila je kurva, njegova kurva. I pička. Njegova pička. I kraljica. Kraljica svemira. I sve je to ponavljala za njim, kao po komandi i pri tome ga još više željela.
Osjeti na leđima njegovu toplu spermu i poklekne pred navalom orgazma. Svog i njegovog. Nije bila svjesna svog postojanja, svog tijela i svojih misli, sve je nestalo u svjetlu i beskraju doživljenog zadovoljstva.
Drhtala je od napora, zadovoljstva, srama i želje, skvrčila se na trosjedu da mu napravi mjesta kraj sebe.
Osjeti njegovo znojno tijelo i isprekidan dah. Ležali su jedno uz drugo, stisnuti i zagrljeni kao dva ranjena goluba na pustoj plaži.
Polako je dolazila do daha, puls joj se lagano vraćao u normalu i drhtanje tijela je nestajalo. Bilo je toplo u prostoriji, da li od njihovih znojnih tijela ili je ostavio upaljeno grijanje, nije bila sigurna.
Pomaknuo se, ustao i otišao u wc. Lina potraži pogledom svoje gaćice. Bijelile su se na poderanoj haljini, na podu u dnu hodnika.
Iznenada joj tijelom prostruji val trnaca. U stanu je u kojem ni u ludilu nije zamislila da će završiti. I to s kim? Oblije ju rumenilo od neugode.
Brže skoči i navuče gaćice. Podigne poderanu haljinu i pokuša se zaogrnuti.
Karlo izađe iz kupatila i pokaže joj rukom da može ući.
- Ako se želiš istuširati, tamo ti je čisti ručnik - hladno ju odmjeri.
Zastane, preneražena, sa poderanom haljinom u rukama ispred sebe.
Pogleda ga je iako nije bila načisto što je očekivala. Sve je mogla podnijeti ali ovakav hladan pogled prema njoj kao prema zadnjoj uličarki ju paralizira.
Ma koji si ti prokleti gad.
U jednoj jedinoj sekundi je uspio sve što je doživjela baciti u blato i zgaziti kao opušak cigarete. S đonom od teške čizme.
Gušila se od bijesa i srama. Okrene se i pođe u kupatilo. Suze joj ponovno krenu pod mlazom tuša koji joj je hladio vrele obraze. Stiskala je ruke u nemoći i bijesu.
Što mu je? Zašto se okomio na mene kao kobac na poljskog miša? Zašto puca u mene i zašto me ranjava? Što sam mu skrivila u životu? probadale su je misli.
- Evo ti moja trenerka pa ju obuci - čuje ga ispred vrata - ključ ostavi ispod otirača.
Lina završi s tuširanjem i izađe ispod tuša. Obriše se u veliki čisti ručnik i krene u boravak. Nije ga bilo u stanu.
Obuče njegovu trenerku na golo tijelo i pokupi svoje vlažne gaćice i strganu haljinu.
Zašto ju je morao potrgati? Gad. Bio i ostao. Gad s kojim sam se upravo pojebala. I bila izjebana.
Da. I-zje-ba-na.
 Baš kako je mislila da to nikada neće doživjeti.
Zalupi vrata od njegovog stana, ostavi ključ ispod otirača i krene pješice po svoj Volvo.
Svitalo je dok je otključavala vrata auta. Sjedne i pokrene Volvo, pa krene u svoj stan. Žuljalo ju je sjedalo i smetalo pri vožnji. Bila je preosjetljiva na bilo kakve pritiske.
Da bog da ti se kurac osušio Karlo, pomisli gnjevno. Volvo poskoči od iznenadne brzine.
Tu večer je šetala gradom, bježala od zvukova tamburica i smirivala emocije. Stalno su je pratile reklame Karlove firme. Gdje god da se okrene, kočio se njegov logo sa nekog panoa.
Kurvino kopile. Gušilo ju je.
Nazove Jasminu s kojom provede ostatak večeri. Pričala joj je za Karla i što joj se dogodilo. Najblažu, soft verziju, dakako.
Jasmina je samo otvarala usta, kao riba uhvaćena na suhom. Fascinirala se i istodobno prokunila sve mužjake ove planete. No, nemir u Lini nije nestao.
Sutradan, prvi put je, otkada zna za sebe, prijenos Mimohoda pratila na Tv. Nije se usudila izaći u masu i slušati poznate zvukove tamburice, topot vranaca i fijuk kanđije.
Plakala je u svom boravku. Nije njene suze nije morao nitko gledati.
Cijelu tu nedjelju je provela u stanu, šapćući svom jastuku koji se nemalo čudio njenim nesuvislim pričama. O strasti i mržnji. Prema istoj osobi. Priznala je sebi da je totalni idiot.
Koliki? Bojala se vremena pred njom koji će to utvrditi. Johanne, dragi moj prijatelju, znaš li ti ono što ja ne znam? Ili ne želim znati.


Proizvodnja je bila u punom jeku i veliki dio vremena Karlo je provodio s Jankom u pripremi i usklađivanju procesa koji su bili potrebni za objedinjavanje ciklusa i praćenje rezultata.
Prvi proizvodi su se pojavili na tržištu i nisu baš naišli na poseban odaziv potrošača. Cijena je bila paprena, no i proizvodi su bili vrhunski, tako da je klijentela bila odabrana i sužena platežnom moći pojedinaca i tvrtki.
Bilo mu je jasno da će morati proizvode plasirati široko u naš turizam i što dublje i šire u Europu.
Trebao je osobe koje će ga promovirati, kako Internetom tako i na terenu. Objavili su oglas na koji se javio veliki broj zainteresiranih.
Izbor kandidata je bio iscrpljujući, zahtjevan i naporan. Nije se obazirao na razna povlačenja za rukav, gledao je uglavnom na stručnu spremu i dosadašnje postignute rezultate koje su kandidati naveli u svojim životopisima.
U tijeku razgovora sa kandidatima mu se često znalo dogoditi da mu misli odlutaju na susret sa Karolinom i pri tome je redovito tražio stanku.
Svaka pomisao na onu noć ga je uzbuđivala ali i istovremeno se osjećao pomalo posramljen svojim ponašanjem. Izazvala je u njemu dosad nepoznati osjećaj i nagon da ju ponizi, kao ženu, kao ledenu kučku.
Iritirala ga je njena pojava, njen podcjenjivački i odbojan stav prema njemu a način na koji je reagirao ga je prilično iznenadio i zbunio. To se debelo sudaralo sa njegovim poimanjem žene, prave i istinske žene čiju je sliku stvorio na osnovu svog života sa Mirnom, a koja se ne uklapa u takvo sirovo ponašanje te večeri prema onoj ledenici.
Nije u dubini svog bića bio sklon ženinom poniženju, u bilo kom obliku, pa ga ta reakcija nije radovala. Nekakvo suvislo opravdanje tom postupku je nalazio u potrebi da je to vjerojatno i zaslužila. Upravo na taj način. Znao je tako postupati sa jednokratnim, usputnim jebaljkama, koje su i očekivale tako sirovo i grubo ponašanje. Pojebali se i svako sebi.
Ali, kako objasniti činjenicu da je Karolina uživala u svakom trenutku, u svakom pokretu, svakom udarcu i prostoti a nije mu ta žena ni u primisli izgledala nimalo vatrena i sklona takvom ponašanju.
Dapače, hladnoća se vukla za njom kao rep aligatora i ostavljala je dah ledenog glečera iza sebe. Barem ju je do sada tako doživljavao. Zar se varao? Sada ima dojam da je ranjena i željna pažnje, koliko god se trudila pokazati hladnoću i netrpeljivost.
Da li je moguće da je to samo njena maska iza koje se krije toplo ljudsko biće? Tko je ta Karolina? Ne liči mu na jednodnevnu radodajku, jednostavno nije taj tip. Ili je on malo teži glupan. 
Pa kako je onda moguće da se predala na onakav način? I kao takva ga privlači, poput magneta, poput morske sirene, poput paukove mreže, pogotovo kada je ugledao Karolinu kod Filipa tu noć, u onoj tamnoj haljini od tila. Kako ga je bolno podsjetila na Mirnu. Već je pomislio da halucinira i dobro da nije potrčao prema njoj.
A opet, toliko je različita od Mirne, smirene, tople i nasmiješene Mirne u čijem zagrljaju je uvijek bio dobrodošao. No, još mu se nešto dogodilo što nije mogao pretpostaviti. Taj jebeni osjećaj da je prevario Mirnu. To mu se nije do sada dogodilo, a imao je žena poslije Mirne, naročito na putovanju Europom gdje je znao pokupiti poneku kurvu na mig i preporuku recepcionara hotela.
Čak ni odnos s Sabinom nije ni u jednom trenutku izazvao takvu vrstu osjećaja koji bi ga podsjećao na Mirnu. Ova Karolina mu se upisivala na kožu, obavijala ga poput duhanskog dima, podizala neke davno spuštene brane i ograde.
Mirna dušo moja, nemiran sam. Ne znam što mi se događa, pomozi mi – zaiskrilo mu je u mozgu.
Odjebi Karolina.
- Možemo početi? - trgne ga Janko - imamo još puno posla.



Proljeće je davalo sve od sebe, u punom sjaju i veličini. Priroda se budila od zimskog sna, stidljivo pružala gladne pipke prema suncu i toplini zraka.
Kuća je bila gotova, kao i veći bazen u sklopu dnevnog boravka napunjen bistrom vodom u koji je Karlo skočio i zaplivao s jednog kraja na drugi.
Kuća je izgledala prekrasno, tonovi zidova su se izvrsno uklapali sa postojećim odabirom namještaja.
Poznati časopis, koji se bavi dizajnom interijera, slikao je njegov dnevni boravak, pa je ta slikovna prezentacija pobrala bezbroj pohvala.
Plivao je dobrih dvadesetak minuta dok ga gđa Anica nije pozvala na doručak.
Obrisao se u veliki ručnik i sjeo za stol. Prihvatio se svježeg kravljeg sira i vrhnja.
Gđu Anicu je primio da vodi kućanstvo, na preporuku Branka, što se pokazalo pravim potezom. Bila je nenadmašna u kuhanju i nadzoru nad tjednim održavanjem kuće koju su obavljale njene dvije nećakinje svake subote.
Bila je subota i očekivao je Filipa da dođe k njemu. Trebali su se dogovoriti o internet stranici i postaviti ju na Web.
Stigao je točno u 9. Dobri stari Fila, uvijek se možeš pouzdati u njega i njegov vedri duh.
Sjeli su u boravak i prihvatili se zadataka. Nakon dobrih tri sata su utvrdili sve pojedinosti. Karlo ga pozove da ostane na ručku.
- Fila, stari moj, nisam te vidio od rođendana - pogleda Filipa preko stola – gdje se šmucaš?
- Radim, đogiram do Sopota, ništa značajno – odgovori Fila.
- A žene Fila? Što je s njima, gaziš li štogod? – upita Karlo šeretski.
- Naleti pokoja koka - Filip se zagleda u čašu - a ti?
- Nisam baš u prilici, previše je posla oko farme i naročito kuće - doda.
- Postao si tema broj jedan u gradu, pa i daleko šire – Filip popije iz čaše - svi pričaju o tebi, tvojoj kući, a posebno o tvojoj farmi.
- Nadam se dobro, vrhunska tehnologija i vrhunski proizvod i jeste razlog za priču.
- Da, slažem se - nastavi Filip - ali si i na tapeti kao najveća lovina za žene.
- E moj Fila - odmahne rukom - nemam baš previše vremena za njih.
Fila se zagleda u Karla.
- Do kada Karlo?
- Kako to misliš, do kada? - iznenadi se Karlo.
- Pa do kada ćeš se sakrivati iza Mirne? - upita Filip mirno.
- Ne sakrivam se Fila, ona je u meni, dragovoljno. Dok sam živ.
- A je si li živ Karlo? - Filip ga je ispipavao.
- Što ti misliš? - nije mu se dalo analizirati svoj život.
- Vegetiraš, to bi se moglo reći za tebe - nije se Filip dao.
- Ma nije baš tako - nasmije se Karlo - radim, trčim okolo, sastančim, živciram se, jedem, spavam.
- Nego – nastavi Karlo - reci mi što je bilo između tebe i one Karoline, iz DORHa? Vas dvoje ste prijatelji ili? - nije nikako mogao dokučiti što predstavlja njihovo druženje.
- Karolina? - ponovi Filip zamišljeno - pa stari moj, poznajemo se i povremeno vidimo, popijemo koju kavu i to je to – spusti pogled na stol.
- Zašto pitaš? – nastavi Filip nakon kraće šutnje.
- Ma, viđao sam te s njom, pa mi nije bilo jasno u kakvom ste odnosu vas dvoje – odgovori Karlo.
- A vas dvoje? - upita Filip i podigne pogled.
- Ah, duga priča, moj Fila, nimalo interesantna – odmahne vilicom.
- Dugo se poznajete? - ubaci Filip nehajno.
- Od prošle godine, čini mi se, ona je zastupala jednog švabu koji je bio sudionik one nesreće, sjećaš se. Upoznala me s tim čovjekom, koji mi je ostavio hrpu novaca kada je umro. Što misliš odakle mi svi ovi milijuni za sve što sam napravio?
- To je top tema, tek da znaš - nasmije se Filip.
- Pa eto, sada ti znaš i to je puno novaca Fila, toliko da ne smijem niti misliti na njih.
- A zašto je baš tebi ostavio toliki novac? – upita Filip zainteresirano.
- Nisam baš niti ja načisto zašto je tako odlučio. Bio je ovdje na Jesenima gost Karoline, tu smo proveli par dana i nakon toga je nestao. Dok je bio tu, natuknuo mi je da će mi ostaviti novaca, kao u zamjenu za uslugu što sam ga spasio u nesreći.
- Pa opravdani razlog valjda - potvrdi Fila.
- Njemu je žena umrla od posljedica nesreće istog dana kad i Mirna, mislim da je to bio presudni razlog, čini mi se.
- Molim? - iznenadi se Filip.
- Pa da - ponovi Karlo - isti dan su umrle. Mislim da mu je to presudilo u odluci.
Zašutjeli su. Gđa Ana je prišla i pokupila pribor sa stola.
- Čini se da je i Karolina u toj priči omastila brk - prekine šutnju Filip.
- Kako misliš? - iznenadi se Karlo.
- Pa ima novaca, preskup auto. Nije teško zaključiti.
- Nemam pojma Fila, ni što vozi ni koliko novaca ima, nisam baš obraćao pažnju na nju.
- Koliko se vas dvoje uopće poznajete? - upita Filip podozrivo.
- Ne može se baš reći da se poznajemo - odvrati Karlo - nekoliko susreta je bilo dovoljno da zaključim da je previše hladna i…. - zastane na tren tražeći prikladan izraz - zatvorena.
Naravno, nije mu rekao za njihov susret koji nema veze sa tim opisom.
- Niste li vas dvoje zajedno napustili proslavu mog rođendana?
Karlo ga podozrivo pogleda, nešto u njegovom tonu ga natjera na oprez.
- Mislim da jesmo, zašto pitaš?
- Primijetio sam da vas nema pa mi je Romina rekla da vas je vidjela da zajedno izlazite, nisam znao da se poznajete - doda brzo.
Bilo je očito da Fila zna puno toga u vezi Karoline. Mozgom mu proleti susret u pizzeriji prošlog ljeta sa Filipom i naravno, Karolinom u njegovom društvu.
O, kockice se slažu, izgleda da je Filip s njom mutio, ili muti još uvijek.
Odluči to saznati.
- A otkuda Karolina na tvom rođendanu? - izbjegne njegovo pitanje.
- Pa…- zatekao ga je - upoznali smo se… na trim stazi i tako izašli par puta, ništa posebno - odgovori Filip nehajno, zagledan u stakla na terasi.
Karlo primijeti promjenu na Filipu. Uznemirio se. Čini se da mu spomen na Karolinu budi nekakve osjećaje. 
- Ne znam kako tebi Fila, ali meni ona ne leži, umišljena je i nedodirljiva – pokušava ga još isprovocirati.
- Ja nemam takav dojam, čini se prijatna i cura je na mjestu, ne znam, meni je zaista dobar prijatelj.
Nije se dao, ali je očito da mu nije obična prijateljica.
- No dobro – odmahne Karlo - nije bitno. Njen život, njen problem.
- Tako je - ponovi Filip s olakšanjem i ustane od stola.
- Idem Karlo, hvala ti na ručku.
- Nema na čemu, Fila, čujemo se.
Ustane i isprati Filipa do izlaza. Dok je gledao za njim padne mu na pamet Karolina.
Pa nije vrag da su ona i Fila bili u vezi? A zašto ne, uostalom? Fila je krasan momak i divna osoba. Baš zato mi je nespojivo da bi Filu takva ledara poput Karoline mogla zainteresirati.
Ledara?
Prostruje mu glavom sličice njenog tijela koje se nikako ne bi mogle svrstati u hladne. A kamoli nemaštovite. To što je doživio s njom ne može s ničim usporediti. Osim s nastankom novog vulkana. Usred pustinje. Prepone mu se uzbune.
Karolina, odjebi.
Mora zamijeniti na Audiju zimske gume za ljetne. Krene kod mehaničara i vulkanizera, svog prijatelja, koji mu je održavao bivše starudije od automobila.


Lina Izađe iz ureda i krene u dvorište gdje su zaposlenici imali privatni parking. Dok je prilazila Volvu, primijeti da mu je zadnja desna guma napola ispustila. Valjda će izdržati do prvog vulkanizera. Sjedne, upali ga i lagano izađe na cestu.
Gdje je najbliži vulkanizer? mozgala je. Zastane na autobusnom ugibalištu i ukuca u navigaciju vulkanizer. Uređaj začas odabere i označi lokaciju i Lina se uputi u tom smjeru.
Priđe ispred radionice i parkira se ispred crnog Audija. Učini joj se poznat, jer takvih mrcina baš i nema puno na cestama u Vinkovcima.
Uputi se u radionicu. Upravo je majstor radio jednu gumu na stroju, okrene se i pogleda ju.
- Što ste trebali gospođo? - obrati joj se.
Hm… gospođo, mamu li ti tvoju. No, prešutjela je.
- Guma mi je ispustila - progovori bezizražajno.
- Sačekajte da montiram ovu pa ćemo vidjeti - klimne joj glavom.
- U redu - podigne Lina ruku u znak slaganja.
Lina se okrene po radionici. Bolje da nije.
Karlo je stajao ispred nekakvog zidnog kalendara i promatrao ga sa zanimanjem. Naravno, gole ženske. U eksplicitnom izdanju. Naslonjene na trosjed. Uz dovratak. Nagnute preko prozora. Male slatke šupljače u raznim pozama.
Linu oblije lagano rumenilo.
Okrene se i pođe ka izlazu. Nasloni se na Volvo i stavi sunčane naočale, nove i vrlo skupe. Apsolutno neprozirne, prodavač joj se zaklinjao svojim životom. Guma na njenom Volvu je već skoro posve ispustila.
Tad joj pogled padne na krivudavu liniju od prednjih do zadnjih vrata Volva, načinjenu nekakvim oštrim predmetom.
Mamicu mu jebem - izleti iz Line s bijesom - tko god bio.
Gušila se od bijesa i stiskala bespomoćno ruke. Baš je gadno izgledala uska, dugačka brazgotina na prekrasnoj bež nijansi njenog ljubimca. Morat će to dati prelakirati, ne može dopustiti da ostane takav.
- Problem? - začuje Karla iza sebe.
E baš joj on sada treba. Kao trn pod nokat.
Okrene se prema njemu i bez riječi mu prstom pokaže na ružnu brazgotinu.
- Gadno – klimne on, dok je prstima lagano prelazio po oštećenju.
- Tko ti je to bio majstor? - upita ju.
- Otkud znam? Sada sam primijetila - jedva protisne.
Grlo joj se osušilo od pogleda na njegov lik.
Ne. Nije fer.
Tako je zgodan. Do bola. Kog vraga se prešetava okolo. Treba ga zatvoriti u nekakva napuštena četiri zida. Bez špijunke na vratima.
Lina se uznemiri. Sve je u njoj zatitralo. Jasno je osjećala njegove ruke na sebi, njegov dah, njegov ud u njoj.
Zatvori oči od srama koliku je jasnu sliku imala u sebi koju je izazvao njegov lik i glas. Blažene naočale. Ove su bar sigurne, tješilo ju je. Ako je suditi po cijeni koju je dala za njih i prodavateljevom životu.
- Netko te jako voli - primijeti Karlo.
- Više nego očito - gutala je slinu.
- Evo Karlo, gotov si - prekine ih glas majstora.
- Vi se gospođo morate pomaknuti da Karlo može izaći - nadoda.
Gospođica - ipak odreže Lina.
- Kako vi kažete - podigao je obje ruke - ali se morate maknuti, da Karlo može izaći.
Lina pogleda u praznu gumu pa u majstora.
- Kako mislite da se pomaknem na praznoj gumi? - upita ga zlovoljno.
- Nema problema - javi se Karlo, obavi to gospođici, ja mogu čekati. Naglasio je gospođici.
Lina ga pogleda ga kroz tamne naočale. Smiješio se, dječački nevino. Pizdun.
- Ok - nema problema - reče majstor i krene po ručnu hidrauličnu dizalicu.
- Otkada je neobično da se neudane žene oslovljavaju  gospođicom? – upita Lina Karla nabusito.
- Tebi piše na ramenu da si neudana? – odvrati joj pitanjem.
Lina odmahne rukom. Nema potrebe ulaziti s njim u rasprave.
- Nebitno – doda nehajno.
- Je si za jaeger? - upita ju iznenada.
- Jaeger? - zaprepasti se.
- Ili nešto drugo, nije bitno - pokaže na kafić preko puta radionice.
- Ja bih mogao jednu brusnicu - oči su mu se smiješile.
Stala je zatečena i nesposobna da smisleno reagira.
- Dok ti majstor zamijeni gumu, možemo popiti nešto - izgledao je iskreno zainteresiran.
Lina se bespomoćno okrene se prema majstoru tražeći vremena. Cijelo njeno tijelo je željelo njegovu blizinu, ali razum je govorio da bježi od njega. To jednostavno nema smisla. Naročito ako se Karlo sada želi naslađivati sa spoznajom što postoji među njima.
- I tako ne mogu izaći dok se ne pomakneš - pokaže na njen Volvo parkiran iza njegovog Audija.
- Dakle? - upita i istovremeno ju povuče lagano za ruku prema kafiću.
Lina se pokrene za njim drvenih nogu, kao da joj se jezik pretvorio u zrno graška, nije mogla ni obično ne izreći. Dva slova. Za koje je bilo bezbroj razloga. Koje je pokušala nabrojiti u sebi dok su sjedali na stolice u kafiću. Interesantno, niti jednoga se nije mogla sjetiti.
- Brusnicu - naruči Karlo i pogleda u nju.
- Isto – protisne Lina.
Nije se mogla sjetiti niti jednog naziva pića.
Imam li ja ime uopće? Osim glupača. Oduzeta glupača.
Nasmiješena konobarica im donese dvije brusnice i sva sreća pa nije ostavila svoje sise na stolu. A to je upravo najviše željela. Koja ponuda za Karlove oči. Usput je toliko miješala guzovima da je Lina bila sigurna da su joj se gaćice zgužvale poput rabljene papirnate maramice.
- Ne volim hladnu - progovori Karlo.
- Što? – Lini se vrati glas.  Začudo.
- Brusnicu – ponovi Karlo, skupljajući usne od hladnoće.
Karlo uhvati dlanovima punu čašu. Lina proba svoju brusnicu. Da, baš je bila hladna pa i ona uhvati svoju čašu da zagrije crvenkastu tekućinu.
- Imaš lijepe prste, ako smijem primijetiti - ubaci Karlo - osim laka na noktima.
- A što mu nedostaje? - upita ga, gledajući u svoje ruke.
Dobro da nisam zdrobila čašu, toliko snage, srećom, ipak nemam.
- Boja se uklapa s bojom tvojih očiju, sve je crno - pogleda ju, zavaljen u stolicu.
Šutjela je i gledala u mrlje na stolnjaku.
- Nije valjda sve crno? – čuje ga.
- Nemoj me, molim te – promrsi Lina.
     Nije dizala pogled sa svoje čaše.
- Crne oči i crni lak, zašto? – nastavi Karlo uporno.
- Zato što mi tako odgovara, mislim, čemu sad rasprava oko mog laka – odbrusi mu.
- Nabrijana si? – upita tiho.
- Ne, nisam - odmahne rukom - žulja me ona brazgotina na autu.
- Da se to lako riješiti - Karlo popije gutljaj iz čaše - mogu ti to riješiti, ako hoćeš.
- Kako? – upita ga s nadom.
- Imam poznanika koji je autolakirer, pa ti to može riješiti. Želiš li?
- Da - klimne.
Naravno da moram riješiti tu brazgotinu, jebo mu pas mater tko god da je to učinio.
Karlo izvadi mobitel i kratko porazgovara s nekim.
- Riješeno je, javit ćeš mu se i on će ti popraviti stanje - stavljao je mobitel u džep od kožne jakne.
Objasnio joj je gdje da ga potraži.
- Zahvaljujem ti.
- Sitnica – odmahnu Karlo.
Lina popije brusnicu i ustane od stola.
- Gotova mi je guma - pokaže mu rukom prema Volvu.
Izvadi novčanik i krene vaditi novce. Karlo ju uhvati za ruku i pogleda prijekorno.
- Ja sam tebe zvao - reče - bez pogovora.
- Dobro, hvala.
Nije imala snage za raspravu. Njegova blizina ju je opijala.
Karlo krene za šank i plati piće. Veselka zatrepta umjetnim trepavicama, vraćajući mu ostatak.
Kako slatko. Bah.
Izašli su natrag pred radionu a Lina ode platiti popravak. Karlo je čekao da Lina pomakne Volvo. Lina sjedne u auto i upali ga. Prije nego što je uspjela krenuti, mahne joj rukom i priđe. Lina spusti svoj prozor.
- Voliš li žablje batke? – upita ju Karlo.
- Što? – iznenadi se.
- Žablje krake, batke, pržene - ponovi.
- Obožavam - izleti iz nje.
Doista ih je obožavala kao dijete, jer je ujak često znao donositi sa Krnjaša svježe ulovljene žabe pa bi ih mati očistila i pržila na vrelom ulju.
- Hoćemo ih zajedno probati večeras? - pogleda ju.
- A gdje ih ima uopće? - upita smušena, već znajući da će pristati.
- Naći ćemo, bez brige, samo ako si za - nasmiješi se.
Oh, Karlo, taj tvoj osmijeh će me uništiti. Ne mogu se boriti protiv njega. Niti ne želim. Niti se želim boriti protiv sebe. To je njoj sada bilo jasno i očito.
- Kupljeno - pokuša biti duhovita dok joj se želudac kvrčio od pomisli da će provesti večer s njim. Od radosti i uzbuđenja, dakako.
- Gdje da te pokupim? – upita ju.
- U pet kod topa – ispali Lina i nasmiju se oboje.
- Može u osam kod tebe? - oči su mu se i dalje smiješile.
- Može. Znaš li gdje stanujem?
- Reći ćeš mi sada.
I rekla mu je.
Klimnuo je glavom i pozdravio ju uzdignutim palcem. Lina mu se nasmiješi i pokrene Volvo pa odjuri do lakirera.
Karlo, Karlo…što nam se događa?
Kopkalo je, ali nije htjela ulaziti u analize. Tijelo joj nije dozvoljavalo da mozak preuzme inicijativu. Slušala je svoje srce.
Netko mi je to već spomenuo? Ili sam to sanjala?
Ma nije bitno, jedino mi je važno da sam sretna što ću biti s njim, uz njega, slušati njegov glas i udisati njegov miris, upijati njegov sjaj u očima koje me nose onim stazama koje sam toliko dugo tražila.
Majstor lakirer je utisnuo nekakvu smolu i vosak, trljao i trljao tako da ništa nije ostalo od one ružne brazgotine. I masno naplatio. 


Natapala se u kadi skoro dva sata u mirisnoj soli i šamponu. Uredila je nokte, obrijala i namirisala njeno međunožno veličanstvo, zlu ne trebalo, jelte.
Napravila je jednostavnu kovrčavu frizuru, obukla traper košulju i suknju, namazala jarkim roza ružem usne, stavila biserne naušnice i otvorila Karlu vrata kad je pozvonio.
Zastao je u dovratku i gledao u nju netremice.
Za ne vjerovati. Imao je isti traper komplet na sebi, kao i Lina. Bio je dotjeran i mirisan. Poželjan. Seksi. Napaljujući. Kao i Lina.
Zurila je u njega.
I on u nju.
Usne joj se osušile.
- Uđi – jedva je promucala.
Karlo stupi u hodnik i privuče ju k sebi. Zagrli. I poljubi. Nježno. Pa sve jače. I čvršće. Opako. Ubrzano su disali. Uspjela je nogom zatvoriti ulazna vrata.
U hodniku su ostavili košulje koje su ostale na podu. U dnevnom boravku su ostale njegove hlače i njena suknja, jedno na drugom. Do spavaće sobe su ostali bez ičega na sebi i u sobu su ušli tako da ga je obujmila rukama oko vrata, zajašila i stisnula bedra oko njegovih kukova sa njegovim tvrdim kurcem u njoj.
Pali su na široki krevet čvrsto stisnuti, ljubeći se grozničavo, silovito i mahnito. Nabijao se u nju žestinom koja joj nije dala disati, hvatala je dah, nudeći mu sebe, otvarajući se i tražeći ga cijeloga, do dna svog bića, u samo središte svoje probuđene ženstvenosti.
Kako je jednostavno biti sluđena, kako se jednostavno i lako predavati se, tom Karlu, koji je Linu uzdizao i bacao prostranstvima strasti i požude, tamo gdje se lakoćom pronašla i toliko dugo truda i vremena gubila da se konačno nađe na pravom mjestu.
Njihova znojna tijela su plesala svoju pjesmu, ritam im se uskladio, ugađali su si nemilice.
- Gla…dna je - grgutala je, dok ju je lizao jezikom i grickao joj tvrde bradavice.
- Čega je gladna – mrmljao je.
- Tebe, tvog jezika… tvojih ruku… - riječi joj je prekidao jecaj izazvan navalom slasti.
- Nemirna je… - čula ga je -  i jako vlažna.
- Umiri  ju… kad je nemirna … kurcem.
Drhtala je od svojih izgovorenih prostota i od sirove strasti koja ju je u valovima udarala bez milosti i kojoj se nemoćno i sa posebnom strašću predavala.
Dizala je kukove, rukama je pridržavala guzove nastojeći mu se što više otvoriti i nuditi dok ju je jezikom, ustima i zubima dovodio do potpunog ludila, izvijala se, tresla cijelim tijelom i plovila beskrajem zadovoljstva.
Podigao se, okrenuo ju na leđa, podigao joj noge šireći ih rukama u stranu, osjetila je kako se otvara, vlažna i drhtava, prislonio je vršak svog uda u nju, a ona je rukama stiskala svoje  napete bradavicu.
- Daj mi …ga… gurni duboko…- molila je.
- Ponovi.
- Daj mi…
- Moli me.
- Molim te… daj mi…
- Što?
- Kurac…
Polagano je klizio u nju, milimetar po milimetar, osvajao prostor, gladni, vreli i sluzavi, nestao bi u njenoj dubini, lagano se izvlačio pa opet ulazio, klizio, ulazio, izlazio, zastajkivao tražeći od nje opet da ga moli da joj ga gurne, da ju uništi kurcem i sa svakom njenom molbom i jecajem je bio sve brži i grublji.
Osjetila je kako se napinje cijelim tijelom, čula je svoj krik koji se stopio s njegovim i kada ju je sperma pogodila po stomaku, nestala je sa površine Zemlje, nestala je u svemiru, doplovila brzinom svjetlosti do svog kutka na kojem je, ovaj puta, velikim slovima pisalo Lina, jahačica kurca, s ljubavlju.
Ležali su jedno kraj drugoga, dugo i čvrsto zagrljeni i isprekidanog disanja. Vrijeme je stalo. Samo za njih dvoje, znala je.
Poželjela je ovog trena kraj Svijeta. Ništa joj više nije bilo važno osim ovog zagrljaja i njegovog mirisa, njegovih ruku na njenim dojkama, njegove topline i stisnutih tijela.
Možda sam umrla, ovo je vjerojatno san u nekom mom krugu pakla u kojem sam se našla po zasluzi, ovo je suviše nestvarno da bi bilo istina.
Otvori oči i pogleda Karla. Smiješio joj se.
- Gdje si nestala? - prošaputa i ukloni joj prstom nemirni uvojak kose sa lica.
Gledala je u njegove oči, toliko tople i drage da je ostala bez daha.
- Na putu gdje nikada nisam bila… do sada - odgovori tiho.
Rukom mu pređe preko lica, pipajući svaki detalj. Upijala je njegov reljef, kao slijepac koji se uči novom prostoru. Sviđalo joj se što je osjećala pod prstima.
- Sama?- upita i poljubi joj bradavicu.
- Ti si me naveo na taj put - poljubi ga u oko.
- Prilično dalek put, izgleda - poljubi joj drugu bradavicu.
- Dugo ga nisam mogla naći - poljubi mu vrh nosa, dok su joj prve suze krenule niz lice.
Prodirao joj je u dušu. U sam centar njenog postojanja. A Lina se tako rado otvarala prema njemu. Tako prirodno i nimalo sramežljivo.
Karlo obriše svojim dlanom njene suze. Lagano i nježno. Što izazove još njenih suza. Zagnjuri glavu na njegova prsa.
- Karlo. O meni možeš misliti svašta. I da sam najobičnija uličarka - počela je gutajući suze - imaš potpuno pravo tako misliti, obzirom da sam ti se dala nakon dva tvoja treptaja oka - zastane da udahne - i nemoj se pitati zašto sam ti se predala tako lako, Karlo, molim te, ne danas.
Sjedili su, potpuno goli, na njenom krevetu, dok joj je dlanovima kupio suze sa lica.
Podigne joj lice i zagleda se u nju. Bio je potpuno ozbiljan i svjestan što je mu govorila.
- Karolina, nisam o tebi razmišljao na taj način.
- Ne bi me čudilo – prekine ga Lina - niti tražim bilo kakvo opravdanje ili objašnjenje. Da to nisam željela, to se ne bi dogodilo. Problem je u tome što ni sama nisam znala da to želim.
- Što si željela? - upita ju tiho.
- Sve Karlo, sve sam željela, ali ću ti reći što nisam željela, jednostavnije je -  obriše si dlanom suze.
- Nisam željela tebe, tvoj lik ni blizu mene, tvoj pogled i glas od kojega me jeza hvatala, nisam te mogla smisliti u mom vidokrugu. Bio si mi odbojan, grozila sam se tvoje pojave. Nezamislivo.
- Razlog naslućujem - klimne Karlo.
- Bio si jako uvjerljiv da me držiš kilometrima od sebe, tvoje ponašanje me odbijalo od tebe kao svjetionik brodove. Sve dok se nisam uspjela razbiti o greben. Unatoč jasnom i upozoravajućem svjetlu.
- Žao mi je Karolina zbog toga, neću ti se opravdavati. Vjerojatno si u pravu što se tiče mog ponašanja prema tebi. Ni prema sebi nisam bio puno bolji.
Poljubi ju u usta. Kratko i toplo.
- Znam, čula sam dosta o tebi, nisi baš bio… pristojan momak - nasmiješi mu se.
- Sve što si čula je vjerojatno istina.
Sjena mu pređe preko lica i zategne mu kožu. Ukruti se i stisne usta. Iskoči iz kreveta i nestane iza vrata sobe.
Lina je legla na leđa pokrivajući se dekom. Zatvorila je oči i uživala u signalima koje je njeno tijelo još slalo i primalo. Bila je sretna što joj srce radosno kuca na njegov lik. A tek dodir.
Prestala se zavaravati i prihvatila je spoznaju da je Karlo unio korjenite promjene u njen život, postavke i osobnost. Bila mu je zahvalna zbog toga što je otvorio ženu u njoj, što je upoznao sa njenim snovima i pretvorio ih tako lako u stvarnost.
Što i kako će biti dalje, ne znam i to ću zasada zgurati pod tepih. Uživat ću sada, ovog trena, a sutra ću misliti za sutra. Jedino što znam sa sigurnošću da nedam ovo njihovo sada. Što god to bilo između njih. A da li ćemo imati sutra? Vidjet ćemo sutra. Od sutra do sutra. Valjda.



Živjeli su svoje danas i svoje sutra. Od danas do sutra. Svaki trenutak slobodnog vremena su provodili zajedno, uglavnom u njegovoj kući, večerali uz bazen iz kojega su izlazili goli, mokri i umorni od divljeg seksa pod vodom, gdje je znala sisati njegov kurac nad površinom vode i dovodila ga do ludila, da bi ju on zgrabio, okrenuo i zabijao ga joj pod vodom, dok su im valovi hladili užarene obraze.
Bila je njegova harfa na kojoj je znalački skladao melodije tako ugodne njenom uhu i tijelu, bio je njen san, njen čovjek.
Odlazili su na kratka putovanja po Lijepoj Našoj, bez unaprijed zadanog cilja. Pili bi gvirc i uživali u kotlovini u Mariji Bistrici, gdje bi joj kupio šareno licitarsko srce i divili se velebnom zdanju dvorca Hellenbach.
Jedan cijeli vikend su proveli u Daruvaru, u šetnji gradom i bacali novčić u fontanu na trgu. Pri tome se ljubili, stisnuti i zagrljeni poput maturanata, na radost bisernih kapi vodoskoka.
Šetali su starom baroknom jezgrom Varaždina, prstima se sladili puricom i kiselim zeljem, upijali veličanstvenu snagu Plitvičkih jezera dok su ih hladne kapljice slapova šibale po licu. Fine, svježe pastrve iz Vitunjčice su smazali sa pladnja u ogulinskom restoranu.
Vrijeme je postojalo samo za njih, nisu se razdvajali, skupljali su se jedno uz drugo poput malih mačića, grijali se snagom ljubavi i udisali miris znojnih tijela, drhtali od iscrpljenosti i predavali se beskraju mašte.


Lina pogleda kroz prozor kuhinje na njegov Audi kojega je upravo parkirao u garažu. Pripremila mu je omiljena pileća prsa na naglo, pomiješala svježi kravlji sir s vrhnjem, narezala suhe slanine i iscijedila nekoliko svježih naranči kroz sokovnik u veliku politrenu kriglu.
- Miriši li to što mislim da miriši? - upita Karlo sa vrata, otresajući sa kose sitne pahuljice snijega.
- Da - privije se Lina uz njega i toplo ga poljubi.
- Što si hladan, bbrrr…. - strese se.
- Bogme hladno je vani – potvrdi Karlo, skidajući debelu, toplu kožnu jaknu.
Večerali su uz topli kamin dok joj je prepričavao dnevne događaje vezane uz Farmu. Nije ju propuštao ljubiti između zalogaja. To mu je omiljena zabava i uživancija.
Znao je često, dok bi ga htjela uvjeriti u nešto što nije prihvaćao, iznenada poljubiti i time joj nije dozvoljavao da završi misao, što joj uopće nije teško padalo. Kako god bi otvorila usta on bi ju poljubio i tako je nebrojeno puta ostajala zatečena. Da, nije se bunila.
Ponekad bi jednostavno, u šetnji, usred razgovora zastao, uhvatio ju rukama za obraze i poljubio. Toplo i nježno. Bez riječi. Znao je, isto tako, u šetnji, zastati i podignuti mali, obli kamenčić kraj puta i reći joj, gledajući ju u oči, to si ti, moj mali dragi kamenčić.
Topila se tada poput snježne pahulje na vjetrobranskom staklu. Dragi njen šašavac. Znao bi, iznenada, bez posebnog razloga, zatražiti da mu donese blokić za poruke i na papiriću bi napisao nedostaješ mi… ili moja si mala sirena ili bi nacrtao srce i u njemu ispisao njihova imena. Da, Karla je teško ne voljeti.
Plivali bi često u bazenu, ronili i prskali se vodom. Stisnuo bi ju uz kromirane ljestve i ljubio napete bradavice koje su plutale na površini. Držala bi se rukama za rukohvate i predavala se njegovim gladnim usnama i nemirnim rukama. Zaronio bi pod vodu i jezikom ju dovodio do ludila. Raširila bi noge, olakšavajući mu put.
Izranjao bi, hvatajući dah i ponovno zaranjao pod vodu i uranjao u njenu pohotnu vlažnost. Jezikom bi ju lizao i grickao pod vodom, dok bi joj noge podrhtavale od strasti.
Natjecali bi se u ronjenju, udahnula bi zrak, zaronila i prihvatila njegov kurac u usta, duboko u grlo, pa izronila tražeći zraka.
- Sišem ti ga - rekla bi pri tom zadihano i ponovo i ponovo zaranjala.
Ne bi mogao dugo izdržati, zadigao bi joj noge prema sebi. Raširila bi se poput lepeze, plutala na leđima oslonjena rukama na rukohvate.
- Gurni mi ga, sada, do jaja - izustila bi dahćući.
Osjećala bi ga kako se probija u nju, dočekala ga nestrpljiva i željna njegovog uzdignutog ronioca. Voda bi se pjenila oko njih, njihovi glasovi bi se miješali sa žuborom vode, poznati kutak svemira bi ih čekao i dočekao u ekstatičnoj kakofoniji jecaja i glasnog krika kojega je ispustio jednog subotnjeg predvečerja dok je nestajala u valovima orgazma.
Mirna.
Odbijao se zvuk njegovog glasa o zidove i probijao Lini bubnjiće poput jezovitog i zastrašujućeg zvuka netom rasprsle bombe.
Lina se ukruti, zastane zaprepaštena i skamenjena. Mozak joj je blokirao, tijelo se u trenu ukočilo.
Sjedi na prvoj stepenici ljestava poput kipa dok njen mozak pokušava prihvatiti upravo doživljeno. Ta riječ je munjevito i duboko doprla do njene svijesti, bljesnula poput munje i pokrenula lavicu u njoj. Ranjenu. Duboko i teško. Neoprostivo.
Odgurne Karla divlje od sebe, izleti iz bazena i potrči u sobu. Sjedne na krevet, umota se u deku, nijema i izgubljena. Suze joj krenu, koje ni ne pokuša zaustaviti.
Bojala se tog trenutka, osjećala je potajno duboko u sebi da bi se to jednom moglo dogoditi, ali svejedno ju je brutalno pokosilo poput smrtnog rafala.
Ustane. Deka skliznu preko golih dojki i padne na pod. Obuče se u tišini koju je prekidalo njeno prigušeno jecanje koje je pokušavala zaustaviti.
Izađe u dnevni boravak i zatekne Karla kako sjedi na rubu bazena, glavom među rukama. Podigao je glavu i pogledao ju. Vidjela je u njegovim očima i tugu i očaj, strah i čežnju, sram i ljutnju na samog sebe.
- Zbogom Karlo, zaboravi me - zaprepasti se Lina od hladnoće svog glasa.
Sjedio je nijemo i bespomoćno gledao u njenu siluetu. Nije se imalo što više reći. Oboje su toga bili svjesni.
Lina zatvori vrata iza sebe i nestane iz njegovog života. Brisači su neumorno uklanjali kišu sa vjetrobrana koja ju je neprestano pratila do stana.
Čim je ušla u svoj stan, spustila se na jastuk, mjesto koje je najviše slušalo Linu svih ovih godina. I koje je najviše suza osjetilo. Plači Lina, ako misliš da je tako lakše, glasić. Plakala je cijelu noć.
I nije joj bilo nimalo lakše.


Karlo je ustao i tromo se obukao. Još je uvijek drhtao i osjećao slabost. Od Karoline. I Mirne. I sebe samoga.
Moram se sabrati, očito da sam još na klimavim nogama kad je Mirna u pitanju.
Znao je da će vječno ostati u njegovom srcu, to nije bilo upitno i to je s radošću prihvatio, ali ne i taj osjećaj da nanosi bol drugoj ženi.
Gušila ga je slika upravo doživljenog i izgovorenog, stalno mu je bljeskala pred očima. Bar da mu je Karolina opalila šamar, umjesto što ga je hladno odbacila, nijema i bespomoćna, nikako ne shvaćajući kako je mogao izreći Mirnino ime uz nju. U takvom trenutku.
Pokušavao je sebi reći kako je to suludo, opasno i razarajuće ne odvojiti stvarnost od fikcije koja mu se ukazuje, no, koliko god se trudio razmišljati kako to nema smisla, Mirnin lik ga je neprestano progonio.
Jasno mu je da ovo što se događa otima kontroli i nadzoru. Nije znao zašto, nije želio o tome sada razmišljati, znao je da je, na neki bizaran način, prevario Mirnu i povrijedio njihovu ljubav.
To je taj novi osjećaj koji se pojavio od kada je s Karolinom. Interesantno, to me nije stiskalo dok sam prašio one kurvice po hotelima u Europi. Samo s Karolinom. Svaki puta.
Danas je kulminiralo. Razorno. Bolno. U srž intime.
Moram to prebroditi inače sam gotov, poludit ću. Isto tako to moram proći sam. To mi je potpuno jasno. Karolina nije zaslužila da prolazi ili prihvati moju nesposobnost da se prilagodim životnim promjenama koje su mi se dogodile. Taj luksuz joj ne mogu priuštiti. Sabina je isto to doživjela i osjetila snagu moje slabosti.
Htio je Lini reći da mu oprosti i da mu je žao, ali nije imao snage, ostao je bez glasa kada ga je onako zaprepašteno pogledala i sva ona bol koju je u tom trenu prepoznao u njenom pogledu ga je jednostavno slomila. I, na kraju, što bi joj mogao reći.
Snijeg je prestao padati i kiša ga je dobro oprala dok je pješačio do Bosuta. Došao je na suprotnu obalu preko puta njenog stana i promatrao sivu površinu rijeke koja se namreškala pod udarcima kapljica kiše. Gledao je u prozore njenog stana.
Stajao je tako, zaštićen u tami od svjetala grada, dok su mu se suze miješale sa kišom koja se slijevala po njemu.
Mirna dušo, molim te, pomozi mi da nastavim živjeti, zavapi u sebi.



Lina je dobila je otkaz. Kao tehnološki višak.
Da nije smiješno bilo bi žalosno. Razlog? … Zbog smanjenog obima posla… Jasno joj je bilo da im je bila kao šaka u oku.
Nije se valjala niti s jednim alfa mužjakom u uredu, nije imala repova iza sebe, nije se družila na kavama i tračala po sobama.
 Šuškalo se da je novce dobila preko kreveta sa matorcima, vozila je auto koji košta kao sve njihove godišnje plaće ukupno, zgodna je, samostalna i potpuno neovisna.
Dakle, bila je zaista neprikladna za cijenjeno društvance s kojim je radila. Za stručnost i kvalitetu posla kojega je obavila nikada ni slovca.
Zaključala je stan i odvezla se u Brela. Starci su bili oduševljeni što im je kćer ponovo s njima.
Mozak je htjela uposliti na maksimalnu razinu soba-kuhinja-terasa-riva-soba.
Lako reći. Ali, tijelo nije prihvaćalo takvu hibernaciju. Noću je znala razbuditi potpuna vlaga u gaćicama. Misli koje su nekontrolirano, unatoč naporu da ih suzbije, navirale prije spavanja, sličice koje su se javljale u snu, sve se vrtjelo oko Karla.
Zauzeo je njen prostor od vrha kose do malog nokta na nozi. Preuzeo je kontrolu nad njenim tijelom u potpunosti. I mislima, apsolutno.
Takvo stanje uma i tijela joj je bilo nepoznato do sada pa ju je prilično bunila ta slatka nemoć koju je nastojala promatrati sa strane, objektivno i razložno.
Nije baš bila uspješna u pokušajima da sebi objasni gdje i kada je popustila i dopustila da čovjek kojega je prezirala iz dna duše, kojega bi obilazila u širokom luku na cesti, postane njena tiha radost.
Jedino je znala da joj njegov lik, osmjeh, dodir i šapat čini prvu misao kad se probudi i zadnju prije spavanja. S jednom malom razlikom. Ona njemu, očito, nije bila ni u primisli. Osim da ju pojebe kad god mu se digne. A Lina glupača se ne može tome oduprijeti.
Ledena Lina, malena joj počne vrtjeti repićem čim se ukaže Karlov uzdignuti veseljko u blizini. Ledena? Baš. Smiješno.
Ne mičem se iz Brela dok se ne uspijem kontrolirati i povratiti bar malo izgubljenog dostojanstva, obeća samoj sebi. Pa zar mi se mozak pretvorio u klizav i napaljen prostor kakav je vladao među mojim preponama?
Srce joj je govorilo nešto sasvim drugo i da tijelo reagira upravo po njegovim otkucajima i ritmu.
To moje ludo srce, koje zatreperi i preskoči svaki put kada se Karlovo lice pojavi na nekoj od televizija u ovoj maloj Hrvatskoj.
Sada je Karlo trenutno zvjezdica, poput silnih novokomponiranih raznih talentića i pjevačica, koje traju dok cigareta ne dogori. Tako će biti i s njim, ali ga sada razvlače po ekranu kao žvakaću gumu.
Karlo, čiji projekt u zaštiti i proizvodnji izvornih slavonskih delicija dobiva sve više pažnje i publiciteta.
Karlo koji je postao rado viđen i pozivan na raznorazna događanja i čije se mišljenje citiralo sutradan.
Karlo, koji je postao poznat i po donacijama malim ili velikim ustanovama ili zakladama u zaštiti i prevenciji zdravlja djece.
Karlo, čije ime se provlači u svim časopisima koje čitaju žene.
Karlo, jasna i obilježena neoženjena meta.
Karlo je rekao.
Karlo nije.
Karlo će ovo ili neće ono.
Karlo je tu, pa tamo.
Tko je Karlova sretna fufica, pitale su ga znatiželjne mlađahne i poletne novinarke?
Tea, kikotava nova mlada glumica domaće hit sapunice s kojom su ga vidjeli na Velesajmu?
Blanka, mlada pobjednica nekog show talenta, s kojom je pio piće na zagrebačkoj Špici?
Dominika, vitka manekenka s kojom su ga pronašle kamere na utakmici Medvjeda, čiji je postao jedan od sponzora?
Karlo je na sva ta pitanja odmahivao rukom i prolazio bez riječi kraj upaljenih kamera i šarenila mikrofona, na žalost vrlih novinarki koje su ostale uskraćene za ekskluzivu večernjih trač vijesti.
Imao je svijet na dlanu, bio je mlad, bogat i uspješan i tražena roba na tržištu gladnih i lažnih veličina i zvjezdica.
Ali… njegov pogled je Lini govorio puno toga što nitko nije primjećivao niti mogao znati.
Vidjela je usamljenost u njegovim očima. Bez trunčice one topline koja je nju znala grijati, bez imalo poznatog sjaja zbog kojega je znala odmah pokleknuti i zagrliti ga.
Tražila je značenje tog izraza, promatrala mu je ponašanje, pokrete i shvatila što je povod tome.
Karlo je bio u gomili, okružen ljudima, ali usamljen među tolikom masom oko sebe, ta njegova energija koju je praznio na raznim događanjima, putovanjima i navodnim tulumima nije mogla nadoknaditi osjećaj samoće.
Da li je uzrok tome Mirna? Ili nemogućnost da sagleda i prihvati stanje u i oko sebe? Nije uopće sumnjala da bi Lina imala prste u tome. Nije si pridavala toliku važnost u njegovom životu. Nije joj uopće dao povoda da tako razmišlja.
Zato je morala sebi objasniti da se mora trgnuti i prihvatit činjenicu da njihova veza, bar onako kakvu je doživljavala, nema nikakvu budućnost. Što prije to prihvati kao konačnost, time će joj biti lakše se suočiti s tim.
Prva stvar u tom smislu je svakako ne gledanje tv-a, bar dok ne prođe zanimanje za njega, što je trebalo ubrzo očekivati.
Karlo, ideš u povijest. Pusti me da nastavim bez tebe, glasić.
No, lako je to reći, ali teško joj je uspijevalo ostati sabrana. Brzo je popustila. Postala je mali zombi, reagirala je po inerciji, silila se jesti, piti i spavati. Postavila je svoj mozak u stand by stanje, samo za održavanje osnovnih životnih funkcija.
Kopnula je, fizički i mentalno, sve dok nije pala u nesvijest od slabosti. Završila je na hitnoj, na infuziji i nekoliko je dana provela na oporavku u bolnici.
Tada se trgnula, svjesna da joj je život u pitanju.
Dosta.
Odluči samoj sebi udahnuti novi život. Krenula je u teretanu, počela je jesti i polako je dolazila u formu, tijelo je profunkcioniralo, no mozak je nastojala blokirati svim silama i ne dozvoliti da joj šalje slike koje su joj tjerale suze na oči.
Pa ja sam Lina, ledena kraljica.


Vrijeme za Staru godinu u Brelima je bilo prilično toplo, skoro da se mogla popiti kavica na rivi, sunce je izdašno darivalo svoje ugodne i tople zrake.
Šetala je Lina rivom, slušala galebove i šum valova, promatrala male brodice koje su se ljuljuškale u luci, sjedila na klupi do kasno popodne, sa slušalicama u uhu i slušala svoje klape.
Sada bi joj majka rekla da prede kao mačka. Opustila se, mozak joj je bio u nekoj dalekoj galaksiji, gdje vlada veliko Ništa. Baš kako je uspjela obuzdati misli i kako joj odgovara to stanje ničega.
Počela je lagana tramontana, pa nerado ustane sa klupe na Rivi i krene doma. Majka je bila usred posla u pripremi blagdanske hrane i slastica.
Nije majka Lini dala da se približi u kuhinji, nitko nije mogao napraviti kolače ili jelo onako kako ona zamišlja da bi trebalo uraditi. Nije se Lina baš puno ni bunila, već je sa ocem otišla do obližnje trgovine gdje su kupovali potrebne namirnice koje im je majka ispisala na papirić tog prijepodneva.
Brzo se spustila noć, večerali su uz uobičajeno brbljanje o svemu, osim što je izostala Linina želja da s njima gleda novogodišnji program.
Lina je otišla u svoju sobu, pustila svoju glazbu i vratila se u svoju poznatu galaksiju zvanu Ništa. Nosili su je zvukovi dalmatinskih klapa u beskrajne ljepote morskih dubina.
Trgnu ju zvukovi petardi i slavlja izvana. Ponoć. Nova godina.
Izađe u dnevni boravak i izljubi se sa starcima, popije jedan mali jaeger uz zdravicu i vrati se natrag u sobu. Trgne ju zvuk mobitela.
- Lino, draga moja šašavice. Sretna ti nova godinaaaaa - začuje Jasminin grleni glas.
- I tebi doktorice, puno pusa i veselja - ubaci se Lina kad je Jasmina zastala.
- Evo te i Stjepan pozdravlja i kaže da se sama izljubiš – i dalje se smijala Jasmina
- I njemu velika pusa, nemojte se oblokat vas dvoje.
- Već jesmo, jebiga, ja sam pala pod stol - kokotala se Jasmina pripito.
- Na leđa? - osmjehne se škrto Lina.
- Na leđa, naravno, odmah spremna za nedaj bože - ludirala se Jasmina.
- Ne sumnjam da nisi spremna. Sami ste?
- Sami smo - potvrdi Jasmina - čekam da prođe pucnjava i galama i da Stjepana oborim na trosjed. Znaš, draga moja ludice, moram u Novu ući raširenih nogu, pa će navodno tako biti cijelu godinu. Tako kažu običaji i šokačka predanja, jel - smijala se.
- Drži se ti običaja za svaki slučaj – podrži ju Lina.
- A ti? Kome ti širiš noge večeras? – uozbilji se Jasmina.
- Nikome – prozbori Lina.
- Znala sam, jebem te ludu budalu - zabrujala je Jasmina - a di je onaj tvoj kobasičar koji iskače iz teveja kao iz paštete?
- Nije on moj, jebi se – opsuje Lina turobno.
- Hoću, ne moraš me tjerati - njen smijeh je bio zarazan - ali ti ćeš očito ostati suha večeras, jebemu sve kulenove seke i čvarke ovog svijeta.
Lina je šutjela. Mukla bol joj prostruji oko srca.
- Oh, oprosti mi, sva sam zblesana, ovaj moj Stipa me sludio skroz-na-skroz, nemoj mi zamjeriti - očito je Jasmina postala svjesna da Linu dira u bolna mjesta.
- Al svejedno je konj taj Karlo, slobodno mu reci - nastavila je - zadružni konj - škrgutala je.
- Aha – potvrdi Lina muklo.
- Lina, dušice moja, želim ti svako dobro i navrati do mene – zaguguće Jasmina.
- Hoću Jasmina, čim prođe zima eto me u Slavoniji, čujemo se.
- Adio i pojebi se što prije, nemoj da mi uveneš – Jasmina poklopi slušalicu.
Lina odloži mobitel na stolić i ponovno pusti glazbu. Šašava je draga, lajava i prosta Jasmina, baš joj nedostaje njen zarazan smijeh i vedrina.
Naravno da je Jasminu i Stjepana upoznala sa Karlom. Proveli su nekoliko subotnjih popodneva kod Karla na roštilju. Jasmina, Stipa i njih dvoje. Nezaboravna popodneva.



Imam krasne poteze unazad nekoliko mjeseci. Baš me ide kao da prolijevam tek izmuženo mlijeko, pomisli Karlo, zagledan u snježne pahuljice koje su padale po prostranom dvorištu.
Otkada je platio reklame za svoju Farmu na svim televizijama u državi i izbombardirao sve novine, javilo mu se nekoliko udruga i institucija koje su tražile donacije za svoj rad.
Bez razmišljanja se odazvao, naročito kada su u pitanju djeca i njihove potrebe. Novac je i tako beskorisno ležao na njegovom računu. Trebalo ga je trošiti jer ga je bio jako puno.
U jednoj emisiji na nacionalnoj televiziji je spomenuta njegova Farma, pa donacija za dječji centar zdravlja kojem je donirao veću sumu novca.
No, povod da ga novinari razvlače kao da je iskočio iz neke sapunice nisu donacije, nego pokušaj da ga prikažu ljubavnikom popularne voditeljice jedne televizije koja je Karla ugostila u svojoj emisiji.
Bez imalo povoda i smisla, ali upravo ubačena kost, bila je previše slasna na učmalom i posnom meniju hrvatske scene a da se ne bi na nju navukli razni novinari koji su živjeli od takvih tračeva i laži.
Jadno novinarstvo s takvim udarnim temama i kada sam im je bio glavna vijest, no, Karlo je bio svjestan utjecaja tog medija, pa je zažmirio na silne tračeve, uporno promovirajući svoju Farmu.
Razvlačili su ga po krevetu raznih starletica, predstavljali kao primjerak poželjnog neženje, bogatuna i jebivjetra koji ne zna što bi sa sobom, pa luta po raznim partyjima, nagurava se pred bliceve dežurnih foto okidača i gura facu pod mikrofone.
Na stranu to što su oni njega tražili i vukli se po njegovom tragu poput pasa tragača, iskakali mu ispred kuće u razna nedoba, opsjedali Farmu i izmišljali priče o njemu i njegovom životu koje nisu imale veze sa stvarnošću.
Nije se obazirao na to. Znao je da će vrlo brzo nestati iz javnosti i prestati biti interes raznih nadolazećih mladih novinarki iz razvikanih emisija o lažnom sjaju estrade i biserje koje ono predstavlja za dokone kućanice i balavice željne brze slave.
Uz sav posao koji ga je okupirao veliki dio dana, nastojanje da izbriše Karolinu iz misli mu nije uspijevalo.
Gurao je Mirnu i njen lik ispred takvih misli, no umjesto toga, uhvatio se da ih uspoređuje, važe, mjerka i analizira ponašanja i karakter.
Nisu bile za usporedbu iako su izgledom bile slične, to je i jedino što se moglo komparirati, usuglasiti i prihvatiti.
Mirna je bila duboko u njemu, uz nju se osjećao kao uz topli kamin, Karolina ga je izazivala i uzbuđivala, ne samo kao žena, nego i kao ženka, što Mirna nikada nije bila niti bi Mirni takva uloga pristajala.
Mirna je bila oaza mira, topline i dobrote, toplo sunce kasne jeseni. Karolina je bila vulkan, živa vatra i lavica. Suprotnosti koje su ga privlačile poput leptira na svjetlost lampe kojoj se nije mogao oduprijeti.
Što je više pokušavao ne misliti na Karolinu, to mu je borba bila uzaludnija. Trebalo mu je dosta hrabrosti i vremena da si prizna da ih nema potrebe uspoređivati i da obje zauzimaju prostor u njegovom životu i srcu.
Poludio je za Karolinom, zaljubio se, onako pubertetski, momački i bez glave, za razliku od Mirne koju je volio istinskom i dubinskom ljubavi, postojanom kao mirno more.
Do kada Mirna ?, pitao se.
Do kada će me pratiti bljeskovi sjećanja na svaki zvuk mobitela, na svaki zalazak sunca, na svaki osmjeh i zvuk potpetice, do kada će mi srce svaki put zaigrati na nečiju crnu kosu i nemirne uvojke, do kada neću moći proći kraj tvog doma, kada ću se pokrenuti i početi disati?
Kada će nestati nemir koji se javlja svakim jutrom i kojega ne želim i ne mogu se uporno boriti protiv njega, a nestaje mi tek u snu, gdje vladaju drugi nemiri, u kojima te tražim, u kojima skupljam djeliće naših snova.
         Ali ne mogu više, nemam snage, borba protiv vjetrenjača je davno opisana i uzaludna.
U mislima je stalno ponavljao sebi tu pjesmicu koju mora napamet naučiti kao školarac, i recitirati na školskom natjecanju, koja mu govori da je došlo vrijeme za skidanje oklopa, novo ruho, za spuštanje koplja i puštanje vranca na slobodu. Samo mi je potreban maleni, malecki déjà vu.
      Jučer, dok se vraćao iz susjedne države kraj ceste ugleda maleni bijeli križ, drven, ponosan i uspravan, uz rub ceste, spomen nečijeg stradanja.
Vozeći dalje, slika tog malog križa ga je počela pratiti, pojavljivala se i nestajala, ali je stalno bila prisutna i povremeni blicevi tog križa su mu polako sjedali u jedan smisleni i jasni film sljedećih događanja.          
         I tada…znao sam… vrijeme je…
        Stigao sam tu, na mjesto gdje si nestala u mraku i tišini, gdje na tebe ukazuju zlatna slova na crnom mramoru, slova koja mi titraju pred očima zbog suza koje ne mogu zadržati, zbog slabosti i nemoći što nisam bio tada kad su svi bili uz tebe, osim onoga kojega si najviše željela i voljela, dok su te spuštali u nepovrat.
Ove crvene ruže, koje ti sad nosim da te podsjećaju na naše snove i zajednička buđenja, na tiha popodneva zagrljeni na trosjedu, na isprepletene ruke, na naše trenutke, na pjesme koje ne smijem i ne mogu slušati a da mi utrobu ne kidaju, na spomen… tebe, draga moja Mirna.
         Osjećam te kraj sebe, u sebi… osjećam da mi daješ snage da krenem dalje, da zatvorimo našu knjigu i ispišemo zadnju stranicu.
Tako će i biti, milo moje, krećem dalje u nova svitanja, u neki novi zagrljaj i topli dodir, iako niti jedan neće biti kao tvoj.
        Da…vrijeme je… ostavljam te, čistog srca, miran i spokojan, među anđelima kakva si i ti bila, ovo je naš zadnji déjà vu. Laka ti noć Mirna, 
obrati joj se Karlo u tišini.


Karolina je budila ogromne valove u njemu, oluju koju je morao smiriti. Uz nju i s njom, dakako. Toga je definitivno postao svjestan dok se besciljno vozao u Audiju praznim cestama Vinkovaca na Staru godinu.
Ugleda blješteći natpis hotela 'Vila Lenije' u kojemu su zajedno ručali s Johannom i lavina misli i sjećanja ga napadne poput jurećeg bika u koridi.
Sjeti se večeri i jutara u njenom zagrljaju. Igrica u bazenu, sličice njenog tijela ga uzbude kao učenika stas mlade učiteljice. Parkira na prazno mjesto parkirališta hotela.
U tom trenu mu oživi sjećanje, poput onoga rujanskog vikenda, kada je bio na par dana odsutan u Austriji, zbog poslova vezanih uz Farmu i ta sličica ga zadrži na sjedalu.
Izašao je tada iz austrijskog Hotela poslije doručka u prostrani Park, sjeo na praznu klupu i izvadio mobitel. Nazvao je Linu.
- Hej – javi se Lina veselo.
Kriste. Baš mu nedostaje njen glas.
- Kako su moja dva najdraža oka i što rade? – upita ju.
- Jedemo, spavamo, pričamo, to jest, ja pričam a one gledaju u čudu što te nema. A ti? Što radiš?
- Izašao sam na zrak poslije doručka, ugodno je vrijeme.
- I ovdje je isto tako. Doći će mi popodne Jasmina i Stjepan.
- Super. Uživajte u roštilju. Pazi da ne umočiš sisu u kotlovinu - zamisli njene dojke kako mu igraju pred očima.
- Bedast si, oduvijek, samo su ti te stvari u mislima - pokušala je biti ozbiljna.
- Sisa nisu stvari – naglasi Karlo - nego živa bića, vrlo živa, kao i tvoja pička. Vlažna, topla, mekana, sluzava, podatna, pojebljiva… - izazivao je.
- Hi, hi, samo ti sanjaj o njoj… - zakikotala se.
- Čuj, da ti ispričam što sam sinoć radio.
- Reci mi.
- Prisjetio sam se nekih seksi scena, nemam pojma kako mi je to uopće palo na pamet, … - započne Karlo.
- Daaaaa… kakvih scena? - razvuče mu se njen mazni glas u uhu.
- Mah, lascivnih - nastavi Karlo  nehajno.
- A jel…..mmmmm……a kakve su to, prvi put čujem.
Njen glas je potamnio od želje.
- Šta mrmljaš? – upita ju.
- Mmmmmm….ništa, samo ti nastavi.
- Pa sjetim se tako kada sam prvi puta bio kod tebe u stanu i kada si me silovala i …
- Nisam te silovala nego sam te pojebala, čisto da se zna, nego nastavi dalje mmmmm …
- I tako mi ta slika pred očima i moj mališan…
- Hoćeš reći moj mališan, moj karlito, tek toliko da se zna, ajde dalje, mmmmm….
- E pa onda ti ja uhvatim tvog karlita za glavu i s njim pod hladni tuš i…
- Što? Pod hladnu vodu s njim? Je si li ti pri pameti? - ciknula je.
- Pa, kad mi nije dao mira, morao sam ga primiriti.
- Da se nisi usudio više da ga takneš, jel' ti jasno? Jadničak moj, koje traume i torture doživljava uz tebe - jadala se.
- Ustvari, malo sam mu protresao glavu, pa se smirio.
Nastane tišina. Čuo je Linu kako duboko diše u slušalicu.
- Karlo – progovori tiho - jesi li ti to drkao sinoć? Na mene?
- Jesam – prizna joj.
- Ne foliraš me?
- Ne.
- Mmmmmm……
- Što?
- Mmmmmm…….
- Znaš li ti još koje slovo osim m? – upita ju.
- Znam….m…. mazila bih se…. na primjer.
Njen glas mu je dizao žmarce po vratu.
- Šašava si, znaš - nasmije se.
- Aha, znam… ali opet bih se mazila.
- Ustvari, lažem te Karlo, jebala bih se.
Njen glas je sad promukao od želje
- Sjedila bih na karlitu i nabadala se na njega - šaptala je.
- Znam da si sada vlažna - palio ju je.
- Jesam, vlažna… skliska… i vruća.
- Prste si stavila u nju? Koliko prstiju?
- Dva, oba na klitu. I vibrator je spreman u ladici.
- Uh… tvoj karlito nema zraka.
- Spu…tan je? – isprekidano je disala.
Karlo se okrenuo oko sebe po praznom parku. Nigdje nikoga na vidiku. Otkopča šlic i izvuče ga van. Iskočio mu je poput opruge, oslobođen i uspravan.
- Više ne. Samo da znaš, karlito je vani i gleda u nebo - huknuo je u slušalicu.
- I tvoja pička je slobodna, ležim na trosjedu bez gaćica.
- Digla si obje noge u vis?
Karlo zamisli tu scenu i toplina ga zapljusne po licu.
- Da… i guram prste u nju. Gladna je, pohlepna…
- Gladna koga… - navlačio ju je.
- Tvog kurca... mog kurca…
- A što bi s njim?
Val vrućine ga opet pogodi.
- Zabila ga… u ovu moju pohotnicu, kurcoljupku.
- Zabila si prste, pa ne treba ti on - izazivao je.
- Zabila sam i vibrator sada… ali on nije karlito… - zaječala je u slušalicu.
- Eto vidiš, jebeš se s vibratorom i karlito ti ne treba.
- Trebam ga , ne budali - odzvanjao mu je njen glas u slušalici.
- Aha, to pričaš dok navlačiš plastiku u nju - palio je ju i dalje. I sebe.
- Ona samo zamišlja da je to njen karlito…ovaj  vibrira i šuti… a moj kurac je živ… jako…živ i priča svojoj pički… - dahtala je uzbuđeno u slušalicu.
- A on zamišlja tvoje dignute noge, tvoju vrelu pičku i kako bi rado da zaroni u tu vlažnu tamu - nastavio ih je napaljivati.
- Karlo… ne pizdi – glas joj se slomi od želje.
- Trebam te, željna sam te, željna mog kurca, Karlooo… ne muči me više.
Odbacila je mobitel i čuo je iz daljine njene kratke i divlje uzdahe. Igrala se vibratorom. Vodila se vrhuncu.
Karlo je slušao njeno svršavanje. Toplina mu udari u prepone. Uhvati ga ispod naslona klupe, par puta prodrma i sperma poleti ispred njega u travu. Noge su mu kratko zadrhtale.
Načas se skupi na klupi i nasloni glavu na naslon. Prisili se da otvori oči i pogleda ponovo oko sebe. Mir i tišina. Izvadi papirnatu maramicu iz hlača, obriše ga i pospremi u gaće.
- Još si tu? - upita.
Glas mu je napukao.
- Tu sam mili - čuje joj šapat.
- Nećeš vjerovati, ali izdrk'o sam ga sada na klupi.
Nasmijala se, glasno i slasno.
- Baš mi je drago, neka si - njen glas mu je milovao uho.
- Nedostaješ mi, do bola - prostenjao je.
- I ti meni, mili moj. Dođi mi što prije.
- Doći ću, uskoro. Obećavam - gušilo ga je od čežnje za njom.
Sirena nekog auta u blizini trgne Karla i vrati ga u stvarnost.
Strese se od hladnoće koja je obavijala auto na parkiralištu hotela. Pomisli da će poludjeti. Naprosto je osjećao Linin miris oko sebe, kao da je tu, uz njega.
Pokrene auto i doveze se ispred njene zgrade. Parkira i krene put ulaza. Pozvoni. Nakon duge zvonjave, shvati da nije u stanu,
Odluči ju nazvati. Ovo stanje ničega će ga uništiti.
Budi sada slobodna i sama Karolina, drhtao je kad je prstom stisnuo pozivnu tipku njenog imena na mobitelu.


     Lini opet zazvoni mobitel. Koja gužva večeras, pomisli.
- Molim - javi se već napola zijevajući od umora.
- Sretna ti Nova godina.
     Karlov glas ju zakuca u fotelju i razbudi u trenu.
- I tebi - jedva protisne.
- Gdje slaviš? – upita ju.
- Doma sam – odgovori mu, dok je čvrsto stisnula mobitel uz uho.
- Nisi, upravo sam tu. Nema te - čuje ga.
- Gdje si ti sada? - iznenadi se Lina.
- Ispred tvoje zgrade.
- Isuse, pa što radiš tamo?
- Zvonim ti na vrata. Uzalud.
- U Brelima sam - nastavi Lina zbunjeno.
- U Brelima? - ponovi Karlo poput jeke.
- Da - pribere se Lina - u kući koju mi je Johann ostavio.
- A tako - ponovi razočaran.
Nastane šutnja.
- Lina.
- Da?
Opet šutnja.
- Reci Karlo.
- I sada si tamo? Što… radiš?... Mislim, luduješ jel?
Njegov isprekidani glas joj kida utrobu.
- Da… ludujem. Nova godina je, zar ne?
Bila je na granici suza.
Muk. Tišina koja razara.
- Uživaj Karolina…i oprosti na smetnji, samo sam ti htio čuti glas.
Skamenila se. Ruka u kojoj joj je bio mobitel vidno zadrhti.
 - Zaista Karlo? Htio si me čuti? - upita tiho nadajući se tko zna čemu.
- Da, zaista…
- Samo si me htio čuti? - jedva je protisnula.
- Nedostaješ mi - glas mu se lomio.
- I ti meni – izleti joj.
- Volio bih da te mogu sada zagrliti.
Nije mogla vjerovati što je slušala.
- Zašto Karlo? - hvatala je dah - zašto me mučiš ? - glas joj je napukao od čežnje.
- Lud sam Karolina… pokušavam ne misliti na tebe, ali ne mogu.
- Karlo… nemoj… - gutala je zrak.
Valjda ne sanjam.
- Htio sam te gurnuti u stranu… da mi se ne motaš pred očima, ali ne uspijevam…ne ide mi… nikako - glas mu je promukao.
- Karlo… zašt…
- Karolina, imaš li koga? - prekine ju šupljim glasom.
- Ne - ispusti hrapavo.
- Mogu li doći do tebe? - upita ju s nadom.
- Gdje? Kada? - nije ga shvatila.
- Tebi u Brela, Karolina, došao bih te vidjeti ako želiš.
- Pa…- srce joj je stalo.
- Želiš li to? - upita bojažljivo.
- Karlo… - grlo joj se stislo od pomisli da bi ga mogla zagrliti.
- Želiš li ili ne Karolina? - bio je nestrpljiv.
- Želim - glas joj je zadrhtao.
- Krećem upravo sada, pred jutro bih trebao biti kod tebe – razgalio se - reci mi adresu.
Dala mu je adresu. Poziv je završio.
Stajala je još uvijek s mobitelom na uhu, nije mogla vjerovati što se upravo dogodilo.
Želi me vidjeti, bubnjalo joj je u glavi.
Djelovao je toliko iskreno da nisam niti u jednoj sekundi pomislila da želi samo isprazniti jaja. Ako je doista tako, onda sam totalna i nepopravljiva luzerica. Uostalom, to je mogao uraditi s bilo kojom, imao je i tako preveliki izbor.
Okrene se po sobi i dotjera navlake na krevetu. Pogleda na sat. Pola jedan. Mogao bi biti tu rano ujutro. Kriste, kako sada dočekati jutro.
Starcima je rekla da očekuje gosta. Prijatelja.
Ležala je u kadi, dopunjavala ju toplom vodom i bojala se maštati o predstojećem danu. Pokušala je zaspati, ali nije mogla oka sklopiti.
Vrijeme se odužilo kao da je namjerno stalo.
Te kazaljke na satu se nisu uopće pomicale, jeboimpasmater. opsuje Lina u sebi.
Vrtjela se u krevetu, nemirna i uznemirena. Posvuda. Opet je morala pod tuš jer se od silne nervoze preznojila.
Nije se usudila nazvati ga i pitati gdje se trenutno nalazi jer bi došla u iskušenje krenuti mu u susret. Bedasta je, zna. Ali ne oduvijek, tješila se.
Bila je ledena kraljica, zar ne? Čega ono ledena? Očito su ju greškom zvali ledena. Jer je trenutno otvoreni plamen, napalm bomba, reaktor kojega su upravo pokrenuli i svečano pustili u rad.
Trgne ju zvuk mobitela. Skoro je svanulo. Ipak je zaspala.
- Ja sam – čula ga je.
- Gdje si? - srce joj je lupalo.
- Silazim sa autoputa, navigacija mi govori da sam blizu, još par kilometara.
- Dobro, čekat ću te ispred kuće na cesti.
Navuče baloner preko spavaćice i izađe ispred kuće.
Nije prošlo par minuta i ugleda njegov Audi kako prilazi njenoj ogradi. Pokaže mu otvorena vrata od dvorišta i on skrene sa ceste i naveze auto ispred garaže.
Potrči mu u susret i zagrli ga kad je izašao iz auta. Čvrsto ga stisne uz sebe.
- Karolina… - prošaptao je.
- Šššš… grli me … – nije mu dala da nastavi.
Stajali su i stajali, zagrljeni u dvorištu, ne odvajajući se, upijajući snagu i toplinu tijela. Poželjela je da joj vječnost ovog trena pokuca na vrata.
Povede ga u kuću. Karlo izuje cipele u hodniku.
- Kupatilo?- tiho ju upita.
- Ravno niz hodnik - pokaže mu rukom. Ovo ovdje je moja soba, tu se vrati -  Lina otvori vrata od sobe.
- Hoćeš da ti skuham čaj? - upita ga dok je odlazio niz hodnik.
- Može - digne palac.
Lina se vrati u kuhinju i pristavi vodu za čaj. Svanulo je. Starci su još mirno spavali.  
Lina gleda kroz prozor niz cestu i raduje se novom jutru. Još uvijek nije smjela misliti o njemu u svojoj kući, u svojoj sobi, njega na svom jastuku.
Iskipi joj voda iz čajnika. Nalije ponovno vode i sačeka da provrije pa potopi dvije vrećice čaja od brusnice. Zaklopi čajnik. Prereže limun na pola, stavi posudicu sa šećerom, otvori bočicu s medom i sve stavi na podlošku.
Sigurno je i gladan, pomisli, pa nareže tvrdog sira i pršuta i posloži na mali tanjurić. Čaj je bio gotov.
Krene u sobu. Karlo je ležao u krevetu, na strani, u potkošulji i gaćicama, lagano pokriven dekom.
Zaspao je.
Raznježi ju pogled na njega, naravno da je umoran, cijelu noć je vozio.
Ostavi poslužavnik na stoliću i oprezno legne kraj njega, pokrije njega i sebe dekom i stavi mu dlan na obraz.
- Dobro došao mili moj - šapnula je.
Malo se promeškoljio, ali se nije budio. Skupila se uz njegova leđa i zaklopila oči.
Nestalo je nemira.


Ručali su svi četvero.
Mati i otac su prihvatili Karla kao starog prijatelja, srdačno i toplo. Nisu dali naslutiti da su ga viđali na televiziji.
Pričali su o proizvodima sa Karlove Farme, o starim običajima na svinjokoljama, zajedničkim poznanicima i slasnim jabukama sa borinačkih voćnjaka.
Šetali su, Karlo i Lina, poslije ručka breljanskom rivom, zastajali i promatrali igru i pjev galebova.
Karlo je bio suzdržan, nije joj prišao ili poljubio, osjećala je njegov nemir i bojazan kako će reagirati na njega. Ni sama nije znala kako se ponašati.
Nisu se držali za ruke kako su to uvijek činili, plašila se njegovog dodira i svoje slabosti. Ne bi mogla podnijeti još jednu grešku izgovorenog, ako je uopće bila greška. Morao je Mirnu smjestiti tamo gdje joj pripada mjesto u njegovom životu.
Nije bila ljubomorna na nju, ne, njihova ljubav je očiti znak da Karlo može voljeti. Istinski. Mora se pomiriti sa prošlošću i postati svjestan stvarnosti. U toj stvarnosti gdje ga Lina čeka, gdje želi graditi svoju sreću s njim.
Ali ne može sama, ne bez njega, ne bez cjelovitog i svjesnog Karla koji ju prihvaća kao ženu koja ga voli. Sada. I za ubuduće.
Pričali su o nevažnim temama, uglavnom šutjeli i izbjegavali  spominjati njihov odnos, izbjegavali da se slučajno ne dodirnu, spuštali su pogled.
Nije znala odakle crpi snagu koja ju je obuzdavala da ga ne uhvati sada za ruke, zagrli i ljubi do besvijesti, tu na rivi, ne obazirući se na prolaznike.
Daj mi neki znak Karlo, potvrdi da me se sjećaš, da sam dio tvog bića, da imam mjesto u tvom srcu, molim te, vapila je u sebi.
Ne bi li on sada, opijen njenom ljepotom, trebao kleknuti na jedno koljeno, uhvatiti ju za ruku sa koje je netom skinula čipkastu rukavicu i prozboriti zvonkim glasom, moja djevo bajna, hoćeš li biti moja za sva vremena, na što bih ona lagano uzdahnula i zanesena kimnula glavom, pa bi, sretni i zagrljeni, odjahali u suton?
Gdje li se snimaju te sapunice, mamu im pjenastu i sapunjavu? Zašto uvijek glavnim kikotavim glumicama sreća padne u krilo poput namjerno izlivene čaše crnog vina? Na bijelu satensku haljinu. Koju u zanosu skine mišićavi glavni glumac i obljubi svoju dragu ispod baldahina.
- Karolina - prene ju iz misli Karlov glas.
- Da.
- Vraćaš li se u Vinkovce ili ostaješ ovdje živjeti?
Koračali su uz obalu.
- Nisam još odlučila.
Šutnula je nogom mali kamenčić.
- Sada ne radiš? – upita ju.
- Ne.
- Što namjeravaš? – nastavi Karlo, gledajući ispred sebe.
- Ne znam - nećkala se.
Ponovno su zašutjeli i koračali svako sa svojim mislima.
- Lijepo je ovdje na obali – primijeti Karlo.
- O da, uživam svaki dan.
Ali ne bez tebe, pomisli gorko.
- Znaš da sam razmišljao kupiti kuću na Jadranu.
- Ozbiljno? - zainteresira se Lina.
- Da, neku ruševinu na otoku koju bih renovirao po svom guštu.
- Na otoku?
- Da. Što dalje od ljudi.
- Smetaju ti ljudi… ili neke osobe? - upita Lina tiho.
- Gužva, prije bih rekao.
Nastave hodati.
Šutjela je i prebirala po glavi ovu njegovu želju. Mogla je puno toga pretpostaviti, a pogotovo ništa povoljno za nju, za njih. Sjetila se svoje pretpostavke da je usamljen. U gužvi i okružen ljudima, pa ipak usamljen.
Žali li još za Mirnom? Još mu je puno srce i duša njenog lika? Da li je to razlog da se povuče u osamu?
Teško je probavljala ova pitanja. Nije htjela čuti odgovore koji bi to potvrdili.
- Koga se bojiš Karlo? - glupača u njoj je nadjačala razum.
Karlo stane ispred Line i pogleda ju. Dugo joj se zagleda u oči.
Taj njegov pogled. Ranjene zvijeri.
Ne gledaj me tako Karlo, znaš da ne mogu podnijeti tvoju bol, vrištalo je u njoj.
- Tebe.
Okrene se i pođe dalje.
Lina ostane stajati na mjestu.
Mene? Zašto? Kako?
Tisuću nemira je potreslo.
- Karlo - poviče za njim.
Karlo zastane i pogleda u nebo.
Gledala je u njegova leđa i pomislila kako se pogrbio, savio i usukao. Stisnulo ju u grudima.
Prišla mu je odostraga i zagrlila ga oko pasa. Uhvatio je njene ruke , čvrsto i s grčem. Ostali su tako spojeni, zagrljeni.
- Zašto se bojiš mene? - šapnula je u njegova leđa.
Pustio joj je ruke i okrenuo se prema njoj.
Stajali su na pustoj obali dok se lagana tramontana poigravala njihovom kosom. Uhvatio joj nemirne uvojke i zagleda se u njene oči.
Po tko zna koji put su sve njene brane, strahovi i sumnje nestajale i padale u toplini i dubinama njegovih očiju koje su upijale njene.
- Bojim se ostati bez tvog osmijeha… tvojih ruku… tvog glasa - glas mu se lomio na vjetru i šumu valova.
Gušilo je. Nije mogla disati ni prozboriti riječ.
Pusti ju i okrene glavu u stranu, ne gledajući ju.
Duboko udahne i ponovno se okrene prema Lini.
- Otišla si i zatvorila vrata iza sebe, sjećaš se. S pravom, jasno je bilo. Bio sam slab, nesposoban za nove emocije i priliku koju si mi nudila. Tvojim odlaskom sam shvatio da mi nedostaješ, da mi značiš više nego što sam sebi mogao i želio priznati.
Zastane i udahne.
- Želim te Karolina, želim i trebam te. Hoćeš li me?
Stajao je spuštenih ruku dok se nemirni vjetar igrao s njegovom kosom.
Šutio i čekao njenu odluku. O njihovim životima. O njihovoj vezi. O zajedničkoj budućnosti. O kraju. Ili početku. Nastavku.
Lina je odavno znala odgovor na to pitanje i nije imala nikakve dvojbe. No, nije bila sigurna da li on zna što hoće.
- Pitaš me da li te hoću? - uhvati ga za revere jakne - da li te želim, da li te volim?
- Ja znam odgovore na ta pitanja, Karlo. Ja te volim, želim te i trebam te - pomiluje ga po licu.
- Znaš li ti svoje odgovore Karlo?
Uhvati joj ruku na svom licu i poljubi joj dlan. Zagleda joj se u čvrsto oči.
- Znam da te želim, da te trebam… to znam, vjeruj mi.
Bujica raznih i miješanih osjećaja je tresla Linu i nije joj dala daha. Znala je da od ovog razgovora ovisi njihova sudbina. Željela je biti sigurna u njega. Za sebe je odavno znala što i koga želi.
- Karlo – progovori s mukom - neću i ne želim te moliti da me voliš, to mi ne treba. Ti si taj koji moraš biti apsolutno siguran u sebe. U mene ne sumnjaj ni mrvicu.
- Dozvoli mi da te volim… pomogni mi, budi moja…budi uz mene Karolina.
- To nije upitno. Ali, pusti me da ti kažem do kraja što mislim, Karlo. Tu je Mirna između nas.
- Lina, ako je…
- Stani, molim te Karlo.
– Lina …
- Čekaj, dopusti da završim, ne prekidaj me. Ne bih mogla podnijeti nikoga između nas, razumi me. Pokušaj svoju prošlost spremiti i prihvatiti život koji ti se nudi. Možda tražim puno… previše, ne znam… možda sam i sebična, prosudi sam, ali želim tebe, mili moj, želim Karla i Karolinu. Ne Karla, Mirnu i Karolinu. To je tvoja i njena priča i ja nemam mjesta u njoj. Nadam se da ima mjesta u tvom srcu za mene. Samo to tražim od tebe.
– Dopusti mi da ti…
- Karlo. Želim te, moje srce je tvoje, moje tijelo želi tvoje, moje Ja zahtijeva tvoje Ja, ali ne znam što se nalazi iza tvog Ja. Želim biti Karolina. Tvoja Karolina. Karlo i Karolina. Kako da znam da li je to moguće? Ako to nisi u stanju, bolje da se ne vežemo više nego što jesmo, ne bih se mogla oporaviti od još jednog tvog ili mog odlaska - zastane da udahne zraka, srce joj je htjelo iskočiti iz grudi.
Trudila se da joj ne poteknu suze i divila se svojoj snazi. Bila je svakako spremna biti njegova, nije bilo nikakvih granica te želje.
Trebala joj je potvrda istoga s njegove strane.
Stajao je ispred nje, miran i staložen.
- Karolina – konačno dođe do riječi - pustimo da vrijeme potvrdi da se učvrstimo i da odolimo svim tim sumnjama. Želim da se opustiš i da vjeruješ u mene. U nas. Vjerujem da u tebi ima više ljubavi nego u meni, ali stići ću te, obećavam ti - lagano se nasmiješi.
- Mirna je u mom srcu, ima svoje mjesto koje ne želim i ne mogu pobrisati, ali isto tako ima toliko puno slobodnog prostora kojega jedva čekam da ga ispuniš - udahnuo je duboko.
- Nisam ljubomorna na Mirnu, niti na tvoj život prije mene. Ja samo želim da ga posložiš na pravi način. Zbog sebe, Karlo i zbog nas. Ne mogu biti druga.
- Dopusti mi da budem tvoj. Ništa mi nije važnije od toga – Karlo se zagleda u njene oči.
-. Čekat ću te Karlo, ako želiš, ako trebaš prostora, daha… ali me nemoj dugo držati da ne znam što misliš i osjećaš, bojim se da to ne bih izdržala.
- Na dobrom putu si Lina, svaka sekunda uz tebe slaže djelić tog prostora, ispunjava ga tvojim likom, tvojim osmjehom, tvojim dodirom, tvojim mirisom. Dajem ti svoje srce, drži ga i radi s njim što te volja. Što god učinila, bit ću sretan čovjek. Sretan zbog toga što sam jednom bio tvoj. Ako me želiš… bio bih opet tvoj.
- Znaš li ti koliko noći sam probdjela budna sanjajući ovo što sam sada čula?  Svaka tvoja riječ je našla put do mene, sjela na prava mjesta i bila vrijedna svake ispuštene suze. Karlo moj, zagrli me.
On se pomakne i pruži ruke prema Lini.
Ljubili su se dugo na rivi dok je zimsko sunce zašlo iza breljanskih kuća.


Cijeli siječanj su obilazili obalu, od Istre do Konavala i tražili kuću za njih. Na kraju su se odlučili za jedno zapušteno imanje na Ugljanu koji je Karlu posebno zapeo za oko. Privukla ga je zapuštenost ruševina koje će s užitkom renovirati, kao i veličina cijelog imanja.
Prodavatelj je bila kikotava Katarina bujnog poprsja, prodavačica maslinovog ulja sumnjive kvalitete i razvodnjenog crnog vina na malenoj tržnici ispred benzinske postaje u Preku.
Katarina je, usprkos takvoj upitnoj reputaciji, uspijevala prodati svu svoju robu zahvaljujući treptanju okicama, na koje su ničice padali siroti, ostarjeli, artritični turisti.
Karlo i Lina su se uvjerili u to nekoliko puta dok bi zastali kraj njenog štanda na putu trajektom u Zadar kojim su znali doći turisti u zimskom periodu, naročito skandinavci. Ovdje je za njih u ožujku bilo pravo ljeto.
Do travnja je cijelo imanje već lagano poprimalo zamišljeni izgled, radovali su se svakoj promjeni i usput skupljali autohtone starine koje su uklapali i komponirali u okolinu.
Svaki kamen i svaku maslinu u dvorištu su svojim rukama Lina i Karlo okrenuli, postavili, ugradili i posadili.
Na kući su radili iskusni majstori, a u kući samo Lina i Karlo. Cijeli njihov svijet je bio na Ugljanu, na imanju, u kući, za stolom, na krevetu, u njihovim tijelima i srcu.
Farma u Vinkovcima je radila bez Karla i on se online javljao, samo ako bi ga Janko pozvao.
- Htjela bih prestati piti tablete - šapne mu Lina u uho jednog jutra u svibnju, dok je prolazila kraj njega u kuhinji, noseći pladanj sa svježim ovčjim sirom i kruhom ispod peke. Njenim kruhom ispod peke.
- Kakve tablete? - zbuni se.
- One male… svakodnevne - nasmije mu se vragolasto.
- Misliš…? - oči mu se rašire.
- Da, mislim.
- A to znači da bi mogli… na dijete… na malu ljepoticu kao što je mama? - ozari se.
Spominjao je kako bi želio curicu, pa onda dva sina, pa opet curicu.
– Da, baš na nju mislim, malu kuštravu brbljavicu sa tatinim prekrasnim očima.
Zagrli ga preko naslona stolice.
Lina klekne na pod, otkopča mu šlic i pronađe mu uspavanog vragolana. Njegov kurac se nađe u njenoj ruci, iznenađen i nespreman. Stavi ga, onako opuštenog, u usta i lagano uvuče u grlo.
Obožavala je njegovo dizanje u svojim ustima, kad ju je ispunjavao i draškao nepce, s njegovim rastom rasla je i njena napaljenost, usta joj je vlažila njegova slina.
Lizala ga je, lagano i sporo, povremeno ga grickala, pa ga gutala cijeloga, pri tome promatrala odozdo Karla gledajući ga u oči koje je povremeno zatvarao od užitka. 
- Grizeš?- upita ju, žmirkajući.
Izvadi ga iz usta i prošapta.
- Da, grickam ga, voliš to?
- Aha - klimne glavom.
- Sad ti… ga ližem, od jaja do gore… lagano… vidiš?
- Liži ga… pušačice - rukama joj pritisne glavu.
Ovlažila se, bila je spremna i napaljena. Ustane i povuče suknju u vis. Ne nosi gaćice u kući, naravno.
- Hoćeš li pojebat ovu moju vlažnu napast? - upita dahćući.
- Natakni se, nabodi se sama.
Uhvatio je oko struka a Lina je stavila svoje ruke unazad na njegova koljena, nabadala se i stenjala od zadovoljstva.
- Skini mi…. majicu - prošišta Lina.
Dignula je ruke u zrak i začas joj je povukao majicu preko glave i njene dojke mu zaplešu ispred očiju. Uhvati ih objema rukama u ritmu kojim se nabijala na njega.
Bila je nezasitna i neumorna, jahala je divlje dok joj je gnječio bradavice. Digao ju je i noseći spustio na trosjed, okrenuo ju i stavio joj uzdignuti kurac pred analni otvor. Osjetila ga je napetog i spremnog.
- Želiš li ga ovdje? - upita ju zadihano, lagano kružeći oko njenog anusa.
Klimnula je glavom iako nikada nije bila izjebana na ovaj način. Znala je da će biti pažljiv i prepustila se.
Uhvatio ga je u ruku i lagano ga usmjerio i polako, vrlo polako nestajao u njenoj guzi.
Isprva se ukočila od nepoznatog osjećaja, ali kako je pažljivo ulazio, tako je njen strah nestajao i sve je lakše prodirao.
- Jebi ju - osjećala je navalu slasti.
- Jebi… jebi… - nudila se i osjetila nekoliko udaraca dlanovima po guzi koji su joj dodatno izazivali vatru u cijelom tijelu.
Ubrzao je ritam, bila je sve više otvorena i napaljena od novog zadovoljstva. Stiskala je jednom rukom svoje nabrekle bradavice, prstima druge ruke trljala klit i gurala kažiprst u svoju vrelu i uspaljenu pičku.
Bila je na granici ludila. Mozak joj se spržio pod naletima strasti i kada je osjetila njegovo napinjanje prepona i topli mlaz na leđima, svršila je s krikom koji je nadjačao njegov.
Pao je preko nje na trosjed, dahtali su i drhtali od napora. Nakon nekoliko minuta se okrenula i slatko ga poljubila.
- Koliko ja znam, ovako se ne prave djeca - nasmijala se.
- Ali nisam mogao odoljeti, imaš prekrasnu guzu, da znaš - i on se nasmije.
- Zbilja imam dobru guzu? – ustane i gola zavodljivo prošeta ispred njega.
- Mmmm… zbilja, da, prava guza - pokuša ju uhvatiti dok je pobjegla u kupatilo.
Svibanj su proveli u Vinkovcima. Stipe i Jasmina su im bili stalni gosti vikendom. Jasmina je posebno bila oduševljena njihovom vezom i to uopće nije krila. Znala je reći Karlu da će mu odrezati kurac bez anestezije ako mu padne na pamet da opet ostavi Linu.
Smijali su se njenim prostotama, spremali se i dogovarali za Jasminino i Stjepanovo vjenčanje početkom lipnja. Naravno, Lina joj je bila vjenčana kuma.
Lina je uživala u svojoj sreći. Da, bila je sretna. Neopisivo i beskrajno. Šaputala bi Karlovo ime dok je promatrala njegov profil nagnut nad kotlovinom u dvorištu.
Karlo, mili moj…volim te…do zadnje granice boli…vjerojatno nikada nećeš biti svjestan kolika je moja ljubav, ne postoji granica niti mjera koja bi ju mogla izmjeriti ili odrediti.
Stisne ju grudima od tih misli. Izađe van, priđe mu i lagano poljubi.
- Volim te dušo, ali to ionako znaš - šapnu mu tiho.
Okrenula se ali ju je Karlo zgrabio za ruku i čvrsto privukao k sebi. Poljubio je i dugo držao u zagrljaju. Bez riječi. Što se tu još moglo reći?
- Zagorit će ti šampinjoni Karlo - Jasmina se smijala iza njih i lupnula Karla po ramenu.
Teško im se bilo izvući iz zagrljaja. Lina je postala ovisnik o Karlu, o njegovom dahu, tijelu, pogledu, mirisu. Na teškim je drogama. Zvanim Karlo i Karolina. Dobrovoljno. I doživotno. Bez mogućnosti oporavka.


Svatovi. Slavonski.
To treba doživjeti. I preživjeti.
Jasmina je u matičnom uredu blistala u elegantnom jednobojnom kostimu, savršene, neupadljive šminke i jednostavne frizure.
Svatovska dvorana je bila popunjena do zadnjeg mjesta, preko šest stotina duša je pozdravilo ulazak Jasmine i Stjepana do podija za mladence i kumove.
Karlo i Lina su sjeli Jasmini s lijeva, Stjepanovi vjenčani kumovi do njega desno.
Ceremonije i običaji, večera, darivanja mladenaca, ples i zabava su potrajali do prvih jutarnjih sati. Lina i Karlo su večerali, plesali, povremeno se ljubili za stolom. Lina se osjećala poput mladenke.
'Bosutski bećari' su palili svojom svirkom i dizali uzvanike na noge. Atmosfera u dvorani je bila usijana od pjesme i plesa.
Lina je zamišljala svoje vjenčanje.
Nije željela toliki broj uzvanika, pogleda i glamoura, privlačila ju je jednostavna večera poslije samog čina vjenčanja, uz mali i odabrani krug osoba.
I da odmah nakon večere, nestanu u njihov svijet, tamo gdje se najbolje snalaze. Ima samo jedna mala sitnica… nije pitala Karla što o tome misli. O njihovom vjenčanju. I da li on uopće pomišlja na tu mogućnost?
- Kuda si odlutala? - upita ju Karlo.
- Mah, misli mi malo vrludaju - odgovori sjetno.
- Naišla si na mene u tom vrludanju? - našali se.
Pogleda ga ozbiljno.
- Ti si mi stalno u mislima.
- Šašavice moja - nagne se i poljubi ju.
Već je svitalo kada su došli kući. Skinula je sve sa sebe i bacila se u bazen. Plivala je nekoliko minuta i odskakutala po ručnik. Obrisala se i otišla u sobu. Nije ni primijetila kada je Karlo legao kraj nje, već je debelo spavala. Dugi dan i duga noć su učinili svoje.
Ujutro, na doručku, Karlo joj posve mirnim glasom predloži.
- Mogli bismo se vjenčati.
Lina se zagleda u njegove oči. Nije bila iznenađena takvom njegovom prosidbom niti je očekivala udaljene zvukove fanfara i velike predstave. Tražila je potvrdu te njegove želje u njegovim očima. I našla ju.
- Mogli bi - odgovori mu istim glasom.
I zaista nije očekivala više. Bio joj je dovoljan njegov pogled u kojemu je pročitala ono što je željela. Nikakve velike riječi, klečanja i ostale velike predstave joj nisu mogli zamijeniti tu radost koju je očekivala i koju je ugledala.
Karlo želi biti sa njomI ja s njim. Ovo je samo bila potvrda toga, vjenčanje kao pisani trag u sjećanju njihove ljubavi.
Vjenčali su se sljedeći vikend, tiho i neprimjetno. To im je oboma bila želja. Jasmina, Stjepan, Lina i Karlo su bili jedini uzvanici tog slavlja.
Otišli su, poslije ceremonije kod matičara, u restoran hotela 'Vila Lenije' na večeru i tako obilježili ovo vjenčanje. Ništa Lini drugo nije trebalo, dovoljno je bilo što ju Karlo želi za sebe cijeli život. Nikakva velebna ceremonija, mnoštvo ili običaji nisu mogli potvrditi ljubav koju je osjećala prema njemu.
Vratili su se na Ugljan, uređivali unutrašnjost kuće koja je već dobila željeni izgled. Radnici su spremali skele, čistili alat i pakirali opremu i ostatak materijala.
Već se primjećivalo da je turistička sezona počela, no ovdje, u njihovom dijelu otoka je vladao božanski mir. Ako je vrijeme bilo izrazito vedro i more mirno, mogla se u daljini nazrijeti talijanska obala.
Pripremala je doručak, male kiflice i kakao. Karlo je cijelu prošlu noć vozio i još su se usput, na jednom parkiralištu uz autocestu, u mraku pojebali na njegovom sjedalu. Lina je kriva. Izazivala je. Tražila kurca. I dobila.
Dok su se vozili prema Jugu, promatrala je njegov profil obasjan svjetlom komandne table ispod upravljača i plašila se te snage želje i silne potrebe koju je osjećala za njega, za njegov dodir, za njegove ruke koje su joj stiskale napete bradavice, za njegove usne koje su ju dovodile do ludila dok ju je lizao, njegov nabrekli nestaško koji je bacao u vrtlog strasti poput odbačene orahove ljuske na pučini.
Pred očima su joj lepršale sličice seksa, potvrde njihovih maštarija i igrica. Bila je bespomoćna pred naletom iznenadne želje, osjetila je vlažnost gaćica i napetost bradavica.
Spusti naslon sjedala iza sebe na pola, povuče suknju iznad bedara, skine gaćice i raširi noge na armaturi. Gurne prste u, sad već dobrano, vlažnu napast.
- Isuse, Karolina pa što radiš? - Karlo je pogleda preko ramena dok se nastojao koncentrirati na vožnju.
- Drkam - odvrati mu žmireći.
- Uspalila se mala, jel? - dodao je ulja na vatru.
- Jako… slini… i vlaži - poliže si kažiprst pa ga opet vrati nazad.
- Mmmm… hoćeš liz? – upita ga.
Izvadi prst iz svoje vlažnosti i pruži mu ga ispred lica.
Nestao joj je cijeli prst u njegovim ustima.
- Sladak prst - promrmlja Karlo zadovoljno - kakva li je tek ona.
- Možeš probati med…pičji med… - nudila se, podižući bedra.
Iznenada je usporio i skrenuo na tamno parkiralište uz autoput. Odvezao se tik do šumarka dovoljno daleko da ih nitko ne ometa. Ugasio je auto i povukao svoje sjedalo unatrag.
- A da ti probaš moj med? Da ga popušiš? - uhvati ju grubo za kosu i povuče glavu prema svom krilu.
- Znaš da hoću.
Otkopča mu remen i spusti hlače, kad se malo izdigao iznad sjedala.
Sam je potegao gaćice na koljena. Iskoči joj njegov napeti ljepotan pred lice i Lina ga zgrabi rukom i ugura u usta. Sisala ga je, osjećala njegovu čvrstinu pod jezikom, ostajala bez zraka, udisala i gutala. 
- Dođi - povuče ju Karlo prema sebi.
Uspravi se i sjedne na njega, lagano se spuštala i dizala, namještala se, uvijala, zabadala, ljubeći ga u usta, gladno i halapljivo.
Osjećala je pritisak njegovih ruku na bradavicama i kruto kolo upravljača na znojnim leđima. Dahtali su kao dvije uhvaćene životinje u mrežu koju su pokušavali strgati, panično lamatajući opasnim šapama po zraku.
Upravo se i osjećala kao lavica, napaljena i poluluda od mirisa i vreline utrobe i njegovog pulsirajućeg kurca koji je ispunjavao poput plime.
- Tvoja sam pička, jebi me – dahtala je.
Osjetila je kako se napinje, kako ju čvrsto stišće uz sebe i zajedno su poletjeli valovima orgazma koji ih je zapljusnuo, ponio na ono poznato mjesto u kutku univerzuma.


Srpanj je bio vruć i suh, pržilo je po otočkom kamenu, sunce je od ranog jutra pokazivalo svoju moć. Linu je razbudila njegova ruka kojom je zagrlio njenu usnulu dojku i lagano joj poljubi bradavicu. Jednu, pa drugu. Zatim poljubi njene oči, pa usta. To mu je postala navika unazad par mjeseci.
Jako se bunila protiv toga, ah da.
- Dobro jutro - njegov ju je radosni glas pozdravljao.
- I tebi - protezala se.
Otkrio je pokrivač i htio je ustati iz kreveta da bi krenuo u kupatilo.
- Sačekaj - uhvati ga za rame - dođi na tren.
Zastane u pokretu, osloni se na lakat i pogleda ju. Lagano mu povuče glavu i stavi mu uho na svoj trbuh. 
- Čuješ li što?- prošaputa Lina.
Ukočio se poput štapa za golf. Podigne glavu i zapanjeno ju pogleda.
- Što bih trebao čuti? - čuđenje i radost su se miješali u njegovim očima.
- Još ništa, ali uskoro bi se moglo čuti - odgovori sretna.
- Sigurna si? - glas mu zatreperi.
- Da, sigurna sam - pomiluje ga po licu.
- Isuse… ajme…pa… - uzvrti se, zbunjen i smeten.
Iskoči iz kreveta, klekne u raskorak poput hokejaša koji je upravo zabio gol i glasno uzvikne.
- Jes… jes… moja mala curica, moja curica stiže.
Smijao se i ljubio Linu po kosi, po očima, ljubio ju u usta, glupirao se poput malog dječaka koji je otvorio dugo očekivani božićni poklon.
- Polako momče, tko kaže da će biti curica? - pokuša ga Lina prizemljiti.
- Ja kažem - odvrati joj odlučno - jer to želim. Želim malu vrckavu balerinu, lijepu poput svoje majke.
- A nekog mrguda hokejaša? - izazivala je.
- Može, ali to ćemo kasnije, prvo cura, onda dečki - nije se dao.
- Za svaki slučaj, idemo mi odmah na posao - nasmije se i povuče pokrivač sa njenog golog tijela.
- Kriste, kako si … jebozovna - glas mu je zaškripao.
Podvuče ruke pod njene guzove, Lina zadigne i raširi noge. Gledao je u njeno međunožje, kurac mu se lagano dizao. Osjećala je želju koja se širila niz bedra dok se približavao i glavu zaronio u njene gladne i željne odaje.
Lagano je vrtila kukovima, miješala i tražila njegov jezik da joj uđe, njegove usne da ju dotaknu i slude joj klit koji je divljao na te dodire.
- Daj…ga…zabi ga… - tražila je.
Ušao je u nju, lagano ju draškajući na vrhu a onda se silinom zabio, pa se vraćao na ulaz, glavićem draškao klit i opet ulazio, grubo i duboko. Pa nježno i duboko.
Ludila je, vrištala, trgala se u njegovim rukama, drhtala cijelim tijelom, svršavala u valovima, nestajala u svjetlosti novog jutra.
Žena sam tvoja, ženka, kuja, pička, kurva, robinja… svršavala je, časteći se tim imenima.
Lina, kraljica kurca i svemira.
Prepustila se svakim atomom svog bića, svaka žilica i kap krvi je disala njegovim dodirom i likom čovjeka čije dijete je nosila u utrobi, plod njihove ljubavi i zajedništva.
Uz njega se raduje jutrima, gnijezdi u njegovom krilu poput mačke popodnevima, uvija večerima oko njegovog tijela poput lijane. Disala je njegov dah, hranila se njegovim sokovima i znojem, bio je njena potreba, razlog postojanja.
Ljeto im je brzo prošlo u opremanju sobe za malog bebača, za kojega nisu željeli znati što je, djevojčica ili dječak. To je naročito naglasila  doktoru na ultrazvuku, prilikom posjeta i kontrola u zadarskoj bolnici, da joj ne kaže što vidi na malenom, crnom ekranu. Čudio se doktor, obično su mlade mame željele znati što nose. Lina i Karlo su se upravo radovali iznenađenju kada se bude rodilo dijete.
Odlučili su se za povratak u Vinkovce krajem siječnja, sa Lininim trbuhom do zuba. Termin je bio krajem veljače i željela je roditi kraj Stipe i Jasmine, u vinkovačkoj bolnici.
Karlo je priznao da je suviše slab da bi prisustvovao samom činu poroda, što Lina nije niti očekivala od njega.
Zato je neumorno skakutao oko nje, skidao joj veliki ogrtač i pazio na nju dok je ulazila u njihov bazen, gdje je redovito plivala i držala tijelo u kondiciji, spremno za porod.
Bio je smiješan u silnoj brizi i podršci koju nije htjela prihvatiti od njega u svakoj prilici, znala ga je tjerati od sebe kada bi pružao ruke prema njoj, dok je gegajući hodala po kući.
Nije se odvajao od njenog punog stomaka, stalno je držao ruku i uho na njemu, smijući se pokretima malog vragolana ili vragolanke.
- Bit će hokejaš - znao bi reći - pogledaj ga kako brzo kliže.
- Bit će glumica, velika zvijezda, vidiš kako bježi od paparazza - nagađali su se i smijali.
Prvog ožujka je Linu odvezao u bolnicu. Trudovi su počeli u zoru, htjela je sačekati da postanu učestaliji, ali Karlo nije htio riskirati, obzirom da je bilo zaostalog snijega i poledice na cesti.
Nazvala je Jasminu i obavijestila ju da dolaze. Jasmina ih sačekala na ulazu Bolnice, prihvati Linu ispod ruke pa su odšetale do rađaone. Karlo je stajao ispred vrata bolničkog odjela, nemiran i uzbuđen.
- Čuvaj mi se anđele, budi hrabra i jaka - suze su mu se zrcalile u oku. Čvrsto je Linu držao za ruke na vratima odjela.
- Bit ću tu, uz tebe - drhtao mu je glas.
- Šašavac si moj - poljubi ga - odi kući, nemoj tu biti, tko zna kada ću roditi.
Bilo joj ga je žao.
- Ti nisi normalna - nije se dao - ne mrdam odavde, nema šanse.
- Karlo, pusti mi ruke, moram ići - savila se od boli nadolazećeg truda - nećeš valjda da rodim na hodniku? - prošapta u grču.
Karlo ju zagrli i čvrsto stisne uz sebe.
- Volim te… jedino moje blago – ispusti Karlo, teško dišući.
Skoro su joj noge popustile, ali ne od truda već od iznenadne slabosti koju su joj prouzročile njegove riječi. Nikada do sada joj to nije rekao. Da ju voli. Val sreće i uzbuđenja ju je zahvatio po cijelom tijelu. Dragi, voljeni Karlo.
- I ja tebe mili - proguta knedlu u grlu.
Okrene se i pođe u rađaonu.



     Stajao je na vratima, s rukama u džepovima da prikrije drhtavicu i promatrao Linu koju su pratili u rađaonu. Zastala je i okrenula se.
Mahnu mu i nasmije se. Pošalje joj dlanom poljubac zrakom. Lina ga uhvati u zraku i pritisne tom rukom srce.
Volim te, uobličio je nečujno ustima prema njoj.
Lina mu odvrati isto i nestane u rađaoni.
Ne zna koliko koraka je napravio u hodniku, koliko puta se trgnuo na nečiji slabašan krik rađanja koji se čuo do dna hodnika. Jasmina je odustala od pokušaja da ga odvede k sebi u svoju ordinaciju.
Bilo je već prošlo podne kada je Jasmina naišla niz hodnik sa svog odjela k Lini i rekla mu, u prolazu, da bi trebao uposliti mozak u kafiću, kao i svi budući mladi očevi.
Karlo je, naprotiv, htio poći za njom u rađaonu, barem da stane bliže vratima, da bar malo bude bliže Lini, ali mu Jasmina to nije dozvolila. Tresao se kao na ledenoj kiši.
- Beskoristan si tamo, kao i ovdje, bolje da odeš i doneseš mandarina ili naranči, to će Lini biti itekako potrebno kada rodi.
Jasmina ga je htjela zaposliti bilo čime, umjesto što visi u hodniku, jasno mu je to bilo.
- Hajde, briši i donesi voća - gurala ga je prema liftu.
Nevoljko se spusti u prizemlje i izađe izvan bolnice. Pogleda prema prozorima rađaone. Tamo negdje, iza jednog od prozora, rađa se novi život, njegovo dijete, dijete kojega rađa Karolina, njegova žena.
Srce mu lupa poput ogromnog pneumatskog čekića, boji se hoće li uopće izdržati taj pritisak. 
Karlo, smiri se, pobogu, pa tolike žene rađaju i rodile su, a nisi ti iznimka u brizi kao novi tata, misli ga opsjedaju. Samo što mu to nije pomoglo da se smiri.
Propješači do kioska u sklopu bolnice, gdje se prodavalo i voće. No, nije bilo naranči, a mandarine koje su bile u prodaji je trebalo što prije baciti i u trgovinu poslati sanitarnu inspekciju.
Uputi se prema autu i odveze u grad, parkira se ispred jednog hotela u centru grada i krene u potragu za narančama.
Sjeti se one tv reklame, kada je jadni, novopečeni otac jurio gradom i prolazio scile i haribde da bi donio svojoj dragoj sok od neznamčega, da bi ga ona, na kraju njegove iznemoglosti, upitala a zar nema odonogdrugog. Sada mu uopće ta reklama nije izgledala smiješna.
Prolazi kraj jedne banke kada ugleda gužvu pred njenim vratima iz kojih istrče trojica maskiranih likova sa crnim vrećama i strojnicom u rukama. Iza njih je, iz banke, istrčao zaštitar i počeo pucati u njih.
Nastane panika i kaos među prolaznicima koji su se tu zatekli. Jedan od maskiranih padne na stazu, drugi se okrene i zaštitar ga pogodi u prsa. Treći pusti rafal iz strojnice i pokosi zaštitara.
Maskirani lopov potrči i iznenada poklekne od metka kojega je uspio ranjeni zaštitar ispaliti u njega. Maskirani počne padati, zavrti se u krug i povuče rafal iz strojnice. Ispred Karla padne jedna žena pogođena mecima, i mladić koji je naišao na biciklu.
Karlo osjeti iznenadnu bol u nogama i prsima, kao da su mu se zapalila pluća, nestalo mu je daha, nebo mu se okrene.
Padao je u ponor, gubio tlo i oslonac, nestajao u plavetnilu.
Borio se za zrak, nije mogao disati, bilo mu je iznenada jako hladno, hladan vjetar je šibao kroz njega. Učini mu se da vidi svoje ruke umrljane krvlju, kroz prste mu je, u tankom mlazu, curila tamnocrvena tekućina.
Krv? zapanji se, osjećajući ogromnu peckavu bol u srcu. 
Bljesak u glavi.
I gdje sam odjednom nestao? Kako sam se našao na zelenoj livadi obasjanoj suncem? Zar tu ima naranči?
Pogledavam oko sebe tražeći naranče, bilo što, jer moram ih odnijeti Karolini, trebat će mi naranča da ovlažim njene ispucale usne od kontrakcija, od napora i snage s kojom je rodila naše dijete, našu malu glumicu, našeg sportaša.
Gutao sam slinu od bolova, pokušavao udahnuti malo zraka.
Potrčao sam u pravcu sunca, ali me noge nisu slušale, ostajao sam u mjestu, a nagon me tjerao, srce me vuklo u to svjetlo iza kojega se nazirao lik Karoline.
Mahala mi je.
Poslala mi poljubac rukom.
Uobličila usnama nijemo "volim te".
Zašto ne mogu do nje?
Zašto me noge ne nose?
Kriste, kako me boli, razdire me silna vatra, rastapa mi se utroba.
- Karolina, viknuo sam prema njoj.
Nije me čula, samo se njen lik nazirao u daljini. Proklete noge, odbacio sam ih i pola mog tijela je sada lakoćom pohitalo prema njoj.
Čudan mi je izgledao taj torzo, ali me nije bilo briga, lebdio sam prema njoj, prema našem djetetu, želio sam ga što prije vidjeti. Curica? Sin?
Negdje iz tog svjetla, iza sunčevih zraka koje su obasjavale proplanak ugledam malo dijete, male nogice su izvirile ispod kockastog bijelocrvenog ručnika u kojega je bio umotan.
Mali, crni dječak, meni jako poznatih plavih očiju, kao da sam sebe gledao, smiješi mi se prekrasnim maminim osmjehom i guguće zabavljajući se svojim malenim prstićima.
Sin.
Moj sin.
Moj i Karolinin sin. Njena želja se ispunila. Nema veze, ići ćemo ubrzo na malu princezu.
Karolina, djevojko moja, hvala ti, hvala na našem anđelu, na našoj sreći što si ga rodila.
Pali me u grudima. Ne da mi disati.
To je od silne radosti što te vidim, sine moj. Dođi da te zagrlim, da te osjetim. Ti si moja krv, moje meso, moja kost.
Pružio sam ruke prema njemu, ali je lagano nestajao, kao da se rasplinuo.
- Sine… - viknem sumanuto tražeći ga pogledom, osvrćem se gdje je odjednom nestao.
Nema ga, samo zelena trava svugdje oko mene i sunce na zalazu.
- Karloooo… - začujem u daljini, negdje iza malenog proplanka.
Tko me zove?
Nije to moj sin, on još nezna pričati, on se samo zna igrati svojim prstićima.
-  Karloooo… - začujem opet poznati glas.
Nije to Karolina, ne, to nije njen glas.
Mozgao sam dok sam se približavao tom glasu.
Tko je to ispred mene?
Mirna?
- Pobogu Mirna, to si ti?
Mirna raširi svoje ruke prema meni, vesela i nasmijana.
- Karlo - čuo sam taj dragi glas toliko puta i isto toliko se radovao tom glasu.
Kao i sada.
Taj glas koji me dizao u nebesa, s kojim sam plovio beskrajnim prostranstvom njene ljubavi.
Mirna, koja je sve moje snove držala budnima, Mirna koja je bila ja, ja koji sam bio Mirna.
Preplavi me neobična radost, toplina odnese sve boli, nestane krvi na mojim rukama.
- Mirna, dušo moja.
Raširio sam ruke i ona mi padne u zagrljaj. Predam se njenim rukama kojima me zagrlila, osjetim njenu toplinu, njen poznati miris, njen dah i glas koji mi šapuće: dobro došao kući, mili moj.
Da, došao sam kući, tu je moj dom. Osjećam da nestaje svjetla i ulazim u blaženi mir. Mir s Mirnom u naručju. Ništa me više ne boli. Sunce je zašlo iza proplanka i nastade mrak.


                      ∞

Jasmina izađe iz rađaone i pogleda u svoj trbuščić koji se već nazirao ispod njenog službenog bijelog mantila.
Prekrasan dječačić, nasmiješi se u mislima sa Lininim sinom. Mali crni vragolan. Bože, kako je žena lijepa kada rodi, sjeti se Lininog ozarenog i sretnog lica.
Gdje je sad onaj pizdun Karlo, cijelo vrijeme se motao ovdje, a sada kad treba biti tu, nema ga. Tipično muško, pomisli, kad ga trebaš, nema ga u blizini.
Uđe u svoju ordinaciju. Sestra Gordana ju usplahireno upita da li je čula novosti.
- Koja pljačka? Koje Banke? - Jasmina je pokušavala doznati od Gordane o čemu je riječ.
- Evo, doktorice, upravo govore na vinkovačkoj televiziji o tome – uzbuđeno je kršila ruke.
I zaista, Jasmina ugleda prizor kao iz akcijskih filmova, tijela na cesti i policiju koje je pokušavala spriječiti znatiželjnike i nekoliko novinara da se približe mjestu događanja.
Kamera sa obližnje visoke terase je snimila tijela žrtava i njihovih krvnika. Bilo je jezivo.
- Grozno - pomisli Jasmina i izađe iz ordinacije. Zazvoni joj mobitel.
- Šapni, golube moj - reče gugutavim glasom prepoznavši Stjepanov broj - nisi valjda još napet? - pomisli na njihov jutrošnji seks pod tušem u kupatilu.
- Jasmina - zaprepasti ju užas u njegovom glasu.
- Isuse, Stipa, što se dogodilo? - steglo ju je u grlu.
- Karlo je teško ranjen u pucnjavi ispred banke - njegov glas ju savije u pojasu.
- Molim? - zapanji se.
Nasloni se na zid u hodniku. Počela se tresti.
NemogućeMa ne, ne Karlo, jebemu pomisli.
- Ka… kako znaš? - jedva istisne.
- Bio sam na mjestu, došao sam sa Hitnom - glas mu se lomio.
- Živ…  je? - Jasmina je drhtala.
- Zasada je, jebiga… ali bojim se… - Stjepanov glas se izgubi u njenoj svijesti.
Jasmina zaklopi slušalicu.
Gospo blažena, pomozi Karolini, zavapi u sebi.
Znala je da će ovo pamtiti cijeli svoj život. A htjela sam mu pomoći da se rastrese od napetosti.
Što reći sada Karolini?
Jebem ti život.
Psovala je u sebi i plakala naslonjena na zid.
Nakon nekog vremena se pribere i teškog koraka uputi  nazad u rađaonu.


Na Ugljanu je rano došlo proljeće, pa je već na početku ožujka bilo ugodno i toplo. Karolina je pripremila stol na terasi i postavila tanjure i vilice za tortu i pri tome je, kroz poluspuštene trepavice, promatrala Karla i njegove prijatelje na travnjaku.
Bože, kako ga volim. Svaki put kada ga pogledam zadrhtim od siline ljubavi i taj me osjećaj preplavi poput uzburkanih morskih valova. Zar je moguće toliko ga voljeti, iznova bi se pitala?
No, čim bi ga pogledala, odmah bi joj bilo jasno da je to moguće. Itekako moguće.
Njen Karlo. Njena prva jutarnja misao. Njeno svjetlo. Njen jedini svijet.
- Karlo - poviče - pozovi svoje društvo.
Karlo se trgne na poznati glas i pogleda prema kući.
- Ekipa, idemo - poviče radosno Karlo i potrči na terasu a za njim i ostali.
Svi sjednu na ponuđene stolice a Karlo stane ispred torte.
- Može? - upita gledajući Karolinu.
Karolina mu klimne glavom i nasmiješi se.
- Zamislio si nešto? - upita ga.
- Jesam, ono što sam ti rekao sinoć, pa zar si zaboravila? – začudi se Karlo šireći oči.
Karlo duboko udahne i zapuše na četiri svijeće zabodene u sredini torte. Plamičci se ugase u trenu.
Svi zapljeskaju oko stola i Karolina ustane, uhvati dugačku dršku noža i počne rezati dijelove torte. Morala je usput smirivati dječju graju.
Na terasu izađe njena majka, poljubi ju lagano u obraz i zapita da li joj treba pomoć.
- Ne, uspijem stići, nisu toliko gladni mali vragolani koliko su glasni - osmjehne joj se Lina.
- Dođi zlato bakino - pozove Karla baka koja sjedne za stol.
- Evo me bako, čekam da dobijem torte - odvrati joj Karlo, strpljivo čekajući da mu mama posloži na tanjur komad torte i komad ledenog vjetra.
- Znaš li bako da moj tata voli ovaj žuti kolač? - pogleda ju Karlo preko ramena.
Baka ga začuđeno pogleda.
- Sinoć mi je mama pričala i još je rekla da mene tata jako voli, jelda mama? – nastavi Karlo punih usta.
Lina na tren zastane da joj se smiri nož u ruci i pogleda u sina.
- Da, milo, tata te jako voli… i svaki dan misli na tebe - odgovori mu.
U majku se nije usudila pogledati.
Nastavi rezati tortu i kada je završila, pogleda sina u oči i pruži mu opet pun tanjur kolača.
- Sretan ti rođendan sine - zagrli Karla i poljubi ga u nestašne crne kovrče.
Djeca navale na slatki kolač i začas isprazne svoje porcije.
Ubrzo su se opet našli na travnjaku i nastavili sa svojim igrama.
- Što si mu rekla? - upita ju mati, kada su ostale same na terasi.
- Opet me pitao ima li on tatu – odgovori Lina, prateći sinov trk po travi… i gdje je.
- I? – podigne obrve mati.
- Rekla sam mu da njegov tata nije s nama, ali da ga jako voli i misli na njega, nekako u tom smislu sam mu pokušala objasniti - trudila se biti smirena.
- Kako je to prihvatio?
- Nije mu jasno zašto eto, tata njegovog prijatelja Lovre živi s njima a njegov tata ne, nije lako objasniti četverogodišnjaku da ima tatu… kojega nema. No vrijeme je da mu serviram tu činjenicu, ionako će se time nositi kroz život.
Mati ustane i zagrli ju.
Linu je gušilo u prsima i nije joj dalo disati. Nije dozvoljavala da ju slike prošlosti podsjećaju i bacaju u očaj. Ipak je ona Lina, ledena kraljica.
Odmakne majku od sebe, obzirno i pažljivo.
- Lina, bit će sve dobro, dragi bog će znati sve posložiti – reče joj mati dok su ulazile u kuću.
Lina pokupi zaostatke sa stola i odnese suđe u perilicu.
Kroz prozor od kuhinje je promatrala dječju igru. Karlo je bio radostan, razdragan i razigran. Ljubav mamina.
Nasmiješi se. Imaš na koga misliti, onaj glasić u njoj. Konačno da se složila s njim.
Suze je ovaj put uspjela zaustaviti, a glasić u njoj je zašutio. Nije joj sada govorio, podmuklo kako on već zna, hej a gdje su ti suze danas?
Znala je da će se javiti sutra, kada budu u Vinkovcima, uz Karla, njenog muža, ali sada je bila spremna mu odbrusiti Ja sam Lina, ledena kraljica, na korak do sna.
Sa svakom godinom je bila sve jača i snažnija, mali nestašni Karlo Junior je gurao i davao joj snagu.
- Karlo, dođi na tren - pozove sina.
Karlo dotrči na terasu i stane ispred majke.
- Reci brzo, mamice - bio je nestrpljiv da se vrati igri.
- Sutra ćemo ići tati - pogladi ga po nestašnim uvojcima.
Začas se smiri i radosno ju pogleda u oči.
- Mogu li sada Lovri reći da i ja imam tatu? - upita s nadom.
- Da, sine, možeš mu reći - progovori Lina s mukom.
Karlo sretan otrči nazad na travnjak, a Lina se zagleda u tragove sinovih koraka na sitnom šljunku. Tu su stazu radili cijelo ljeto, Lina i Karlo. Za njihovu još nerođenu djecu.
Karlo, mili moj, odzvanjalo je u njenom srcu dok je stajala ispred ogledala u sobi i gledala praznih, tupih, suznih očiju u skamenjeno lice koje ju je promatralo u odrazu. Gledala je u Linu, ledenu kraljicu ništavila, pitajući se da li je ikada bilo radosti u tim očima.

                _________________________________________________________

Nema komentara:

Objavi komentar